Sklapao se mir u Rijadu, a u Gazi se masakriralo. Teško je zamisliti veći kontrast od onoga između prizora iz Rijada i onih iz Jabalye u srijedu. Tijela djece koje nose njihovi roditelji, bager koji pokušava raščistiti put do hitne pomoći pa biva dignut u zrak iz zraka, ljudi koji kopaju po ruševinama bolnice tražeći svoje voljene – sve to u trenutku kad se Siriji ukidaju sankcije i kad se polaže nada u novu budućnost


Oko 70 ljudi ubijeno je od zore do podneva u srijedu. Gotovo dvostruko više nego što ih je ubijeno u masakru u kibucu Nir Oz. Među njima 22 djece i 15 žena. Veče prije, 23 osobe ubijene su u bolnici. Operacija “Gideonova kola” još nije ni započela, a genocidna bojna kola već zagrijavaju motore.

Kako ćemo nazvati ovaj masakr, tako neselektivan i besmislen, čak i prije nego što je velika operacija započela? 23 ubijenih u bombardiranju bolnice – jednom od najtežih ratnih zločina – samo kako bi se pokušalo ubiti Mohammeda Sinwara, najnovijeg šejtana, s devet bombi za probijanje bunkera – sve kako bi “Yedioth Ahronoth” dobio željeni naslov. Čitatelji su to voljeli, Izraelci su to voljeli, niko se u srijedu nije usprotivio.

Sklapao se mir u Rijadu, a u Gazi se masakriralo. Teško je zamisliti veći kontrast od onoga između prizora iz Rijada i onih iz Jabalye u srijedu. Tijela djece koje nose njihovi roditelji, bager koji pokušava raščistiti put do hitne pomoći pa biva dignut u zrak iz zraka, ljudi koji kopaju po ruševinama bolnice tražeći svoje voljene – sve to u trenutku kad se Siriji ukidaju sankcije i kad se polaže nada u novu budućnost.

Ništa, pa čak ni likvidacija još jednog Sinwara, ne može opravdati neselektivno bombardiranje bolnice. Ta neupitna istina ovdje je potpuno zaboravljena. Sve je normalno, sve je opravdano i odobreno, jer je on bio „prepreka za dogovor o taocima“. Čak smo izgubili i osjećaj srama.

Jedina stvarna prepreka za dogovor o taocima sjedi u Jerusalemu, zove se Benjamin Netanyahu, sa svojim fašističkim partnerima – i niko ne može ni zamisliti da bi bilo legitimno nauditi njima kako bi se uklonila prepreka.

Čak je i napad na jedinicu intenzivne njege u Evropskoj bolnici u Khan Yunisu – micva. Ne preostaje drugo nego opet viknuti: Ne smiju se napadati bolnice – niti škole koje su pretvorene u skloništa – čak ni ako se pod njima krije strateško zapovjedništvo Hamasa. Čak i ako je tamo Sinwar, čija je likvidacija toliko besmislena.

Postoji li uopće još išta šta možemo učiniti u Gazi, a da to u Izraelu bude smatrano moralno i pravno neprihvatljivim? 100 mrtve djece? Hiljadu žena zbog brata Sinwara? Objašnjavali su da ga je bilo nužno eliminirati – najava onoga što će se dogoditi u nadolazećim mjesecima, ako niko ne zaustavi Izrael.

Što više napreduje kolosalna Trumpova kampanja u Zaljevu, to više postaje jasno da pištolj koji bi mogao zaustaviti Izrael još nije viđen. Kad je još postojala svrha, kad su ciljevi navodno bili jasni, kad je ljudska potreba za kaznom i osvetom zbog sedmog oktobra još bila shvatljiva, kad se još činilo da Izrael zna što želi – tada se još nekako moglo prihvatiti masovno ubijanje i razaranje. Ali više ne.

Sada, kada je jasno da Izrael nema ni cilj ni plan – više se nikako ne može opravdati ono što se dogodilo u Gazi u utorak navečer.

Nijedan izraelski lider nije otvorio usta, ni jedan jedini. Nada ljevice, Yair Golan, u najboljem slučaju poziva da se rat završi – kao i deseci hiljada odlučnih demonstranata. Oni žele okončati rat kako bi se vratili taoci. Oni su takođe zabrinuti za živote vojnika koji će uzalud poginuti.

Ali šta je s Gazom? Šta je s njenom žrtvom? Kako smo došli do toga da nijedan cionistički političar ne može stati u njenu odbranu? Nema nijednog pravednika u Sodomi, ni jednog jedinog.

Prizori odande ponovno su u srijedu spržili dušu – opet kolica za tijela, opet djeca u dugom redu crnih vreća na podu, tu leže njihova tijela, i opet srceparajući plač roditelja za njihovim kćerima i sinovima.

Oko 100 ljudi ubijeno je u Gazi u srijedu. Gotovo svi nevini, osim što su bili Palestinci koji žive u Pojasu Gaze. Ubili su ih izraelski vojnici. To je njihovo predjelo za kampanju kojoj njihova vojska teži – a mi šutimo.