Od 11. septembra 2001. godine, svaki američki predsjednik iznova je potvrđivao “rat protiv terorizma” kako bi opravdao američke vojne kampanje u inostranstvu. Tokom protekle dvije decenije, logika i opravdanja tog rata proširili su se i na unutrašnji plan, oblikujući ne samo način na koji posmatramo i tolerišemo neslaganje, već i naše shvatanje granica državne moći.

Američka invazija i okupacija Iraka i Afganistana, te vojne kampanje u Pakistanu, Siriji i Jemenu, odnijele su gotovo milion života – a kod kuće su bile praćene dvjema decenijama nadzora, namjernog navođenja na krivična djela (tzv. entrapment) i diskriminatornih imigracionih politika.

Nakon tako razornih posljedica, očekivali bismo da će “rat protiv terorizma” pod vodstvom SAD-a biti prepušten historiji kao jedno od njenih najsramotnijih poglavlja.

Umjesto toga, 25 godina nakon što je tadašnji američki predsjednik George W. Bush 20. septembra 2001. objavio “rat protiv terorizma”, svjedočimo njegovom ponovnom pokretanju – novoj fazi poglavlja koje je, u suštini, oduvijek bilo i još uvijek jeste rat protiv neslaganja.

Od 11. septembra 2001. godine, svaki američki predsjednik iznova je potvrđivao “rat protiv terorizma” kako bi opravdao američke vojne kampanje u inostranstvu. Tokom protekle dvije decenije, logika i opravdanja tog rata proširili su se i na unutrašnji plan, oblikujući ne samo način na koji posmatramo i tolerišemo neslaganje, već i naše shvatanje granica državne moći.

Američka vlada trenutno etiketira kao teroriste vrlo različite mete: od civila u ribarskim čamcima u međunarodnim vodama i domaćih demonstranata koji se protive američkom zdravstvenom sistemu, do onih koji protestuju protiv policijskog centra za obuku u Atlanti i onih koji se suprotstavljaju okrutnom i nehumanom tretmanu migranata.

Zapanjujući raspon međunarodnih i domaćih meta koje se sada mogu označiti kao terorističke pokazuje koliko se duboko taj okvir ukorijenio u američkom političkom diskursu, te kako država može selektivno koristiti tu etiketu kao oružje protiv svakoga koga prepozna kao protivnika svoje hegemonije.

Stari obrazac djelovanja

Oni koji brane “rat protiv terorizma” jer vjeruju da muslimani predstavljaju izuzetnu prijetnju zanemaruju činjenicu da je CIA još sedamdesetih godina prošlog vijeka odlučila koristiti etikete terorizma kako bi opravdala nadzor nad političkim disidentima unutar zemlje, suočivši se s rastućim negodovanjem javnosti.

Korištenje etiketa terorizma za program špijuniranja unutar zemlje tako je predstavljalo potez u službi odnosa s javnošću: cilj je bio preimenovati operacije usmjerene na suzbijanje neslaganja u akcije zaštite građana od terora, kako bi se utišale kritike i pridobila podrška. Još sedamdesetih godina prošlog vijeka, CIA je počela koristiti etikete povezane s terorizmom kako bi opravdala nadzor nad političkim disidentima.

Političko neslaganje i protivljenje državnoj nepravdi više puta su aktivirali državni aparat za nadzor, koji se dosljedno oslanjao na etikete poput “terorista”, “subverzivac”, “radikal” ili “ekstremist”.

Historijski podaci pokazuju da se etiketa “subverzivac” prvobitno odnosila na političke disidente i značila je da vlasti smatraju pojedinca, njegova politička uvjerenja i aktivnosti prijetnjom uspostavljenom društvenom ili političkom poretku.

Drugim riječima, vlasti su smatrale da subverzivci žele “promijeniti status quo” ili “naš trenutni način života” – a obje ove fraze američka vlada je u novije vrijeme koristila kako bi opisala motive “antifa” pokreta, odnosno “muslimanskih radikalnih ekstremista”.

