U proljeće 1948. godine, cionističke snage su opsjedale grad. Jaffa je bila bombardirana sedmicama, a 14. maja je pala. Od otprilike 120.000 Palestinaca koji su tamo živjeli, ostalo je samo oko 4.000.
Moj djed, Ismail Abou Shhadeh – većini poznat kao Abu Subhi – nikada nam nije govorio o Nakbi. Pričao je o svemu ostalom, ali je uvijek izbjegavao opisivati šta se dogodilo 1948. godine.
Tek kroz intervjue koje je dao raznim medijima, shvatili smo šta znači preživjeti katastrofu iz 1948. godine u tadašnjem jednom od najistaknutijih palestinskih gradova, Jaffi.
I tek kroz jedan intervju, posebno za Al Jazeeru, saznali smo kako je umro njegov otac, Haseen Abou Shhadeh.
Haseen je rođen u vrijeme Osmanskog carstva, kada se zemlja često smatrala vlasništvom onih koji su je obrađivali – princip koji je oblikovao generacije palestinskog poljoprivrednog života, čak i kada su se formalni zakoni o vlasništvu nad zemljištem mijenjali.
Godine 1948., cionističke milicije su iskoristile taj duboki osjećaj ukorijenjenosti i sigurnosti, iznenadivši nespremne palestinske seljane i koristeći teror da ih istjeraju iz njihovih domova i zaplijene njihovu zemlju i imovinu.
Haseen je, kao i mnogi drugi, nastavio obrađivati svoje voćnjake uprkos novoj stvarnosti. Ali 1960-ih, kada su izraelske vlasti došle da iskorijene njegova stabla narandži, shvatio je da ih više ne može zaustaviti. Doživio je moždani udar i preminuo na putu do bolnice.
Kako je naša porodica uspjela ostati u Jaffi, kada su mnogi drugi protjerani, saznao sam tek kasnije. Taj kontinuitet, život u istom gradu koji je svjedočio Nakbi prije 77 godina, oblikuje kako se sjećam i kako pišem danas.
Paralelne priče
U spomen na Nakbu i u svjetlu genocida koji se trenutno odvija u Gazi, razmišljam o paralelnim pričama Jaffe i Gaze – dva obalna centra povezana gubitkom i otporom.
Jaffa je etnički očišćena od palestinskog stanovništva, uništena i pretvorena u igralište za bogate ljude svijeta. Najbogatiji ljudi sada šetaju obalama njenih razorenih naselja. Hoteli su izgrađeni na ruševinama grada, pa čak i preko njegovih grobalja.
Širom Pojasa Gaze, čitava naselja su uništena, a šefovi država otvoreno pozivaju na njegovo “čišćenje” protjerivanjem stanovnika i pretvaranjem u slično igralište.
Kada je američki predsjednik Donald Trump iznio svoju viziju transformacije Pojasa Gaze u “Rivijeru Bliskog istoka”, mnogi su je odbacili kao apsurdnu fantaziju.
Ali ono što je predložio za Gazu, zapravo se već dogodilo u Jaffi – nekada uspješnom palestinskom centru, sada svedenom na marginalno palestinsko susjedstvo unutar hebrejskog grada izgrađenog na palestinskom zemljištu, gutajući ga cijelog.
Veličina Nakbe u Jaffi nije bila samo materijalna i politička, već i kognitivna.
U proljeće 1948. godine, cionističke snage su opsjedale grad. Jaffa je bila bombardirana sedmicama, a 14. maja je pala. Od otprilike 120.000 Palestinaca koji su tamo živjeli, ostalo je samo oko 4.000.
Čitava naselja su ispražnjena, a porodice su prisiljene na progonstvo ili zatvorene iza bodljikave žice. Kuće su oduzete prema Zakonu o imovini odsutnih i predate novim doseljenicima.
