Ovaj stisak ruke kulminacija je međunarodne rehabilitacije bivšeg borca, iza koje stoji mnogo diplomatije regionalnih sila (posebno Saudijske Arabije i Turske), ali i politička inteligencija Al-Share, čovjeka naviknutog hodati po rubu provalije i koji je u svega pet mjeseci otkako je poveo ofanzivu za svrgavanje Bashara al-Assada, bivšeg sirijskog vođe, izvukao svoju zemlju iz međunarodne izolacije.
Nakon 11. septembra i kasnijeg američkog rata protiv terorizma, bilo je nezamislivo vidjeti američkog predsjednika kako se rukuje s vođom koji se nalazi na popisu terorista State Departmenta. No, današnja međunarodna politika odvija se takvim frenetičnim tempom da je i ovaj tabu srušen ove srijede: Donald Trump primio je Ahmeda al-Sharu, donedavno poznatog pod ratnim imenom Abu Mohamed al-Julani, u Saudijskoj Arabiji. Bivši vođa Al-Qaide i grupe Hayat Tahrir al-Sham (HTS), danas je privremeni predsjednik Sirije.
Ovaj stisak ruke kulminacija je međunarodne rehabilitacije bivšeg borca, iza koje stoji mnogo diplomatije regionalnih sila (posebno Saudijske Arabije i Turske), ali i politička inteligencija Al-Share, čovjeka naviknutog hodati po rubu provalije i koji je u svega pet mjeseci otkako je poveo ofanzivu za svrgavanje Bashara al-Assada, bivšeg sirijskog vođe, izvukao svoju zemlju iz međunarodne izolacije.
Nadalje, uz Trumpovu objavu da ukida američke sankcije Siriji, Al-Shara je postigao važan rezultat koji posebno slavi stanovništvo koje i dalje živi u bijedi zemlje uništene više od 13 godina građanskog rata (iako stručnjaci upozoravaju da će stvarno povlačenje sankcija potrajati, jer se radi o složenoj mreži zakona, uredbi i propisa, od kojih svi ne ovise o američkoj izvršnoj vlasti).
„On je čvrst čovjek. Ima tešku prošlost, jako tešku. Borac. Ima potencijala, pravi je vođa,“ rekao je Trump novinarima nakon sastanka s Al Sharom. Oni koji ga poznaju i koji su pratili njegovu transformaciju iz džihadističkog vođe u državnika — promjena koja se očituje i u njegovom javnom izgledu — opisuju ga kao lukavog, karizmatičnog i ambicioznog pojedinca.
Rođen je u porodici višeg srednjeg sloja protjeranoj s Golanske visoravni koju je okupirao Izrael. Njegov otac bio je akademik i savjetnik za vladu Assada (Bashara i njegova oca Hafeza), dok mu je brat Hazem bio direktor Pepsija u Iraku. No, za razliku od očevog panarapskog nacionalizma, mladi Al Shara bio je privučen islamizmu u sjeni Druge palestinske intifade i 11. septembra.
Godine 2003., kada mu je bilo 20, otišao je u Irak boriti se protiv američke okupacije, ali je većinu vremena proveo u iračkim zatvorima ili pod američkom kontrolom, gdje je učvrstio veze s borcima Al-Qaide i budućim vođama. Po povratku u Siriju, usred građanskog rata, igrao je na razlike između Al-Qaide i njezine frakcije Islamske države (ISIS), samo da bi na kraju napustio obje (stručnjaci vjeruju da bi bez obavještajnih podataka koje je pružila njegova grupa bilo nemoguće za SAD i Tursku eliminirati džihadističke vođe skrivene u Idlibu, uporištu HTS-a u Siriji).
Neki od njegovih bivših suboraca ne cijene ga mnogo: smatraju ga osobom opsjednutom slavom, spremnom „žrtvovati krv svojih vojnika“. No, možda su upravo ta ambicija i želja da uđe u historiju ono što ga je navelo na pragmatizam nezamisliv kod drugih džihadističkih vođa.
Tokom svojih mjeseci na vlasti kombinirao je čvrstu ruku s otvorenošću. Jedan aktivista za ljudska prava kritizirao je „nedemokratski“ proces i „užurban“ način na koji je nacrtan prijelazni ustav Sirije, dokument koji koncentrira moć u rukama predsjednika, gotovo bez nadzornih mehanizama. Iako je imenovao članove različitih vjera i etničkih skupina u svoju vladu — uključujući čak trojicu ministara koji su služili pod Assadom — i nije nametnuo nikakav religijski zakon osim onoga koji je već postojao, samo je jednoj ženi dao ministarsku funkciju, dok je najvažnije portfelje zadržao za svoj najuži krug saradnika (sve islamiste).
Štaviše, kako je izvijestio Human Rights Watch u srijedu, imenovao je pobunjeničke zapovjednike optužene za ratne zločine na važne pozicije u novim oružanim snagama.
Al Shara vodi politiku balansiranja, nastojeći umiriti i svoje fundamentalističke suborce — koji tvrde da im pripadaju plodovi pobjede — i većinu stanovništva koje im ne vjeruje. Nakon više od desetljeća građanskog rata, Sirija je ne samo razrušena i osiromašena zemlja, već su i sektaške napetosti dodatno pogoršane. Neki predstavnici etničkih i vjerskih manjina traže federalizaciju Sirije i zaštitu stranih sila za svoje zajednice, dok se Al Shara zalaže za zadržavanje centralizirane vlasti kako bi se izbjegli neuspjesi slični onima u Libanu, Iraku ili Bosni i Hercegovini.
Naravno, ovih pet mjeseci nije bilo lako. Dok je nova vlada pokušavala promijeniti strukturu države kojom je pola stoljeća dominirala porodica Assad i njeni ljudi te istodobno održati administraciju u funkciji, gotovo da nije bilo sedmice bez izraelskih zračnih napada na zemlju, uključujući i okolinu predsjedničke palače (Al Shara je otvoreno rekao da neće uzvratiti jer bi to bilo samoubilački za njegovu zemlju, te je umjesto toga uspostavio pregovaračke kanale s Izraelom).
Suočio se i s velikom pobunom pristaša starog režima — čije je brutalno gušenje naišlo na široku međunarodnu osudu, a rezultiralo je smrću stotina civila — i sukobima s raznim grupama Druza — od kojih neke aktivno podržava izraelska vlada Benjamina Netanyahua ali je ipak postigao dogovore s nekim od glavnih vođa Druza i time neutralizirao potencijalno eksplozivnu situaciju. Takođe je postignut dogovor s vođom sirijskih kurdskih milicija o postupnoj reintegraciji teritorija koje drže (sjeveroistočna trećina zemlje) pod kontrolu Damaska.
Sve se to odvijalo dok je nova sirijska vlada vodila diplomatsku ofanzivu kako bi normalizirala položaj Sirije na međunarodnoj sceni, ugostivši predstavnike desetaka zemalja — uključujući Rusiju i SAD — i međunarodnih organizacija poput UN-a i EU-a u Damasku.
Njen ministar vanjskih poslova, Assad al-Shaibani, sudjelovao je ove godine na Forumu u Davosu, a Al-Shaibani je, osim putovanja po susjednim zemljama, prošle sedmice bio primljen i u Jelisejskoj palači kod Emmanuela Macrona. Ipak, nije sve idealno: sirijski predsjednik morao je otkazati svoje sudjelovanje na vikend-samitu Arapske lige u Iraku nakon protesta lokalnih šiitskih grupa koje ga optužuju za zločine počinjene tokom vremena koje je proveo u iračkoj grani Al-Qaide. (IZVOR: El Pais)
