„Imam mnogo prijatelja Bošnjaka, a i odrasla sam uz njih. Moj djed Josip bio je željezničar i radio je s mnogima od njih, mojoj baki Mariji je najbolja prijateljica bila Bahra. To je još jedna od ljepota Osijeka, koji je oduvijek bio raskrsnica kultura. Nažalost, nakon izlaska mog romana ‘Ezan’ sam uvidjela koliko je islamofobije kod nas.”

Bošnjaci u Republici Hrvatskoj, kada budu pitani za domovinu, kažu da ih imaju dvije – Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Za sebe ne vole reći da su na bilo koji način strani u ovoj državi, Bošnjaci su tu svoji na svome. Za književnicu i prevoditeljicu Ivanu Šojat, čiji je životni put krenuo iz Osijeka, i za koji je nepopravljivo vezana, možemo slobodno reći da pripada u red prijatelja bošnjačkog naroda. Ova umjetnica izuzetno zanimljive biografije, ali i bibliografije, kaže ne da ima samo mnoge prijatelje Bošnjake, već da je i rasla s njima i uz njih. No za Bosnu govori kako se iznenadila kada je spoznala koliko danas ima islamofobije.

Ivana Šojat prije nekoliko godina „prodrmala“ javnost objavom romana „Ezan“, u kojem se vraća u daleku prošlost, u 16. stoljeće i vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, kada Osmansko Carstvo doživljava svoj i kulturološki i teritorijalni vrhunac. Pošto je jedan od zaključaka tog djela da „Osmanlije nisu rušili i palili, nego gradili“, nailazila je na mnoge kritike, od kojih su neke bile i poprilično agresivne. No to je, kako nam priznaje, samo osnažilo njenu spoznaju „da ljudi pribjegavaju svrstavanju u tabore, da u tim taborima čuče kao u Platonovoj špilji, pa sjenke i obrise stvari izvan te špilje uvijek tumače kroz strah“.

Ivana Šojat učesnica je i Domovinskog rata, živjela je i radila u Belgiji, okušala se i u politici, ali bi krug uvijek zatvarala vraćanjem iskonu svog bića – umjetnosti i kulturi.

Osoba ste s vrlo interesantnom biografijom, koliko ima onoga lično proživljenog a da je utkano u Vaša djela?

Ima me u sitnim fragmentima koje prepoznati mogu samo oni koji me dobro i dugo poznaju. Ima i onih koji me okružuju, jer smatram da pisati možemo samo o onome što dobro poznajemo bilo kroz iskustveno, proživljeno na vlastitoj koži, odnosno o onome što smo „stekli“ budnim promatranjem, učenjem. Likovi mojih romana uvijek su mozaični, ali i prvenstveno životni.

Završili ste gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. U Domovinski rat uključujete se u augustu 1991. godine kao dobrovoljac, radili ste kao sekretarica i prevoditeljica od 1992. do 1993. u Uredu Ministarstva obrane Hrvatske za odnose s UN-om i Evropskom unijom, a godine 1993. selite u Belgiju, gdje završavate studij francuskog jezika. Vraćate se u Hrvatsku 2001. i bivate zaposleni u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Osijeku. Od 2003. godine bivate uključeni i u rad Hrvatskog društva književnika (DHK), a na lokalnim izborima u Republici Hrvatskoj 2017. godine bili ste kandidat za gradonačelnicu Osijeka. Može se reći da je puno dešavanja stalo u Vaše 52 godine života. Šta od ovoga svega doživljavate najintenzivnije? Je li to Domovinski rat ili nešto drugo?

Sve kroz šta smo prošli na nama ostavlja trag, gradi nas i oblikuje. U jednakoj mjeri i mi ostavljamo trag na svemu u čemu smo učestvovali. Zakon akcije i reakcije vrijedi i u svakodnevici. Kada me ljudi pitaju bih li, da mogu, izbjegla neke stvari koje su me povrijedile, uvijek odgovaram da ne bih ništa mijenjala jer baš sam zahvaljujući svemu kroz šta sam prošla ovakva kakva sam danas.