Javne zgrade, poput Saraje, općinskog sjedišta Jaffe, bombardirane su. Ulice su preimenovane, a kulturne znamenitosti su nestale. Ono što je ostalo od grada je rebrendirano i prenamijenjeno, njegov palestinski identitet je sistematski iskorijenjen.
Ovo je model koji se sada projektuje na Gazu: mjesto koje treba isprazniti, prepakovati i ponovo otvoriti svijetu – ali bez njegovih stanovika.
Cvjetajući centar
Poput današnjeg Pojasa Gaze, Jaffa je nekada bila među najgušće naseljenim mjestima u Palestini. Godine 1945., zapisi britanskog mandata dokumentovali su oko 94.000 stanovnika u samom gradu i još 30.000 u okolnim selima.
Bila je kulturno i ekonomsko srce Palestine: pet novina, tri fudbalska kluba, četiri kina i pozorište, štamparije, fabrike sapuna i međunarodna brodarska industrija.
Autobusi su vozili od Jaffa do Jerusalema, a vozovi su je povezivali sa širim arapskim svijetom putem željeznice Hidžaz. Grad je imao 47 obrazovnih institucija i prvu željezničku stanicu u Palestini, samo kilometar od luke.
S obzirom na političku realnost, malo ljudi sada prepoznaje da je Jaffa bliža Damasku (215 km) i Amanu (160 km) nego najjužnijem izraelskom gradu, turističkom centru Eilatu (275 km).
Upravo je iskrivljenje percepcije, sjećanja i geografije ono što govori o tome koliko su temeljito izbrisane njene veze s arapskim svijetom.
Zanimljivo je da većina posjetitelja danas želi obići Stari grad – nesumnjivo prekrasno mjesto, ali ono čija privlačnost otkriva orijentalistički trop kroz koji zapadnjaci zamišljaju u palestinskom gradu.
Sa naglaskom na džamije i crkve, uličice nude romantiziranu sliku arapskog života zamrznutog u vremenu. Može se čak vidjeti kako je hamam (kupatilo) pretvoren u gurmanski restoran pod istim arapskim imenom, iako je njegovo izvorno značenje jednostavno “toalet”.
Stari grad, dakle, priča priču osmišljenu da laska zapadnom senzibilitetu: fantaziju o Arapima zaglavljenim u predmodernim vremenima, prije nego što je bijeli čovjek stigao da ih modernizira.
Urbano središte
Priča o Jaffi kao političkom i kulturnom centru leži izvan Starog grada.
Samo će oni oštrog oka prošetati ulicom Jamal Paša – nazvanom po osmanskom guverneru pod čijom je vlašću Hassan Bey proveo ambiciozan plan modernizacije grada tokom posljednjih decenija carstva.
U to vrijeme pokrenut je razvojni projekt s ciljem preoblikovanja urbanog pejzaža Jaffe, ostavljajući prepoznatljiv arhitektonski otisak – ili barem ono što je od njega ostalo.
S obzirom na razmjere uništenja palestinskog urbanog života – u Jaffi, Haifi, Acreu, Ramleu i Lodu – sada se moramo zapitati: šta se dogodilo s ovim gradovima i njihovim stanovnicima 1948. godine i šta nam to može reći o budućnosti Gaze?
Sredinom 1930-ih izgrađeno je kino Al-Hamra. Prilikom njegovog otvaranja, podignuta je zastava Arapskog ustanka iz 1936. godine, a veliki plakat s likom legendarne egipatske pjevačice i glumice Umm Kulthum obješen je za projekciju njenog filma “Nacionalni hor”.
Zgrada još uvijek stoji, iako je posljednjih godina renovirana nakon što ju je kupila Scijentološka crkva.
Ali dok ovi prizori otkrivaju dubinu urbanog života prije 1948. godine, historije glavnih palestinskih gradova često su bile gurnute na margine njenog nacionalnog narativa.
