Za razliku od ideoloških pokreta sa jasnim doktrinarnim ciljevima, Carlos je bio pionir terorističkog najamništva. Venecuelanac i marksista po opredjeljenju, prve operacije izveo je u ime palestinskih militantnih grupacija, da bi ubrzo izrastao u međunarodnog plaćenika koji je pružao usluge nizu režima na Bliskom istoku i unutar Istočnog bloka. U tom arhipelagu tajnih službi, logističkih baza i diplomatskih pokrića, Beograd je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća zauzimao izuzetno važno, ali i pažljivo prikrivano mjesto

U ćeliji nekadašnjeg samostana koji danas služi kao zatvor sa najvišim stepenom bezbjednosti u blizini Pariza, ostarjeli Ilich Ramírez Sánchez, svijetu poznatiji kao Carlos Šakal, ponavlja sjećanja na prošle pothvate. Nekada najtraženiji svjetski terorista, čije su akcije i ekstravagantni život inspirirali stotine knjiga i holivudskih filmova, ostao je zaglavljen u vremenu.

Ipak, model terorizma koji je utemeljio, transakcijski, državnički sponzoriran i potpuno lišen ideološkog fanatizma, danas proživljava novu evoluciju. Dok savremene sigurnosne službe prate kako države angažiraju kriminalne mreže i „potrošne“ izvršitelje za račun geopolitičkih ciljeva, historijska analiza Šakalove karijere ukazuje na to da su slične metode decenijama ranije bile usavršene uz tihu asistenciju pojedinih obavještajnih službi, među kojima je specifičnu ulogu imala i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Za razliku od ideoloških pokreta sa jasnim doktrinarnim ciljevima, Carlos je bio pionir terorističkog najamništva. Venecuelanac i marksista po opredjeljenju, prve operacije izveo je u ime palestinskih militantnih grupacija, da bi ubrzo izrastao u međunarodnog plaćenika koji je pružao usluge nizu režima na Bliskom istoku i unutar Istočnog bloka. U tom arhipelagu tajnih službi, logističkih baza i diplomatskih pokrića, Beograd je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća zauzimao izuzetno važno, ali i pažljivo prikrivano mjesto.

Spoljna politika SFRJ, utemeljena na principima Nesvrstanosti, pružala je nedvosmislenu političku, vojnu i logističku podršku antikolonijalnim i oslobodilačkim pokretima širom svijeta, a posebno Paleštinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) Yassera Arafata. U sklopu te strategije, uz direktno odobrenje Josipa Broza Tita, na teritoriji Jugoslavije uspostavljeni su centri za obuku palestinskih boraca.

Lokaliteti poput Avale u blizini Beograda i Jastrepca pored Kruševca služili su kao poligoni na kojima su pripadnici palestinskih frakcija prolazili kroz diverzantske i vojne tečajeve. U tim bazama, prema obavještajnim izvorima, stručna predavanja i obuku povremeno je vodio upravo Ilich Ramírez Sánchez. Ovi trenažni procesi odvijali su se u okviru šire strategije pomaganja borbi protiv imperijalizma, no granica između oslobodilačkog pokreta i transnacionalnog terorizma ubrzo je postala porozna.

Carlosova bliska povezanost sa radikalnim krilom PLO-a i Frontom za oslobođenje Palestine (PFLP) osigurala mu je povlašteni status, dok je jugoslavenski sigurnosni aparat njegova kretanja promatrao kroz prizmu državnih interesa i diplomatskih obaveza prema bliskoistočnim partnerima.

Prvi ozbiljniji sukob jugoslavenskog sigurnosnog aparata s međunarodnim pritiskom povodom Carlosa odigrao se u septembru 1976. godine. Nakon što je zapadnonjemačka obavještajna služba BND dojavila da se Šakal nalazi u Beogradu, u namjeri da javno kompromitira SFRJ kao zaštitnika međunarodnog terorizma, jugoslavenske službe bile su prinuđene da reagiraju. Carlos je priveden i podvrgnut ispitivanju.