Domovinski rat me je nekako najviše zgrozio spoznajom u kolikoj mjeri postoje okolnosti na koje ne možemo djelovati. Ta grupiranja, omasovljenja bijesa i mržnje koja gaze, melju sve pred sobom. Gube se one temeljne ljudske postavke, a „katalogizacija“ prema vjeri, naciji, krvi, ideološkom nagnuću postaju presudni za milost ili nemilost. To je zastrašujuće. Zastrašujuće je zapravo koliko su ljudi skloni prikloniti se tim masovnim određenjima, koliko se lako sunovraćaju u bezdan koji će ih progutati kao izvršitelje zla ili kao žrtve. Nakon rata je moje nepovjerenje prema ljudima uveliko poraslo – mirna razdoblja doživljavam više kao krinke koje ljudi prihvataju samo zato što su zauzdani zakonima. U bezakonju rata tek vidimo ko je ko. A tada je prekasno…

Kako iz ove perspektive gledate na vrijeme koje ste proveli u Domovinskom ratu? Da li biste nešto promijenili?

U svojim postupcima na bih mijenjala ništa. Mislim da sam postupila ispravno. Branila sam svoj grad od izravnih napada. Ako bih išta mogla promijeniti, a ne mogu, bilo bi to da mi svi prijatelji ostanu živi. Znate, nekoliko godina nakon rata sam prvi put čitala „Odbranu Sokratovu“, u kojoj Sokrat s ponosom veli kako u Peloponeskim ratovima nije ostao čuvati brodove, nego je učestvovao u borbama. Prirodno je čuvati vlastitu glavu, evolucijski je to mehanizam, no čovjeku bi trebala biti svojstvena i briga za opće dobro. Odbrana od pogibelji i uništenja je briga o općem dobru.

Iako ste sigurno o ovome već bili pitani, nekako se kao nužnost u razgovoru s Vama nameće postaviti pitanje kako se čovjek koji se gotovo cijeli život bavi umjetnošću odlučuje na politički angažman, na prelazak iz jednog sasvim benignog polja u polje koje sa sobom nosi brojne izazove, ali i opasnosti, posebno za moralni integritet osobe?

Vođena mišlju kako ljudi pred smrt najviše žale za onim što nisu probali, pokušali, čista srca sam prihvatila ulazak u bitku za gradonačelnicu Osijeka. Bila mi je to prilika da dokažem kako kultura može biti istinski pokretač razvoja nekog grada, neke sredine. Milioni turista Pariz i Rim ne posjećuju zbog njihove industrije, nego zbog kulture. U nas se kulturu prikazuje kao parazita. I mislim da je to najveća pogreška političkih „elita“ današnjice, koja će ih doći glave. Cijela ljudska povijest je trag ostavila baš umjetnošću. Šta bismo znali o prahistoriji da nije artefakata koje pronalazimo u špiljama i na mjestima ukopa? Bismo li uopće imali baštinu bez umjetnosti? Moje kratko uključivanje u politiku nije bilo potaknuto ambicijama za vlastitim probitkom, nego iskrenom željom da preokrenem stvari u korist kulture. Nije prošlo. Povukla sam se.

Zahvaljujući svojim znanjima i radu, sigurno ste mogli ostati živjeti u Belgiji ili nekoj drugoj velikoj evropskoj zemlji. Ipak, još 2001. godine odlučujete se na povratak u Hrvatsku. Kazali ste jednom prilikom da Vas je radoznalost odvela iz Hrvatske, ali pravo je pitanje šta Vas je to vratilo?