U svojoj knjizi “Skriveno od pogleda: Palestinske žene i gradovi do 1948. godine”, urbana sociologinja dr. Manar Hassan kritizira nacionalnu historiografiju zbog prvenstvenog fokusiranja na ruralni narativ – prikazujući Palestince kao narod felahina, odnosno seljaka protjeranih iz njihovih sela – dok manje pažnje posvećuje urbanim centrima poput Jaffe i Haife.
Možda smo, kao okupirani narod, željeli suprotstaviti se cionističkoj slici kibucnika i dokazati svoju povezanost sa zemljom. Ili smo možda nastojali istaknuti razmjere nacionalne katastrofe pozivajući se na figuru seljaka radnika.
Tokom intervjua za jordanski kanal Ru'ya, mlada novinarka je pitala mog djeda: “Abu Subhi, molim te, reci mi kakva je Jaffa nekada bila.” Počeo je opisivati život u gradu prije 1948. godine. Zatim ga je pitala: “Kako biste saželi Nakbu iz ‘48?”
Počeo joj je pričati kako je 4.000 raketa palo na Jaffu – lansiranih s mora i svih pravaca, iz Loda i drugih mjesta – i kako ništa nije ostalo osim leševa. Prije nego što je uspio završiti rečenicu, pitala ga je kako se osjeća.
I prvi put sam vidio kako se moj djed slomio. Rekao je: “Ovo je prvi put da govorim o Jaffi i počinjem plakati.” Zamolio ju je da prekine intervju i ustao da ode.
Na kraju ga je pozvala s posljednjim pitanjem: “Šta Jaffa znači za tebe?” A on je odgovorio: “Za mene, to nije ništa manje od naslijeđa koje nas veže za grad. Možeš proklinjati mog oca, i ja ću ti oprostiti – ali ako proklinješ Jaffu, nikada ti neću oprostiti dok sam živ.”
Moj djed je preminuo 2021. godine, na putu do groblja.
Bio sam na zadnjem sjedištu automobila s očevim rođakom – muškarcem u kasnim četrdesetim koji vodi automehaničarsku radnju – dok smo se vozili da posjetimo djedov grob. Dok smo mu se približavali, on je iznenada spustio glavu i rekao: “Abu Subhi, danas možeš počivati s djecom Saraye.”
Mislio je na veliki teroristički napad koji je izvela milicija Lehi (Stern Gang) 4. januara 1948. godine.
Lehijevi militanti, koje su Britanci u to vrijeme nazivali terorističkom grupom, bombardirali su zgradu Saraye – bivšu guvernerovu palaču, koja se nalazila izvan Starog grada – ubivši 14 i ranivši 98 ljudi.
Prema članku Haareza objavljenom sljedećeg dana, zgradu je koristila općina Jaffa za pružanje socijalnih usluga i distribuciju hrane djeci u potrebi.
Moj djed je radio dalje niz Salameh Road kada se dogodila eksplozija.
Kao mladić, potrčao je prema mjestu događaja da pomogne. Počeo je premještati ruševine i tražiti preživjele, ali kada je vidio tijela djece zgnječena ispod kamenja, izgubio je svijest.
Prvo čega se sjetio nakon što se probudio bio je čovjek koji mu je rekao: “Vidio si dovoljno. Idi kući. To je bolje za tebe.”
Priča o Saraji ga je proganjala – na kraju je postala dio porodične priče. Što je još važnije, natjerala je stanovnike Jaffe da se pitaju: “Ako su to mogli učiniti djeci u potrebi, šta bi učinili nama ostalima?”
Zauzimanje i protjerivanje
Prema prvobitnom planu podjele, Jaffa je trebala biti dio palestinske države. Ali cionističke milicije, predvođene Davidom Ben-Gurionom, nisu mogle prihvatiti tako veliku koncentraciju Palestinaca u središtu predložene jevrejske države.
Postalo je ključno za njih da zauzmu grad i protjeraju njegove stanovnike prije proglašenja nezavisnosti Izraela i kraja britanskog mandata.
