Za Mourad, okruženje u Francuskoj – zemlji u kojoj je odrasla – postalo je toliko zagušljivo da je Tursku učinila svojim domom. “U Francuskoj, kada govorite o Palestincima, govore vam da ste terorista. Vi ste antisemita. Zbog toga sada živim u Turskoj”, kaže ona. “U Turskoj ima mnogo problema, ali nije antipalestinski, nije antimuslimanski.”

Sljedeće sedmice Kenize Mourad će primiti najprestižniju francusku nagradu – orden Legije časti. Ali postoji još nešto na umu istaknute francuske spisateljice, koja je rođena 1939. godine u porodici osmanske i indijske kraljevske porodice: brojni nedavno objavljeni članci u turskoj štampi u kojima se tvrdi da je radila kao agent CIA-e 1970-ih.

Govoreći u petak za Middle East Eye iz Pariza, novinarka i spisateljica najprodavanijih romana, koja sada ima 85 godina, kaže da želi da ispravi navode u štampi.

U izuzetnoj epizodi 1973. godine, Mourad kaže da je nakratko pristala na pokušaj CIA-e da je regrutuje kao špijunku, planirajući da razotkrije agenciju u svojoj novinskoj priči. Ali brzo se ohladila.

„Tvrdnje u štampi bile su možda strašnije nego da kažem da sam ubila svoju majku“, kaže ona za MEE. “Oni su mrlja na mom integritetu.”

„Ali uvijek sam bila iskrena – ja sam idealista“, dodaje praunuka osmanskog sultana Murata V. “Borim se za Palestince i skupo sam to platila u Francuskoj.”

Ubistvo i spletke

Otkrića o pokušaju CIA-e da regrutuje Mourad pojavila su se prošlog mjeseca u istrazi Sunday Timesa o ubistvu stranog dopisnika lista Davida Holdena prije više od 40 godina.

Nakon što je upucan s leđa, Holden je pronađen mrtav u prašini blizu aerodroma u Kairu, decembra 1977.

Potpuna istraga Petera Gillmana i Emanuelea Midola nedavno je objavljena kao knjiga “Ubistvo u Kairu: Rješavanje misterije špijuna iz hladnog rata” i otkriva da je Holdena regrutovao u KGB Sovjetskog Saveza njegov ljubavnik, sovjetski špijun, dok je radio u Sunday Timesu.

Više izvora ukazuje na to da je Egipat pod Anwarom Sadatom, američkim saveznikom protiv Sovjeta, odgovoran za Holdenovo ubistvo.

Neposredno prije ubistva, Mourad, koja je tada izvještavala za francuski list, srela se s Holdenom u Damasku 29. novembra, a zatim ponovo u Amanu, gdje je večerala s njim 2. i 3. decembra.

Druge noći je otišla u njegovu hotelsku sobu na piće i tamo ostala do jedan ujutro. “Ništa romantično se nije dogodilo između nas”, kaže ona. “Za mene je bio sjajan novinar – znao je toliko o Bliskom istoku.

“Bilo mi je dosadno kada sam se srela s njim u Amanu. Čekala sam intervju s kraljem Huseinom.”

Mourad je bila zapanjena kada je čula za Holdenovo ubistvo nekoliko dana kasnije. Nikada nije bilo nagovještaja da je ona umiješana u incident.

Ali istraga Sunday Timesa otkrila je tajne dopise CIA-e u kojima se navodi da je postojao pokušaj da se ona za CIA-u u Parizu u jesen 1973., kako bi špijunirala kineske diplomate “i ciljeve na Bliskom istoku”.

U dopisima piše da je prvobitno prihvatila ponudu, ali se ubrzo povukla svojom odlukom. “Ideja se činila uzbudljivom”, napisala je svom službeniku za slučaj. „Ali konačno sam shvatila da je to duboko protiv mojih osećanja… To bi bila stalna borba u mom umu.“

Nakon što je objavljena istraga Sunday Timesa, mnogi članci u turskoj štampi pogrešno su predstavili njene nalaze i tvrdili da je Mourad radila kao špijun CIA-e 1970-ih.

Šta se zaista dogodilo? Mourad objašnjava da je bila “ultra-ljevičarska” novinarka 1973. godine, godine kada joj se CIA obratila. “Bili smo veoma antiamerički nastrojeni zbog Vijetnama, zbog Kube. Che Guevara je bio naš heroj.”

Borila se s objavljivanjem svojih članaka, dijelom zbog toga što su se urednici žalili da nije iznijela američki stav.

“Moj dečko iz Engleske, za kojeg sam mislila da je novinar, rekao mi je da me može povezati s nekim u američkoj ambasadi.”

Mourad se složila i ručali su sa “gospodinom, koji je bio kao stari ujak i bio je veoma fin”.

Diplomata ju je pozvao na kafu naredne sedmice i još su razgovarali.

Ali kada ju je zamolio da se sretnu treći put, Mourad je postala sumnjičava.

“Pitala sam svog dečka može li taj diplomata biti iz tajne službe. On se nasmiješio i rekao ‘ne’; da trebam razgovarati s njim. Opet sam otišla da se nađem s njim na kafi. Ovaj put sam bila na oprezu, ali nisam mogla vjerovati da CIA pokušava regrutovati ljevičarsku novinarku.”