Iskreno se divim drevnim moreplovcima koji su u nepoznato odlazili ne znajući hoće li se ikada više vratiti u tačku s koje su se otisnuli. Ja ne mogu tako. Volim putovati, iskreno uživam u putovanjima, no uvijek se volim vratiti. Žilavo sam vezana uz Osijek, uz Dravu, uz ravnicu kojoj pripadam, uz melanholiju kojom ta ravnica zrači. U Belgiji sam mnogo naučila, spoznala važnost pretakanja civilizacija, važnost učenja od drugih. To sam ponijela nazad sa sobom. No jedino mjesto na kojem se osjećam istinski na svome mjestu jeste Osijek.

Zna se da Vas Bošnjaci u Hrvatskoj percipiraju kao velikog prijatelja. I Vi ste u nekoliko navrata govorili o tome da su Bošnjaci koji žive u hrvatskim gradovima i selima u najtežim trenucima pokazali da su spremni stati u odbranu države u kojoj žive i rade. Prema Vašem mišljenju, kakav je danas položaj Bošnjaka u Hrvatskoj, kao nacionalne manjine?

Imam mnogo prijatelja Bošnjaka, a i odrasla sam uz njih. Moj djed Josip bio je željezničar i radio je s mnogima od njih, mojoj baki Mariji je najbolja prijateljica bila Bahra. To je još jedna od ljepota Osijeka, koji je oduvijek bio raskrsnica kultura. Nažalost, nakon izlaska mog romana „Ezan“ sam uvidjela koliko je islamofobije kod nas. To me zaprepastilo i ražalostilo. Postoje svjetski trendovi koji su u porastu: paradoksalno, diljem Evrope bilježimo porast antisemitizma i islamofobije, kao da se vraćamo unazad, u zlo koje smo nekoliko puta jedva preživjeli. Beskrajno mi je žao zbog toga. Zapravo me strah, jer ako se ne obuzdamo, uskoro bismo mogli ljude prestati gledati kao ljude.

Mislite li da Bošnjaci, kao de facto konstruktivni element u hrvatskom društvu, možda zaslužuju biti i više zastupljeni u javnom životu, pogotovo političkom?

Bošnjaci su brojčano druga po redu nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aktivno učestvuju u svim sferama društvenog života, pa samim tim itekako zaslužuju učestvovati i u političkom spektru.

Svjesni ste da je situacija u Bosni i Hercegovini na relaciji Bošnjaci – Hrvati izuzetno „zategnuta“. Koliko je, prema Vašem mišljenju, važno da Bošnjaci i Hrvati premoste međusobna mimoilaženja te da se u Bosni i Hercegovini ujedine, kao što su ne tako davno politički i nastupali zajedno?

Mudri i konstruktivni, blagonakloni uvijek teže pronaći sličnosti i zajedništva među naoko različitima. Samo isprazni, podmukli i bezidejni insistiraju na razlikama zahvaljujući kojima i opstaju u političkom životu. Posmatramo li glavne političke aktere u državama proizašlim iz bivše Jugoslavije, vidjet ćemo da neki sistemski biraju upravo to naglašavanje nacionalnog i vjerskog kao jedinog političkog uporišta. I dalje sam nepopravljivi idealista, vjerujem da Bosni i Hercegovini treba zajedništvo u mudrosti i razumijevanju, bolja budućnost, a ne staro trvenje. Vjera je nešto lično, ali i hereditarno, određuje nas rođenjem, pa je samim tim vjera određena kao ideologija zločin sam po sebi. Sve tri Knjigom utvrđene vjere uče nas ljubavi, praštanju, razumijevanju, milosrđu i blagosti. Tek kad ih ukalupimo u ideološke okvire, vjere gube svoju suštinu, pretvore se u vlastite antiteze. To nikome ne treba.

Iako je broj Vaših književnih radova i prijevoda zaista ogroman, jedno od djela koje je izazvalo veliku pažnju svakako je bio roman „Ezan“, objavljen prije ravno pet godina. Jedna od glavnih ideja djela jeste da „Osmanlije nisu rušili i palili, nego gradili“. Da li je doći do ovakvih zaključaka bilo, na neki način, „rizično“? Sigurno je da postoje struje u društvima nastalim raspadom bivše Jugoslavije koje bi jedan ovakav zaključak mogle nazvati historijskim revizionizmom.

