Riječ nišan u naše jezike dolazi preko turskog, izvorno iz perzijskog jezika u značenju znak, biljeg, a koristi se kao naziv za nadgrobni kameni spomenik na muslimanskom greblju (mezarju). Za islamski nadgrobni znak koristi se i turcizam bašluk, koji dolazi iz turske riječi baş, u značenju prvi, početak, odnosno glava, dok je -luk turski tvorbeni nastavak.
Nišani su valjkasti, rjeđe četvrtasti kameni stupovi s naglašenim čalmama (turc.), odnosno glavama, ili pak turbanima što su se kao znameni postavljali na uzglavlje greba.
Nišane, muslimanske nadgrobne spomenike, nalazimo na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine, a u kontinentalnoj Hrvatskoj svjedoče o vremenu dolaska osmanlijskih Turaka u istočnom dijelu Slavonije, gdje su se ostaci turske dominacije najduže zadržali. Rijetko se spominju slučajevi ranijih došljaka, Arapa muslimana, moreplovaca ili trgovaca koji su ostali pojedinačno ukopani na područjima današnje Hrvatske, gdje su dolazili, prema povijesnim izvorima, još od 11 stoljeća.
Nišana ima više vrsta, po obliku i veličini. Nišan ili bašluk jeste kamen najčešće četvrtast, visok jedan do tri metra, a vrh mu je različit, ovisno o staležu kojem je umrli pripadao, a razlikuju se i muški i ženski nišani.
Mezarski nišani spadaju u kamenu manufakturnu plastiku nefiguralne likovnosti, koju su s vremenom uspješno savladali i zagrebački majstori kamenoklesari.
NIŠAN OSMANA BANJALUČANINA
Muslimanski dio groblja Mirogoj smješten je pored samog završetka malih arkada koje lučno završavaju prema istoku i zauzima neveliku površinu presječenu stazom.
Prema povijesnim izvorima, prvi nišan unutar zidina zagrebačkog Gradskog groblja Mirogoj postavljen je 1883. godine, pod njim je ukopan krojač Osman Banjalučanin, koji je umro u Zagrebu, a rodio se 1840. u Bosanskom Novom. S obzirom na to da se kao službeni datum otvorenja groblja Mirogoj uzima 6. novembra 1876. godine, prvi nišan podignut je svega sedam godina kasnije. Nišan Banjalučanina ostao je očuvan samo u povijesnim dokumentima, a oko tog nišana u narednom periodu počeli su nicati drugi nišani, bašluci, ispod kojih su pokapani uglavnom doseljenici iz susjedne Bosne.
U početku, najčešće su to bili pojedinci, muškarci na privremenom radu čiji bi posmrtni ostaci spletom okolnosti ostali u Zagrebu, zatim osobe koje su dolazile na liječenje u zagrebačke bolnice, a sve uslijed pogoršanja ekonomskih prilika u susjednoj zemlji. Hrvatski državni arhiv čuva fotografije dženaze na Mirogoju iz 1935. godine, kao i stanje muslimanskog dijela zagrebačkog groblja Mirogoj iz iste godine.
NIŠAN FERHATOVIĆA – NAJVIŠI MIROGOJSKI NIŠAN
Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine prema velikim gradovima tadašnje trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je bila pod Austro-Ugarskom monarhijom, seli se sve više stanovnika dotad turskog, muslimanskog vilajeta s kojim su raniji kontakti bili ograničeni, povremeni i oskudni, obilježeni neprijateljstvima između dvaju carstava. Mijenja se i dotadašnja praksa postupanja prema muslimanima umrlim na gradskom području za vrijeme boravka u Zagrebu. Nakon što zagrebačke gradske vlasti dopuštaju ukope muslimana na novoutemeljenom mirogojskom groblju, pojavljuje se prvi mezar s nišanom na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Najstariji danas sačuvani muslimanski mezar na Mirogoju obilježen je preko dva i po metra visokim nišanom koji su podigla dva sina Ferhatovića iz Bosanske Kostajnice, prema povijesnim izvorima nedugo iza očeve smrti, 1894. godine. Pod njim je pokopan Salih Ferhatović, po zanimanju mesar, rođen 1854. Bio je deseti po redu musliman pokopan na Mirogoju, dok je do početka Prvog svjetskog rata, 1914. godine, na ovom dijelu Mirogoja sahranjeno ukupno 49 muslimana. Nemar, neodržavanje i povijesni vihori zbrisali su veći broj prvih mirogojskih nišana, utoliko je Ferhatovića nišan posebno značajan.