Kako će ubrzo shvatiti, upravo se to i dešavalo. Diplomata je otkrio da je tajno radio za CIA-u i zamolio ju je da se pridruži agenciji.

„Dok je pričao“, sjeća se Mourad, „zamišljala sam fantastičan članak o tome kako je CIA pokušala da regrutuje ljevičarskog novinara“.

Pretvarala se da prihvata ponudu, planirajući da se složi sa procesom, a zatim o tome napiše senzacionalnu priču. “Mislila sam da će ovo impresionirati moje urednike – bila sam ambiciozna, možda nepromišljena.”

Ona zastaje i premišlja se: “Svakako sam bila nepromišljena.”

Odbijanje ponude CIA-e

Nakon mjesec dana između ponude CIA-e i njenog odbijanja, Mourad želi da naglasi da je u stvarnosti njena ideja trajala samo sedmicu dana.

Prijatelj novinar upozorio je Mourad da je ta ideja rizična i da bi se CIA mogla osvetiti.

“Postala sam uplašena”, prisjeća se ona. “Bojala sam se da će pomisliti da sam pokušala da ih prevarim, pa sam im nedelju dana kasnije napisala da sam se predomislila. To je možda bila greška jer je ostavilo trag, ali nisam imala hrabrosti da se suprotstavim čovjeku.”

I to je bilo to. Mourad insistira da više nikada nije čula za CIA-u. Više od četiri godine kasnije upoznala je KGB špijuna Holdena.

Jedan dopis CIA-e citiran u istražnim zapisima Sunday Timesa navodi da je “operativno odobrenje poništeno u aprilu 1979. godine”, godinama kasnije. Mourad kaže da je to zbunjuje. “Mogla bi biti birokratska greška, ili možda nisu htjeli priznati da nisu uspjeli u svom pokušaju.

“Postojala je jedna sedmica kada sam mislila da mogu prevariti CIA-u.”

Mourad je najpoznatija po svom romanu “Pozdrav od mrtve princeze” iz 1987. godine, o životu njene majke, princeze Selme, unuke sultana Murada V. Ona je prognana iz Istanbula sa ostatkom osmanske carske porodice nakon što je carstvo palo i halifat je ukinula mlada Republika Turska 1924 godine.

Njena porodica se preselila u Bejrut, a princeza Selma je otputovala u Indiju 1937. kako bi se udala za indijskog princa, Syeda Sajida Hussaina Alija, radžu iz Kotware, kneževske države na sjeveru potkontinenta.

Ali je bio komunista obrazovan u Edinburgu koji je vozio sportski automobil i kasnije će postati pristalica vladajuće Kongresne stranke u nezavisnoj Indiji.

Ali njegova žena je doživjela tragičan kraj. Poslije nesrećnog braka otputovala je u Pariz u ljeto 1939, trudna sa prvim djetetom i u pratnji samo evnuha. Mourad je rođena 11. novembra te godine.

Selma je umrla od sepse u Parizu 1941. godine, a Mourad je odrastla u samostanu. Odrasla je u Francuskoj i studirala na Sorboni u Parizu, prije nego što je ušla u novinarstvo.

‘Mourad kaže da je posebno povrijeđena tvrdnjama da je radila za CIA-u jer je i dalje idealist, a teško je patila zbog držanja svojih principa.

Njena knjiga “Naša sveta zemlja: Glasovi palestinsko-izraelskog sukoba” iz 2005. dovela je do toga da je francuska štampa efektivno bojkotuje.

“Knjiga je bila uravnotežena. Prikazivala sam Jevreje koji su bili heroji i pomagali Palestincima, kako se suprotstavljaju njihovoj vladi. Pokazala sam naseljenike koji su bili veoma gadni”, kaže ona.

“Prije te knjige uvijek sam bila na televiziji i moje knjige su bile u svim novinama. Ali poslije je sve stalo, pa su čak i moji sljedeći romani bojkotirani.”

Iako Mourad dobija orden Legije časti, ona kaže da je i dalje persona non grata na francuskoj televiziji.

Ona i dalje piše i opširno govori o palestinskoj borbi.

“Znam da ću, ako napišem nešto opravdavajući Izrael, ponovo biti u novinama. Ali to nikada neću učiniti”, odlučno je insistirala.

“Genocid koji se sada dešava je užasan. Cijeli svoj život kao pisac imala sam za cilj da služim kao glas bezglasnih. Sada većina novinara umjesto toga ponavlja riječi moćnih.”

Za Mourad, okruženje u Francuskoj – zemlji u kojoj je odrasla – postalo je toliko zagušljivo da je Tursku učinila svojim domom.

“U Francuskoj, kada govorite o Palestincima, govore vam da ste terorista. Vi ste antisemita. Zbog toga sada živim u Turskoj”, kaže ona.

“U Turskoj ima mnogo problema, ali nije antipalestinski, nije antimuslimanski.”

U međuvremenu, ona oplakuje ono što se dogodilo sa zemljom njenog rođenja – nacijom koja joj dodeljuje nagradu kao priznanje za njeno pisanje.

„Francuska je bila zemlja koja je svijetu donijela slobodno mišljenje“, razmišlja ona.

“A sada, nema te slobode.”