Iako je Gibraltar od Maroka udaljen samo 15 kilometara, prelazak morem postao je gotovo nemoguć. Krijumčari, koji uvijek odlučuju o rutama, otvorili su novi put preko Istanbula jer Turska ne zahtijeva vize za marokanske pasoše. Danas su Marokanci najbrojniji migranti u Bosni, ispred Sirijaca i Afganistanaca.
Na groblju u Bihaću redaju se nadgrobni spomenici označeni samo s “NN” – “bez imena”. Tu počivaju migranti koji su daleko od svojih domova stradali u potrazi za boljim životom: u požaru, od hladnoće, metka, noža, utopivši se ili u običnoj prometnoj nesreći. Njihovi grobovi svjedoče o surovoj stvarnosti – oni koji su ih poslali u smrt skrivaju se u Islamabadu, pakistanskom Kurdistanu ili čak u otmjenim četvrtima Londona.
Trgovina ljudima donosi oko 50 miliona eura godišnje, prema procjenama Globalne inicijative protiv transnacionalnog organiziranog kriminala iz 2021. godine. U pozadini groblja, na planini, vidi se dugačka traka ogoljena od drveća, poput skijaške staze. To je granica između Bosne i Hrvatske, vrata Evropske unije, gdje su stabla posječena radi lakšeg nadzora, stoji na početku reportaže koju je objavio francuski magazin Le Point.
Asim, čovjek koji je preživio rat, nekada je držao malu trgovinu u Bihaću. Kad su poslovi propali, pridružio se SOS Balkanu i postao čuvar tog groblja. Priča šta zna o smrti migranata: neki umru pokušavajući preći rijeku Koranu, granicu s Hrvatskom; drugi stradaju u sukobima s drugim migrantima; jednog je slučajno ubio lovac. Krajem januara pronađeno je tijelo mladog Marokanca na cesti – vjerovatno se pokušao provući ispod kamiona zbog nedostatka novca za sigurniji put.
Iako je Gibraltar od Maroka udaljen samo 15 kilometara, prelazak morem postao je gotovo nemoguć. Krijumčari, koji uvijek odlučuju o rutama, otvorili su novi put preko Istanbula jer Turska ne zahtijeva vize za marokanske pasoše. Danas su Marokanci najbrojniji migranti u Bosni, ispred Sirijaca i Afganistanaca.
Bogati plaćaju sveobuhvatne pakete do Njemačke ili Velike Britanije, s pristojnim smještajem – put od Afganistana može koštati i 12.000 eura, dug koji se često otplaćuje radom u Evropi, ponekad u uslovima sličnim ropstvu. Siromašni riskiraju sve, spavajući u napuštenim kućama uz granicu, kaže Emina Hosić iz Jezuitskog centra za izbjeglice u Bihaću.
Taj centar, smješten u tihoj ulici grada od 60.000 stanovnika, pruža hranu, punjenje telefona i liječničku pomoć. Emina je počela raditi tamo jer govori španski – prije nekoliko godina Bihać je preplavilo stotine Kubanaca koji su stizali preko Rusije i Srbije. “Mnogi su uspjeli, danas žive u Španiji i Italiji”, kaže ona. Promjena viznog režima zaustavila je taj tok.
Lauren, liječnica iz Škotske u istom centru, opisuje migrante kao mlade i zdrave, ali iscrpljene putovanjem. Dolaze iz zemalja gdje se ne pije alkohol, no neki ga počnu koristiti kako bi podnijeli samoću i stres. Sa iskustvom iz Sirije i Iraka, govori arapski i brine je mentalno zdravlje nekih migranata, iako većina ostaje prisebna i odlučna.