Tokom marta i aprila 1948. godine, Jaffa je bila pod opsadom i bombardirana sedmicama. Panika se proširila gradom – ljudi su jednostavno željeli doći do sigurnosti.
Za razliku od danas, Palestinci su u to vrijeme vjerovali da će se moći vratiti svojim domovima. Ali pod neumoljivim vojnim pritiskom, protjerani su kopnom i morem.
U roku od nekoliko dana, ukupna populacija grada i okolnih sela pala je na manje od 4.000 Palestinaca. To ostaje jedan od najupečatljivijih primjera etničkog čišćenja u 20. vijeku.
Kada sam pitao djeda kako je naša porodica uspjela ostati, saznao sam da je njegov otac dezertirao iz osmanske vojske prije Prvog svjetskog rata i vratio se u Jaffu.
Putovanje je trajalo šest mjeseci, od regije Antalije na sjeveru Sirije do Jaffe. Kretao se samo noću, spavajući danju, jer su Osmanlije pogubljivale dezertere.
Kada ga je moj djed upozorio na opasnost 1948. i pozvao ga da ode, on je odbio. Već je poznavao teškoće života izbjeglice i rekao je da bi radije umro nego da ponovo prođe kroz to. I tako je naša porodica ostala netaknuta.
To nije bio slučaj za većinu Palestinaca. Porodice su često bile razdvojene – neki su pobjegli u Gazu, drugi na Zapadnu obalu ili susjedne arapske zemlje.
Oni koji su ostali
Većina narativa o Nakbi završava masovnim protjerivanjem: rat je izgubljen, zemlja je oduzeta, a oko 800.000 Palestinaca je prisiljeno na progonstvo dok je Izrael počeo sistematski uništavati palestinska sela. Ali za one koji su ostali, uslijedile su daljnje faze oduzimanja imovine.
Odmah nakon rata, nova država je okupila preostale Palestince u Jaffi i prisilno ih preselila u naselje Ajami.
A oko područja je podignuta bodljikava žica i niko nije smio otići bez vojne dozvole.
Istovremeno, izraelska vlada je usvojila Zakon o imovini odsutnih, definirajući kao “odsutne” svakoga ko je bio u neprijateljskoj zemlji ili teritoriji između 29. novembra 1947. i donošenja zakona 1950. – uključujući Zapadnu obalu, Gazu, Libanon, Siriju i Jordan.
Ključno je da se ovaj zakon primjenjivao čak i na Palestince koji nikada nisu napustili granice nove države.
Kada su jednom bili zatvoreni u Ajamiju – koji su jevrejski imigranti, upoređujući ga s Evropom, ubrzo nazvali “Geto” – izgubili su sve.
Kuće koje su im dodijeljene postale su zaštićeni najamni prostori za tri generacije (kasnije smanjene na dvije) i do danas stotine potomaka treće generacije žive pod prijetnjom naloga za deložaciju koje izdaju sudovi.
Vrijedi zastati i razmisliti: šta se dešava kada je cijeli grad lišen stanovnika, a njegova imovina ukradena – banke, pozorišta, kuće, namještaj, zlato, trgovine, javne institucije?
Moglo bi se tvrditi da su palestinski gradovi doživjeli najveću oružanu pljačku 20. stoljeća.
Početkom 1950-ih, novinar i pisac Moshe Smilansky opisao je Jaffu kao grad koji prolazi kroz “bulgarizaciju”. Nakon dolaska imigranata iz Bugarske, grad je stekao novi, nepalestinski karakter i čak je promoviran kao “bugarski grad”.
Fotografije iz tog perioda pokazuju da Jaffa ponovo napreduje – banke su ponovo otvorene, pozorišta puna, trgovine i restorani živahni – ali bez Palestinaca. Grad je bio opljačkan i nastavio je funkcionirati pod jevrejskim vlasništvom.
