– Flood the gate, poplavi kapiju – taktika je koja se sve više pripisuje američkoj administraciji predsjednika Trumpa koja služi za preopterećenje drugih gomilom teško obradivih iznenađenja kako bi se, mimo pažnje postigli neki drugi ciljevi. Najnoviji potez uvođenja carina svima, pa i australskoj eksteritoriji  nastanjenoj pingvinima i tuljanima kao da potvrđuje ovu tezu. 

Donald Trump, 45. i 47. američki predsjednik (ni)je iznenadio svijet brzim uvođenjem najšireg spektra carina gotovo svim državama, osim, znakovito, Rusije. Namećući te carine, kao što je pokušao i u prvom mandatu, počeo je ostvarivati, prema vlastitom, nikada skrivanom uvjerenju, balans u trgovinskim bilancama sa zemljama svijeta jer još od 1987. vjeruje i to javno govori kako je svjetski financijski poredak zasnovan na iskorištavanju SAD. On, naime, smatra kako su glavni i velika većina drugih trgovinskih partnera SAD uvodili nerecipročne carinske i ostale barijere, čime su štetili ne samo ekonomiji SAD-a zbog deficita trgovinske bilance, već i slobodnoj trgovini.

Ne treba, doduše, zaboraviti kako su SAD bila predvodnica sklapanja Općeg sporazuma o tarifama i trgovini iz 1990-ih (GATT) koji je kasnije prerastao u Svjetsku trgovinsku organizaciji (WTO) kojoj pristupa sve veći broj država koje su smanjile svoje carinske i ostale trgovinske barijere. No, niti jedna, pa niti SAD nisu se odrekle (i prije ovog masovnog uvođenja carina) čitavog spektra carinskih i ostalih nameta, ali su ih postepeno smanjivale i mijenjale. Isto tako, treba voditi računa o još dvije važne komponente razumijevanja aktualnog stanja.

Prva je da je od 1944. i konferencije u Bretton Woodsu, američki dolar svjetska rezervna valuta koja je trebala, barem teorijski biti čvrsta, tj. konvertibilna u zlato, čime se je davala mogućnost da se provede široka obnova, prvenstveno Evrope nakon Drugog svjetskog rata, ali i pokrene razvojni zamašnjak putem druge dvije institucije tek osnovane Svjetske banke – Međunarodnog monetarnog fonda čija je uloga bila fiskalna stabilizacija kroz programe restrukturiranja, počesto monokulturnih privreda novooslobođenih zemalja globalnog juga i Međunarodne banke za obnovu i razvoj koja je osiguravala jeftine razvojne kredite za industrijalizaciju i modernizaciju poljoprivrede kao i razvoj infrastrukture.

Sve je to sasvim solidno funkcioniralo do ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato 1971. godine, čime je uveden fluktuirajući tečaj valuta, otvorena era nezamislivih spekulacija nacionalnim valutama, a dolar je zadržao svoju ulogu glavne svjetske valute, bez obzira na svoju „nepokrivenost“ konvertibilnošću u zlato. Od tada do danas udio dolara u svjetskoj trgovini je opao sa cca 85 na cca 50 posto, ali ga to i dalje čini glavnom „rezervnom“ valutom, odnosno dolarske devizne rezerve su i dalje najveće.

Ozbiljnija promjena toga stanja, uvođenjem neke nenacionalne „nadvalute“ u svjetsku trgovinu, čak i samo za neke, strateške sirovine, poput nafte, bitno utiče na američku ekonomiju i isti je Trump ozbiljno zaprijetio zemljama BRICS-a nakon njihove najave da pokreću uspostavu takve valute. Tako raširen dolar za čiju količinu u opticaju, posebno danas kada se novac proizvodi iz čistog zraka i to elektronskim zapisima, ne zna niti šef Centralne američke banke koja dolar štampa, pokazuje o kakvom je uticaju američke valute na čitav svijet riječ.

Svrgnuti libijski predsjednik Ghadafi predlagao je svojevremeno uvođenje zlatnog dinara, dakle valute s pokrićem u zlatnim rezervama kao valute za međunarodnu trgovinu naftom. Protiv njega je još Reaganova administracija pokrenula rat, a na koncu je srušen u državnom udaru 2011. Iranski predsjednik Ahmedinedžad predlagao je u prvoj dekadi ovoga stoljeća uvođenje još jedne burze nafte na kojoj bi se trgovalo eurima, pa su američka i izraelska propaganda Iran proglasile najvećom prijetnjom čovječanstvu. Dedolarizacija svjetske trgovine znači urušavanje američke ekonomije i smanjenje političkog i drugog uticaja SAD na globalne tokove.