Da, bilo je podosta zamjerki, čak prilično agresivnih. Neki su me optužili da sam se prodala. To je samo osnažilo moju spoznaju da ljudi pribjegavaju svrstavanju u tabore, da u tim taborima čuče kao u Platonovoj špilji, pa sjenke i obrise stvari izvan te špilje uvijek tumače kroz strah. Žao mi je što ti i takvi nisu shvatili temeljnu poruku mog romana, a ona je da nije važno odakle smo potekli, nego ono u šta smo izrasli. Mislim da bi mnogi ostali zaprepašteni kada bi se na ovim područjima provela genetska istraživanja većih razmjera, kada bi shvatili šta su zapravo tom krvlju kojom se toliko zaklinju, prema kojoj slijepo sude.

Dosta ste istraživali kako biste napisali ovo djelo, a kontaktirali ste i prijatelja derviša? A i kost s turskog groblja poslužila Vam je kao inspiracija za kompletan roman?

Mnogo sam proučavala misticizam u islamu, ali i poeziju. Tokom tog procesa mi se dogodio i cijeli niz vrlo čudnih događaja koji su me samo podstakli da nastavim sa svojim naumom da napišem „Ezan“. Kost koju sam pronašla na zaboravljenom groblju bila je iskra u stvaranju potke romana. Htjela sam ljudima pokazati da zapravo pogrešno poimamo prošlost kao nešto geografski ograničeno, lokalizirano. Ljudi su u prošlosti zapravo mnogo putovali, trgovci su prelazili granice carstava, kulture su se miješale. Osim toga, historija se u školama uvijek uči po lekcijama koje obrađuju izdvojene procese. Evropa u vrijeme Osmanskog Carstva je područje na kojem kršćani ratuju između sebe, imamo reformaciju i protureformaciju, intenzivna spaljivanja „vještica“…

Također ste rekli da su kroz historiju islam i kršćanstvo neprestano komunicirali, što svjesno, što nesvjesno, kroz prožimanje kultura. Na koji način se to ogledalo, koji su primjeri? I koliko je zapravo bogatstvo to što mi na ovom prostoru imamo susret svih velikih monoteističkih religija, što nerijetko, nažalost, sami pretvaramo u naša prokletstva?

Nakon rekonkviste i protjerivanja Maura s Iberskog poluotoka, za španskog kralja Ferdinanda na red su došli i sefardski Židovi. Oni utočište, između ostalog, pronalaze u Istanbulu, gdje se uglavnom bave zanatima i trgovinom. To je jedan primjer. Kršćani u Osmanskom Carstvu imaju pravo na svoju vjeru, imaju pravo na svoje bogomolje. Plaćaju zbog toga porez, ali imaju pravo na svoju vjeru. Kada, međutim, kršćanske vojske nakon smrti Sulejmana Kanunija počinju vraćati ranije izgubljene teritorije, u nadiranju prvo ruše sve džamije. U Osijeku je bilo pet džamija. Više nema nijedne od njih. Nije preostao ni kamen na kamenu. Mislim da sam time rekla sve.

Šta je ono na čemu trenutno radite?

Radim na novom romanu nad kojim još „meditiram“. Ovog je puta to nešto krajnje mistično, temeljeno na priči o kerubinu koji je nakon progonstva prvih ljudi postavljen da čuva stablo vječnog života u Edenu. Osim toga, pripremam i novi roman za mlade. Ovaj je put tema ovisnost mladih o videoigrama.

Koliko je, prema Vašem mišljenju, bitno pokretanje jednog časopisa bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj kao što je ovaj?

Izuzetno je bitno. Opstojnost svakog naroda počiva na kulturi i pisanoj riječi. Sve ostalo je dah na vjetru – prođe dok trepneš okom.