Faze Nakbe
Ajami, gdje su Palestinci prisilno preseljeni, postao je Ajami geto. Ali čak je i geto trajao samo nekoliko godina.
Godine 1950., izraelski parlament, Knesset, usvojio je zakon o ujedinjenju Jaffe i Tel Aviva, prenoseći svu Općinske institucije Jaffe u korist općine Tel Aviv.
Simbolično je da će svako ko posjeti Jerusalemski bulevar 45 pronaći staru zgradu općine Jaffa koja je još uvijek u vlasništvu Tel Aviva, a sada je u njoj smještena služba socijalne zaštite.
Prva faza Nakbe bio je gubitak domovine. Druga, gubitak grada i imovine. Treća, doma. A četvrta je bio gubitak pripadnosti – Nakba duše.
Raspuštanjem geta, Palestincima, koji su još uvijek bili pod vojnom vlašću, zvanično je bilo dozvoljeno da rade samo unutar općinskih granica Tel Aviva i Jaffe.
Međutim, uklanjanje bodljikave žice imalo je i drugu posljedicu.
Nakon priliva jevrejskih imigranata nakon Drugog svjetskog rata, novi izraelski režim suočio se s nedostatkom stambenog prostora. Uvedena je politika koja je dozvoljavala više porodica da dijele jedan dom, uključujući i Ajami, što je omogućilo jevrejskim imigrantima da se usele u eksproprisane palestinske kuće.
U nekim slučajevima, Palestinci su bili prisiljeni da dijele svoje domove s novopridošlim jevrejskim imigrantima. Među njima su bili arapski Jevreji iz Sjeverne Afrike, koji su govorili arapski i, ponekad, otvoreno izražavali prezir prema Palestincima s kojima su sada živjeli pod istim krovom.
Ako je prva faza palestinske Nakbe bila gubitak domovine, onda je druga bila gubitak grada i imovine, a treća gubitak doma.
Četvrta faza Nakbe bila je gubitak pripadnosti – Nakba duše. Palestinci koji su nekada živjeli u jednom od najvažnijih gradova arapskog svijeta vidjeli su kako im se životi preokreću u roku od nekoliko godina, postajući mala manjina u hebrejskom gradu, izloženi uznemiravanju i od strane vlasti i od strane jevrejskih imigranata.
Sociološke promjene počele su preoblikovati društvo: obespravljeni i sami na svijetu, mnogi više nisu ni znali sudbinu vlastitih porodica.
Ove zajednice su zaboravljene i izbrisane iz historije. Decenijama su i Jaffa i njena preostala palestinska zajednica postajali blijede sjene onoga što su nekada bili.
Duge posljedice
Samo kroz razgovore sa starijim osobama u zajednici – ako su uopšte bili voljni govoriti – mi među mlađim generacijama smo mogli shvatiti njihova iskustva. Ne samo ona iz 1948. godine, već i iz decenija koje su uslijedile: porast upotrebe droga i širenje alkohola; rastući problem koji je pustošio zajednicu.
Novi obrasci nasilja i kriminala pojavili su se 1970-ih i 1980-ih, pretvarajući Ajami u jedno od najopasnijih naselja u zemlji.
Ironično, da biste vidjeli kako je Ajami tada izgledao, potrebno je samo pogledati film Chucka Norrisa “Delta Force”, koji je snimljen u tom naselju. Tokom produkcije, ekipa je čak dobila dozvolu da tamo ruši kuće.
Nakon usvajanja Rezolucije 194 UN-a, kojom je potvrđeno pravo na povratak palestinskih izbjeglica, izraelske vlasti su pokrenule široko rasprostranjene planove za rušenje palestinskih domova.
Sljedeći put kada vidite fotografiju šetališta na plaži u Tel Avivu, znajte da se tamo nekada nalazilo jedno od najvećih i najnaseljenijih palestinskih naselja u gradu – al-Manshiyya.