Tokom boravka u pritvoru, Šakal je otvoreno govorio o funkcioniranju palestinskih baza na teritoriji Srbije i iznio prvu direktnu ponudu za uspostavljanje političke i operativne saradnje s jugoslavenskim vlastima. Prijedlog je prosljeđen u sam vrh saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove, pri čemu je tadašnji savezni sekretar Franjo Herljević dao odobrenje za kontakt, ali uz striktno odbijanje formalnog saveza. U skladu s političkim direktivama s najvišeg nivoa, umjesto izručenja Zapadnoj Njemačkoj ili hapšenja, Carlos je ubrzo pušten. Pod krinkom službenika jednog jugoslavenskog građevinskog preduzeća, prebačen je redovnim letom za Irak.

Spoljnopolitička pozicija SFRJ omogućavala joj je da manevrira između pritisaka Zapada i zahtjeva svojih bliskoistočnih saveznika. U diplomatskoj praksi Beograda, zadržavanje diskretnih kanala komunikacije sa akterima poput Carlosa smatrano je nužnim zlom radi zaštite vlastite infrastrukture i privrednih interesa na Bliskom istoku od eventualnih osvetničkih akcija.

Nakon Titove smrti i reorganizacije međunarodnih terorističkih mreža krajem 1970-ih, Carlosova grupa, poznata i kao Organizacija arapske oružane borbe, donijela je stratešku odluku o uspostavljanju stalne logističke baze u Evropi. Izbor je ponovo pao na Beograd, koji je služio kao tranzitna tačka za operacije usmjerene protiv meta u Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj i drugim državama.

U ljeto 1982. godine, Carlos dolazi u Beograd sa sirijskim diplomatskim pasošem na ime Michel Haddad. Udomio se u hotelu „Jugoslavija“, otvorio telegrafsku adresu te ubrzo iznajmio stan u Nikšićkoj ulici broj 39 na Voždovcu. Iz tog stana Šakal je tokom narednih mjeseci neometano rukovodio transportom naoružanja, eksploziva i krivotvorene dokumentacije, te održao više od dvadeset sastanaka sa članovima svoje organizacije.

Jugoslavenski sigurnosni sistem u tom trenutku uopšte nije imao podatak da se najtraženiji bjegunac na svijetu nastanio u glavnom gradu. Odsustvo evidencije ilustrira i incident u kojem je Carlos učestvovao u uličnoj tuči s lokalnim preprodavcem deviza na ulicama Beograda, nakon čega ga je milicija, obradivši ga pod lažnim diplomatskim identitetom, pustila bez detaljnijih provjera.

Zaokret se događa u junu 1983. godine, kada se jugoslavenskoj službi obratila Neda Radonić-Janković, bivša službenica pariškog advokata Jacquesa Vergèsa, poznatog branitelja palestinskih fedajina, Klausa Barbieja i samog Carlosa. Ona je inspekciji Službe državne bezbjednosti RSUP SR Srbije prenijela zahtjev svog poznanika „Džozefa“, koji je tražio tajni kontakt s predstavnicima vlade.

Iza pseudonima „Džozef“ stajao je Johannes Weinrich, njemački državljanin, jedan od vodećih rukovoditelja Carlosove organizacije i operativac za kojim je bila raspisana crvena potjernica Interpola. Nakon odobrenja sa federalnog nivoa, organiziran je sastanak u kojem je učestvovao i operativac Jovica Stanišić. Weinrich je otvoreno ponudio suradnju jugoslavenskoj službi, navodeći da organizacija gaji posebno poštovanje prema SFRJ kao nezavisnoj zemlji i tražeći garancije za neometano korištenje njene teritorije.

