Prema Kanonu, žena postaje zakleta djevica polažući neopoziv zavjet pred dvanaest seoskih ili plemenskih starješina, obavezujući se na celibat. Od tog trenutka ona živi kao muškarac: nosi mušku odjeću, uzima muško ime, ima pravo nositi oružje, pušiti, piti, obavljati muške poslove, biti glava domaćinstva, nasljeđivati imovinu, pa čak i svirati ili pjevati u muškom društvu

U zabačenim Prokletijama na sjeveru Albanije opstaje neobična tradicija koja kao da je zamrznuta u vremenu: žene “postaju” muškarci polažući doživotni zavjet čistoće. Ove “zaklete djevice”, virdžine ili burrneshat, kako ih naziva albanski jezik, dio su srednjovjekovnog običaja koji je stoljećima prkosio modernizaciji.

Albanska spisateljica i dokumentaristica Elvira Dones oživjela je ovu praksu u svom romanu „Zakleta djevica“, pretvarajući je u književnu priču o identitetu, slobodi i samoći. “Jedini način da preživiš u zemlji muškaraca bio je postati muškarac,” sažima srž ove tradicije.

Prokletije, nazvane tako zbog stoljetnih ratova protiv Osmanskog carstva i klanovskih sukoba koji su ostavljali tragove krvi generacijama, oduvijek su bile svijet za sebe. Ni željezna stega komunističke diktature Envera Hoxhe nije uspjela potpuno prodrijeti u ove surove vrhove. Život u ovim zajednicama uređivao je Kanon, običajni pravni kodeks iz 15. stoljeća koji je sastavio princ Lekë Dukagjini, a zabilježen tek krajem 19. stoljeća.

U tom plemenskom sistemu porodice su bile patrilinearna garda: žene su bile vlasništvo bez prava, a krvna osveta bila je pitanje časti, nalik na mafijaške vendete. No, jedan od najfascinantnijih elemenata Kanona jest pojava burrneshe – žene koja, u nedostatku muškog nasljednika u klanu, preuzima mušku ulogu.

Prema Kanonu, žena postaje zakleta djevica polažući neopoziv zavjet pred dvanaest seoskih ili plemenskih starješina, obavezujući se na celibat. Od tog trenutka ona živi kao muškarac: nosi mušku odjeću, uzima muško ime, ima pravo nositi oružje, pušiti, piti, obavljati muške poslove, biti glava domaćinstva, nasljeđivati imovinu, pa čak i svirati ili pjevati u muškom društvu. “Pravi spol zaklete djevice nikada više ne smije biti spomenut, ni u njezinoj prisutnosti ni izvan nje, pod prijetnjom smrti,” propisuje Kanon.

Ova tradicija, prisutna i na Kosovu i u Crnoj Gori te slična običajima drugih plemenskih kultura, bila bi tek folklorna zanimljivost da nije očuvana u izolaciji sjeverne Albanije sve do nedavno.

Elvira Dones (rođena 1960. u Dürresu) prvi put je čula za burrneshat kao tinejdžerka u Tirani. “Kada sam bila u srednjoj školi, susjedi sa sjevera vratili su se s velikog vjenčanja – jednog od onih koja traju danima i okupljaju klanove. Pokazali su nam fotografije, a ja sam primijetila zgodnog muškarca između mladenke i mladoženje. Upitala sam: ‘Ujače, je li to tvoj brat ili otac?’ Pogledao me začuđeno i rekao: ‘Ne, to je žena, moja sestrična. Rođena je kao žena, ali sada živi kao muškarac – zove se zakleta djevica,'” prisjeća se Dones. Taj susret zapalio je njezinu znatiželju. Istraživala je na univerzitetu, no tokom komunizma malo ko je želio govoriti o tome – seljački život bio je nešto što se htjelo zaboraviti.

Godinama kasnije, u egzilu u Švicarskoj, SAD-u i Italiji, Dones se vratila toj priči. U romanu „Zakleta djevica“ upoznajemo Hanu, burrneshu koja nakon 15 godina života kao Mark odlučuje napustiti tu ulogu i ponovno postati ženom, emigrirajući u Ameriku. Lik je nastao iz stvarnih susreta tokom snimanja dokumentarca. “Vratila sam se u Albaniju i putovala u taj kraj, koji je prije dva desetljeća bio siromašan i udaljen. Malo-pomalo pronašla sam nekoliko zakletih djevica, ali pridobiti ih nije bilo lako”, kaže Dones.

Ključna figura bio je Shkurtan, svojevrsni “poglavica” burrnesha. “Tokom komunizma zapovijedao je sa 300 ljudi u poljoprivrednoj zadruzi. Njegov autoritet pokazivao je koliko su bile prihvaćene kao muškarci – žena u tom kraju nije smjela ni u krčmu”, objašnjava.

Dones je intervjuirala šest žena: mehaničarku, vozačicu kamiona, dvije farmerke i pastiricu. “Pastirstvo je u komunizmu bilo traženo jer su mogli nositi oružje i slobodno se kretati. Kao žena nisam mogla napustiti selo bez muške pratnje,” prisjeća se. Jedna od njih testirala ju je rakijom: “Popila sam bocu i bila pijana. Tada je rekla: ‘Dobro, čvrsta si.'” Te priče oblikovale su roman, prožet temama emigracije, ruralne surovosti i zamagljenih granica identiteta, uz suptilnu kritiku komunizma.

Zašto su birale ovaj život? “Htjele su biti ispred svog vremena i ne dopustiti muškarcima da njima upravljaju,” kaže Dones. No izbor nije uvijek bio slobodan. U svijetu Kanona žene su bile vlasništvo, bez prava na imovinu ili odluke. Brakovi su bili dogovoreni, često u djetinjstvu, radi interesa obitelji. Ako otac umre bez sinova, imovina bi pripala muškim rođacima, ostavljajući udovicu i kćeri bez ičega. “Umirući otac bi odabrao kćer i rekao: ‘Polagat ćeš zavjet da sve ostane u porodici'”, opisuje Dones. Druge su bježale od nepoželjnih brakova: “Jedna nije htjela 30 godina starijeg muža, pa je postala burrnesha da sačuva čast.”

Ipak, Dones naglašava samoću ovog života. “Zavjet polažu mlade, s 15 ili 16 godina. Što ako kasnije zavole nekoga? Uskratiti si ljubav zauvijek je teško,” razmišlja. Povratka nije bilo – Hana u romanu je iznimka bez stvarnog presedana. Tradicija blijedi s modernizacijom. “Modernitet je dao ženama slobodu, a Kanon slabi,” kaže Dones. Od šest žena koje je upoznala, tri su umrle, jedna je u SAD-u, a dvije su nestale iz vida. “Nema mladih burrneshat. Kad posljednja umre, tradicija nestaje”, predviđa.

Godine 2022. procjenjivalo se da ih je ostalo dvanaest u Albaniji, uz nekoliko na Kosovu i u Crnoj Gori. Jedna od njih rekla je pred kamerom: “Mi smo što jesmo. Kad posljednja od nas ode, burrneshaliteti nestaje, ali historija će nas pamtiti.” Ovaj svijet, oblikovan potrebom za preživljavanjem u zemlji muškaraca, polako tone u zaborav, ostavljajući za sobom priču o hrabrosti, žrtvi i neugasivoj želji za slobodom. (IZVOR: El Mundo)