Druga važna činjenica je da su SAD tokom proteklih dekada bitno izmijenile svoju ekonomiju, od proizvođačke u potrošačku i od fizičke u uslužnu, tzv. intelektualnu i financijsku. Prekomjerna potrošnja (koja se koristila i za širenje meke američke moći po svijetu) bitno je i opasno povećala i budžetski deficit SAD koji se mjeri u bilijunima dolara. To znači, da kada se promatra platna bilanca država ili ekonomskih unija sa SAD, dobiva se prilično drukčija slika od one koju nudi Trump.

Zbrajanjem svih transakcija, dakle proizvoda i realnih usluga sa uslugama iz IT sektora i financijskih usluga, direktnih stranih investicija te spekulacija ispada da je stvaran deficit na drugoj strani, onoj koju carine pogađaju, odnosno čiji će proizvodi poskupjeti na tržištu SAD. Naravno, a to je jedan od ciljeva ovih neobičnih mjera, dio će proizvođača američkog, ali i drugog većinskog vlasništva vratiti ili preseliti svoju proizvodnju u SAD, čime će se donekle smanjiti trgovinski debalansi, ali je to ograničenog dometa jer su ogromne razlike u nadnicama, u recimo Meksiku i Vijetnamu sa onima u SAD. Isplativost je upitna, a visoke cijene neće naći tržište. Trumpova administracija pokušava uravnotežiti i budžet i zaustaviti prekomjerno, godišnje sve veće zaduživanje koje je višestruko nadmašilo ukupan Bruto nacionalni proizvod zemlje, što je razlog drastičnih rezova koje provodi novootvoreno Ministarstvo za vladinu efikasnost pod vodstvom Elona Muska. Uštede na rashodovnoj strani budžeta mogu osigurati prostor za smanjenje poreznih opterećenja, smatra Trump.   

Metodologija izračuna carinskih stopa je pogrešna i tendenciozna, čak protunaučna. Ona brka PDV sa carinama, smještajući ih u isti koš tarifa i traži da se, recimo EU odrekne svojih standarda kako bi uvozila više američkih prehrambenih proizvoda vrlo, vrlo upitne kvalitete. Isto tako, ne vodi računa platnoj bilanci u američkom realnom suficitu sa mnogim državama svijeta. Mnogi ekonomisti, pa i američki upravo ovu metodu koja nema uporišta u ekonomskoj matematici smatraju spornom i opasnom.   

Konačno, upravo je američka jedinstvena pozicija od 1944. tu zemlju pretvorila u svjetskog arbitra, posebno nakon propasti Varšavskog pakta i smrti bipolarne podjele svijeta. U utrci u naoružanju koja je bila glavna karakteristika bipolarnog svijeta, SAD su postale ubjedljivo najmoćnijom vojnim silom koja se može uvijek upotrijebiti za zastrašivanje, bilo u smislu najave ili vođenja rata ili za uskratu vojne pomoći, odnosno sigurnosti saveznicima. U tom smislu, nije daleko od razuma pretpostaviti da je agresivan nastup Trumpove administracije zapravo dio strategije kojom se najavama drastičnih mjera, prisiljava druge da zatraže pregovore koji bi rezultirali obostrano povoljnijim aranžmanima.

Putinova izjava da će EU na koncu poslušno se postrojiti i veselo mahati repićima pred Trumpovim zahtjevima ne čini se tako udaljenom od istine jer su i EU i mnoge zemlje odmah požurile izjaviti kako je trgovinski rat štetan za sve i ponudile pregovore i neke inicijative, poput obostranog ukidanja svih carina, do jednostranog ukidanja istih, sve u nadi da će dobiti povoljan odgovor od američke administracije. Taj je zasada, izostao.

Naravno, ovakvo uvođenje carina bez dogovora sa drugim stranama, stvarne analize posljedica na realan i financijski sektor ekonomije, proizveo je mnogo kaosa ne samo na burzama koje nisu stvaran pokazatelj ekonomije, već i na zaustavljenim isporukama te prekinutim lancima opskrbe, što itekako utiče na stvarno stanje ekonomije u smjeru recesije, čak i depresije popraćene hiperinflacijom u jednom ili pak deflacije s dugotrajnom depresijom u drugom scenariju.

Nešto slično se dogodilo kada je Američka administracija 1930., u borbi se Velikom depresijom, uvela visoke carine skoro cijelom svijetu. Nikakve koristi za SAD nije bilo, a svijet je potonuo u još dublju krizu. Zbog instant poremećaja na burzama i protivljenje i dijela svojih ljudi, Trump je, kako je to već učinio u prvom valu carina prema Kanadi i Meksiku, uz izuzimanje proizvoda i usluga koji su predmetom sporazuma o slobodnoj trgovini koje SAD imaju sa te dvije države, spreman odgoditi primjenu carinskih stopa na 90 dana. Naravno, u skladu sa razvojem pregovora.