Silvia Maraone, Talijanka koja od 2019. radi za katoličku nevladinu organizaciju Ipsia u Bihaću, poznaje krijumčarske puteve do detalja. “Migranti u kampovima ostanu od deset dana do nekoliko mjeseci i uspiju prići granicu nakon pet do deset pokušaja”, kaže. Oni koji ostanu godinu dana ili više često postanu dio mreže krijumčara. “Igra magarca” – prelazak planinskim stazama – više nije opcija zbog pojačanog nadzora. Preostaje “igra kamiona”: migranti vrebaju na odmorištima i pokušavaju se uvući u teretnjake koji idu na sjever. Oni s novcem podmićuju vozače za bolje uslove.
U Bihaću su migranti nevidljivi na ulicama. Oni borave u kampovima poput Lipe, 25 kilometara od centra. Velika Kladuša, granični prelaz s Hrvatskom, bliža je Mentonu u Francuskoj (930 km) nego što je Menton Parizu (960 km). Slovenija je udaljena samo 70 kilometara.
Humanitarci kažu da migranti ne znaju kamo idu. “Evropa im je samo ime, možda film”, kaže Emina. Jedan Pakistanac rekao je majci preko telefona da je vidio ženu s kratkom kosom – to mu je bio događaj. Sedamnaestogodišnji Marokanac kojeg smo pokupili na putu između Lipe i Bihaća nije govorio ni engleski ni francuski. Za njih je Bihać trenutak predaha prije nepoznatog svijeta.
Hala, djevojčica rođena u Siriji 2012., preživjela je bombardovanje zbog kojeg je ostala gluha. Čita s usana na turskom i arapskom. “Dolazi iz Idliba, putovala je s daidžom koji ju je napustio”, kaže Silvia. Porodica joj je u Siriji, a drugi daidža živi na Islandu. Sada je u novom domu u Bihaću, okružena brigom.
Hala ne zna da je u centru geopolitičke igre koja se ubrzala posljednje tri godine. Dugo je EU smatrala da se njene granice završavaju na Hrvatskoj, članici od 2013. Balkan nije bio prioritet, no Putin je promijenio pravila – regija ne smije pasti pod ruski utjecaj. Samit EU-Zapadni Balkan održan je 18. decembra 2024. godine, a regija je postala ključna za idućih pet godina zbog rata u Ukrajini i sukoba na Bliskom istoku.
Frontex, evropska agencija za granice, dolazi u Bosnu. U 2024. zabilježeno je 239.000 ilegalnih ulazaka u EU, najmanje od 2021., uz pad od 78% na Zapadnom Balkanu zahvaljujući borbi protiv krijumčara. “Nijedan od pet-šest miliona ilegalnih migranata nije došao bez krijumčara”, kaže francuski policajac iz regije. Mreže vode ljudi iz Iraka, Pakistana, Maroka i Afganistana, a 2024. preusmjerili su tokove s rute Srbija-Mađarska na Bosna-Hrvatska. Balkanske rute donose desetke miliona eura godišnje, a kontrola se često rješava oružjem. Korupcija policije u Bosni i Srbiji prisutna je, ali sve manje.
Srbija i Mađarska postale su neprobojne, dijelom zbog bodljikave žice, dijelom zbog bolje saradnje Srbije. Albanija prednjači u borbi protiv krijumčara i izdavanju dokumenata za deportaciju.
Frontex sve više postaje služba za zaštitu granica, a ne podršku migrantima, što izaziva kritike humanitaraca. S druge strane, Međunarodna organizacija za migracije (IOM) preuzima brigu o migrantima. “Bosna je lani izdala 100.000 radnih dozvola, dvostruko više nego 2018.”, kaže Laura Lungarotti iz IOM-a u Sarajevu. Stranci koji ciljaju Njemačku mogli bi ostati u Bosni i nadoknaditi domaće radnike u zemlji koja je od 1990. izgubila stotine hiljada stanovnika.
Stručnjaci EU pomažu u Sarajevu, Tirani i Beogradu u borbi protiv krijumčara. Jer grobovi bez imena u Bihaću nisu posljedica granica, već onih koji zarađuju na ljudskoj nesreći.