Na nišanu Saliha Ferhatovića stoji uklesano: “Salih Ferhatović iz Bos. Kostajnice. Umro 1893. Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši. Ovaj spomenik podižu mu sinovi Rasim i Mehmed Ferhatović.” Ne tako davno neko je zelenom bojom istaknuo ime, mjesto rođenja i godinu smrti pokojnika, dok je ostatak uklesanog teksta teže uočljiv.
Njegov je nišan najstarije sačuvano muslimansko obilježje u Zagrebu, dio je najstarijeg muslimanskog greblja u Srednjoj Evropi, koja nije bila osmanskom vlašću. Sudeći prema veličini nišana koji visinom dominira na muslimanskom dijelu groblja, Ferhatović je bio imućan zagrebački mesar koji je doselio u grad u vrijeme ili nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine.
Uglavnom u velike gradove tadašnje Hrvatske dolaze pojedinci, najčešće muškarci, u potrazi za poslom. U tom periodu ukopi muslimana se dopuštaju, ali prvi nišani na Mirogoju još uvijek nisu propisanim statutom tada novoutemeljenog gradskog groblja, jer islam još uvijek nije dobio status priznate religije kakav će na području tadašnje Hrvatske steći od 1916. godine. Do te godine ni građanska prava muslimanima doseljenih iz Bosne nisu bila u punoj mjeri omogućena. Rješavanje pravnog položaja islama u Austro-Ugarskoj monarhiji započelo je još 1882. godine u anektiranoj Bosni i Hercegovini, uz suglasnost Istanbula.
Muslimani u Zagrebu do raspada Austro-Ugarske u ratu imaju položaj privremeno nastanjenih stranih državljana. Do 1918. najbrojnija muslimanska skupina u Zagrebu bili su studenti koji započinju studirati na Pravnom fakultetu, a na početku Prvoga svjetskog rata na širem području Hrvatske boravi veliki broj unovačenih vojnika muslimana iz Bosne i Hercegovine.
KUR'AN I NIŠANI
Trošenje značajnijeg iznosa novca na opremu pokojnika i bogato ukrašene grebove po Kur'anu je zabranjeno. Zabranjeno je i kiparstvo, kao i uklesavanje doslovnih citata iz Kur'ana, tako da uz turbet i ornamentiku grobnog okvira na Mirogoju, tako i na zagrebačkom groblju Miroševac, na grobovima do izražaja dolazi samo lirsko umijeće tvorca stihova koje će klesar uklesati na nišan, ako ne i sam predložiti pokojnikovim nasljednicima neki stih.
Natpisi na mirogojskim nišanima, uz arapsko pismo, imaju i latinične natpise:
“Ima jedna modra rijeka. Valja nama preko rijeke”, “Allah je milostiv samo milosrdnim”, “Allah je živ i vječan”, “Mi Allahu pripadamo i mi se njemu vraćamo”, “Moj Bože koji si pun oprosta. Oprosti i nama.”, “Posjetioče moga groba promisli o sudbini mojoj. Jučer sam bio kao danas ti. Sutra ćeš biti ti kao ja danas”, “Nakon smrti s umrlim odlaze i djela njegova osim tri: znanost koja koristi drugim, zadužbina kojom se pomaže potrebitim i dobro odgojeno dijete koje moli za svog roditelja, rekao je poslanik” itd.
Mezari se posjećuju dva puta godišnje, za vrijeme Ramazanskog bajrama i Hadžijskog bajrama, a umjesto cvijeća ili svijeća, grob se očisti i uredi da bi se nad njim proučili odlomci iz Kur'ana. Ljepota nišana leži u njihovoj nesimetričnosti, što im daje organski, prirodan izgled i sugerira prividni nemar klesara.
NIŠANI IZ OSMANSKOG PERIODA
Jedino danas postojeće grobno turbe iz osmanskog vremena u Hrvatskoj nalazi se u Iloku, u obliku je otvorenog paviljona s kupolom na četiri stupa. Nije utvrđeno ko ga je gradio, niti ko je pokopan ispod njega, ali procjenjuje kako je riječ o visokom ugledniku, prema veličini i smještaju spomenika.
Samo s fotografija poznato je tzv. Gaibijino turbe što je stajalo na obali Save kod Stare Gradiške, na koje su više od dva stoljeća o svom trošku održavali i redovito mu hodočastili muslimani s bosanske obale, a austrijska vojska tolerirala popravak tog mauzoleja. Gaibijino turbe 1954. razgrađeno je i preneseno u Bosansku Gradišku na suprotnu obalu Save, a nastradalo je u posljednjem ratu.