Sistematski je rušeno tokom i nakon Nakbe, dok su izraelske vlasti čistile područje kako bi napravile mjesta za novi razvoj.
Malo ko se danas sjeća da su, sve do rata 1967. godine, SAD održavale embargo na oružje Izraelu zbog neriješenog pitanja izbjeglica. Međunarodna zajednica je neko vrijeme još uvijek govorila o pravu na povratak kao o hitnom pitanju i pitanju pravde.
Poput palestinske zajednice koja je ostala, i sam grad je prošao kroz tri faze: prvo, uništenje; zatim, zanemarivanje; i sada, faza folklora.
Danas se Jafa nudi turistima željnim da iskuse arapsku arhitekturu, tradicionalnu hranu i kustoski uvid u “autentični” život – ali bez Palestinaca koji su je izgradili.
Ova najnovija transformacija nastoji izbrisati ono što je bilo prije. Pretvara historiju u estetiku, nudeći grad ne kao mjesto otpora ili sjećanja, već kao kulturni performans – mjesto gdje se ostaci arapskog života prepakuju za konzumaciju.
Nacrt za Jafu
Trumpovi planovi za Gazu često se odbacuju kao apsurdne fantazije. Ali za Palestince, oni su opis prošlosti. Historija se ne ponavlja u potpunosti, ali ovaj put Palestinci u Gazi razumiju da ako odu, bit će prisiljeni na progonstvo izvan domovine – i kao i prije, arapske vojske neće braniti grad. Morat će se sami oduprijeti.
Rasturanje Gaze imat će dalekosežne posljedice za godine koje dolaze – društvene, psihološke i historijske – čiju težinu još nismo počeli shvatati.
Danas u Jaffi živi oko 20.000 Palestinaca. I iako je tragično gledati na našu historiju, želim ponuditi drugačiju perspektivu. Uprkos svemu, ostali smo. Opirali smo se. Protiv intenzivnih napora države da nas izbriše, borili smo se ne samo da preživimo, već i da sačuvamo svoje prisustvo, sjećanje i historiju.
Kroz neumoljivu borbu, povratili smo prostore zajedničkog života – od džamija i crkava u Jaffi do škola i društvenih institucija. Prisilili smo vlasti da otvore nove škole. Kršćansko pravoslavno udruženje uspjelo je povratiti svoju imovinu, a tamo gdje je vojska nekada okupirala njihovu školu u ulici al-Khilweh, sada ponovo radi pravoslavna škola.
Razaranje Gaze imat će dalekosežne posljedice u godinama koje dolaze – društvene, psihološke i historijske – čiju težinu još nismo počeli shvatati.
Ali, kako nas podsjeća njemačko-židovski književni kritičar Walter Benjamin, dužnost sadašnjosti nije samo prema onima koji će nas naslijediti, već i prema žrtvama prošlosti.
Godine 1940, pišući u egzilu kao dio novomarksističke debate o pitanju revolucije, Benjamin je tvrdio da revoluciju ne treba prvenstveno posmatrati kao čin za buduće generacije, već kao odgovor na nepravde koje su pretrpjeli oni koji su došli prije njih – borba ne samo da se sjećamo mrtvih, već da ih iskupimo kroz sadašnje djelovanje.
On nas poziva da historiju ne posmatramo kao linearni napredak ka boljoj budućnosti, već kao posvećenost onima koji su bili prije nas – i istini koju su nosili sa sobom.
Genocid u Gazi nije prekid s historijom, već njen nastavak – novo poglavlje u Nakbi. Suočavanje s njim zahtijevat će godine suočavanja s nezamislivim gubitkom i razaranjem. Ali čak i dok se suočavamo s onim što nas čeka, moramo odati počast i onima koji su bili prije nas – mrtvima, raseljenima i obespravljenima, od Jaffe i Gaze do Zapadne obale i daleko šire.
Ovaj put, palestinski napori da zaustave prekrajanje historije mogli bi uspjeti.