Služba je ubrzo otkrila da Radonić-Janković djeluje po direktnim instrukcijama Weinricha, te je donijela odluku o njegovom hapšenju u septembru 1983. godine. Tokom pretresa njegovog stana, zaplijenjeno je više od 2.600 stranica rukopisnog materijala na engleskom, njemačkom, arapskom i francuskom jeziku, s kodiranim imenima, strukturom organizacije i planovima budućih akcija.

Nakon višenedjeljnog pritiska u samici i pretnji izručenjem Zapadnoj Njemačkoj, Weinrich je bio prinuđen da potpiše izjavu kojom se Carlosova organizacija obavezuje da više neće koristiti teritoriju SFRJ za svoje aktivnosti. Operacija „Karlo 2“ zvanično je okončana 18. oktobra 1983. godine odlukom Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka da se Weinrich ne izručuje Matičnoj državi, već da se pod lažnim identitetom državljanina SFRJ Fadila Mujagića deportuje u Siriju.

Uprkos potpisanim garancijama, sporazum sa zatvorenikom nije obavezivao samog Šakala. Samo dva mjeseca kasnije, 16. decembra 1983. godine, na graničnom prelazu u Subotici službenici su zaustavili vozilo sa dvojicom putnika koji su posjedovali sirijske diplomatske pasoše na imena Michel Kasis i Moustafa Cheiko. Iza tih imena krili su se Carlos i njegov najbliži saradnik Tarik.

U prtljažniku vozila pronađeno je deset automatskih pušaka, deset bombi, deset pištolja i više sanduka municije. Nakon što je sproveden i spojen sa zgradom Saveznog sekretarijata u Beogradu, Carlos je tvrdio da oružje prenosi iz Moskve po nalogu libijske obavještajne službe te da je namijenjeno operacijama u Zapadnoj Evropi. Kada su mu operativci predočili Weinrichovu izjavu o zabrani boravka i tranzita, Šakal je odbacio dokument, izjavivši da ne priznaje dogovore napravljene u zatvoru i naglasivši da je Jugoslaviji već „odužio dug s kamatom“ time što je država godinama tolerirala prisustvo njegove mreže.

Ipak, sigurnosne okolnosti su se promijenile. Jugoslavenske vlasti ponovile su zabranu ulaska, konfiscirale naoružanje i primorale ga na napuštanje teritorije. Carlos je narednih godina boravio u Mađarskoj, da bi krajem 1985. godine, uslijed rastućeg međunarodnog pritiska i odbijanja Libije i Iraka da mu pruže utočište, trajni smještaj pronašao u Damasku, gdje je živio pod zaštitom sirijskog režima sve do svog hapšenja u Sudanu 1994. godine.

Slučaj Ilicha Ramíreza Sáncheza i njegove mreže u Jugoslaviji predstavlja historijski obrazac upotrebe posrednika u geopolitičkim sukobima. Odgovarajući na potrebe pojedinih država za provođenjem tajnih operacija bez preuzimanja direktne odgovornosti, Carlos je stvorio model privatiziranog, funkcionalnog i asimetričnog terorizma.

Jugoslavenska epizoda razotkriva kompleksnost doktrine koja je pokušavala pomiriti zvaničnu politiku nesvrstanosti i podrške oslobodilačkim pokretima sa pragmatičnim izbjegavanjem sukoba s radikalnim grupacijama. Dok su se odnosi sa zapadnim službama održavali kroz razmjenu obavještajnih podataka, tajni kanali komunikacije s predstavnicima poput Weinricha i samog Šakala služili su za očuvanje unutrašnje sigurnosti i sprječavanje prelijevanja bliskoistočnih sukoba na jugoslavensku teritoriju.

Savremene metode outsourcinga nasilja, bilo da se radi o regrutiranju kriminalnih grupa putem šifrovanih mreža ili izvođenju asimetričnih napada za račun državnih aktera, predstavljaju direktan nastavak mehanizama čije je obrise prije pola stoljeća definisala upravo grupa oko Carlosa Šakala.

IZVOR: Bosna.hr, agencije, Forreign Policy, Express.hr