U Visuću nedaleko od Udbine nalazilo se grobno turbe Halilbega Memibegovića iz 1601, porušeno 1815, no dokumentirano u opisima, a sačuvano je i podosta manjih turskih grobnih mezarskih nišana. Dubrovačko groblje bilježi prvi podignuti nišan na gradskom groblju 1929. godine. Arheološkim iskapanjima u osječkoj Tvrđi pronađeno je Kasim-pašino turbe, koje je ranije dokumentirano, a na tom području pronađeni su ostaci ili zapisi o više manjih ili većih nadgrobnih spomenika turskih uglednika.
Najpoznatije hodočasničko mjesto osmanske Slavonije jeste Hindi-babino turbe, koje uz dervišku tekiju u Vukovaru nije sačuvano ni u tragovima, no opisano na više mjesta u Čelebijinom Putopisu iz 17. stoljeća. Mjesto hodočašća bilo je i Hasan-efendijino turbe podignuto oko 1590. uz halvetijsku tekiju u Požegi, a u Hrvatskoj je sačuvano i podosta manjih turskih grobnih znamena čiji se kvalitetniji primjerci čuvaju u muzejskim zbirkama Požege, Vukovara, Iloka, Broda, Đakova…, u franjevačkim samostanima u Cerniku, Hrvatskoj Kostajnici i Makarskoj, te u crkvici sv. Mihovila u Konjskom u Dalmatinskoj zagori.
Kuriozitet je jedan dekorirani nišan koji se nalazi očuvan na groblju grada Korčule, a još jedan se od 19. stoljeća čuvao u trijemu gradske vijećnice Korčule, no uništen je u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu.
Jedan nišan s ulemanskim turbanom uzidan je u terasu kuće Dešković u Pučišćima na otoku Braču. Povjesničari ocjenjuju kako da su dalmatinske kamenarske radionice klesale spomenike za muslimanska greblja, najvjerojatnije kao eksportnu robu za Hercegovinu.
O namjernom uništavanju muslimanskih počivališta nakon povlačenja Osmanlija svjedoče brojni povijesni izvori, nišani su korišteni za zidanje novih zgrada ili za podzidavanje cesta, a završetkom Drugog svjetskog rata uništen je veći broj nišana koji su pripadali ustašama i domobranima kao neprijateljskim vojnicima.
NIŠAN CRVENOARMEJCA IVANA IRFANA KRILOVA
Ispod mirogojskih nišana kriju se naj(ne)običnije ljudske priče i čudesne sudbine, a svjedok jedne takve priče jeste prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, umirovljeni profesor bošnjačke književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Rizvanbegović je 1982/83. radio doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu pripovjedne proze Skendera Kulenovića. Saznao je da Skenderova sestra Ćamka Ćamila Kulenović Krilov živi u Zagrebu i da je u posjedu pisama i druge pisane ostavštine preminulog brata književnika.
“Znao sam da je njezin muž crvenoarmejac Ivan Krilov, kojem je Skender Kulenović posvetio svoju poemu ‘Pisma Jove Stanivuka’. Došao sam u Novi Zagreb, u Ulicu Klare Cetkin, i iznenadio sam se kad sam vidio da na vratima stana piše Irfan Krilov. Mislio sam da sam pogriješio, htio sam otići dalje, no u tom momentu vrata mi je otvorio Ivan Krilov, koji se predstavio kao Irfan Krilov”, priča Rizvanbegović.
Ćanka i Ivan Krilov bili su komunisti, vjenčali su se po vjerskom obredu u džamiji, na što je Krilov pristao i tada dobio ime Irfan. Nakon posljednjeg rata, Ćamka je ostala i dalje komunist, a Ivan Irfan je počeo proučavati islam, tako da je postao pravi musliman.
“Svjedok sam da je u svom stanu pet puta na dan klanjao svaki vakat dok sam radio i proučavao taj materijal”, pripovijeda Rizvanbegović.
Nakon boravka u koncentracijskom logoru Dretelj, Rizvanbegović 1993. dolazi u Zagreb te posjećuje Mirogoj kako bi obišao mjesta gdje mu je ukopana rodbina.
“Šetajući po groblju, uočim bašluk, nišan, s imenom Irfana Krilova, koji je bio ukopan godinu dana ranije, 1992, a Ćamka tada još nije bila preminula. Na nišanu na Mirogoju je ukopan crvenoarmejac Ivan Krilov koji je postao musliman”, svjedoči Rizvanbegović.
Nišane je roditeljima Irfanu i Ćamki na Mirogoju podigao sin Zoran.