Predsjednički memorandum o nacionalnoj sigurnosti br. 7 (NSPM-7) administracije Donalda Trumpa, objavljen u septembru 2025. godine, identifikovao je određene oblike političkog izražavanja kao potencijalne nove vidove domaćeg terorizma, uključujući “antikršćanstvo” i “antiamerikanizam”. U njemu se navodi da “američki principi” obuhvataju podršku organima za provođenje zakona i kontroli granica.

Stoga, svako ko se protivi politikama ili praksama tih agencija – uključujući njihovu historiju nasilja i diskriminacije – rizikuje da bude označen kao “antiamerikanac”, te da postane predmet istrage zbog domaćeg terorizma ili političkog nasilja.

Strategija te administracije za borbu protiv terorizma iz 2026. godine ide i korak dalje, a lista indikatora u samom memorandumu NSPM-7 uključuje i “antikapitalizam”, čime se krug potencijalnih meta širi na one koji izražavaju nezadovoljstvo zbog ekonomskih nejednakosti.

Dok troškovi hrane, stanovanja i zdravstvene zaštite nastavljaju rasti, država prijeti da će građanima ostaviti vrlo malo načina za građanski angažman u cilju ostvarivanja pravde.

Selektivnost kao namjera

Nejasnoća američkih zakona o terorizmu – kao i pojmova poput “radikalizacije” i “ekstremizma” tokom “rata protiv terorizma”, a sada i “antiamerikanizma” u okviru NSPM-7 – omogućila je da se aparat za borbu protiv terorizma, prvobitno izgrađen i testiran na muslimanskim zajednicama, primijeni na cjelokupno stanovništvo, dok administracija predsjednika Donalda Trumpa nastoji ciljati ljevičarske protestne pokrete i organizacije. Sposobnost vlade da selektivno primjenjuje oznake i zakone vezane za „rat protiv terorizma” na mete po vlastitom izboru učvršćena je normalizacijom selektivne i rasno obojene primjene tih okvira na zajednice koje su većinom muslimanske, a što se dešavalo tokom protekle dvije decenije.

NSPM-7 nastavlja to naslijeđe i tradiciju, usmjeravajući antiterorističke resurse protiv političkih meta koje administracija jednostrano određuje.

Budući da “rat protiv terorizma” nije uspio adekvatno definisati svog ideološkog neprijatelja – oslanjajući se umjesto toga na nespretnu i rogobatnu mješavinu oznaka koje je povezivao s muslimanima (“selafista-džihadista-islamista-radikal-musliman-ekstremista”) – ova administracija je stvorila slično nedefinisanog ideološkog neprijatelja u vidu nejasno određenog pokreta “Antifa”, na koji se poziva kako bi opravdala proširenje okvira za borbu protiv terorizma na širu domaću populaciju koja se usuđuje na neslaganje i proteste.

Jedan od najmoćnijih alata razvijenih tokom “rata protiv terorizma” bila je pravna konstrukcija o “pružanju materijalne podrške terorizmu”. Za zastrašujući primjer širenja prakse krivičnog gonjenja pod optužbom za pružanje materijalne podrške, dovoljno je pogledati slučaj “Prairieland”.

Optuženi koji su protestovali protiv Trumpovog širenja pritvorskih centara Američke službe za imigraciju i carinu (ICE) nisu optuženi zbog ranjavanja lokalnog policajca vatrenim oružjem, već zbog “pružanja materijalne podrške teroristima” te “pomaganja i podržavanja” navodnog pokušaja ubistva državnih službenika.

Proglašeni su krivim u martu, a u junu je njih osmero osuđeno na kazne zatvora u trajanju od 30 do 100 godina.

Prema američkom saveznom zakonu, uključujući i Zakon o patriotizmu (Patriot Act), terorizam se definiše kao nasilni čin usmjeren na uticanje na vladinu politiku ili zastrašivanje civilnog stanovništva.

Ipak, Tarek Mehanna je 2011. godine osuđen zbog aktivnosti koje bi trebale biti zaštićene Prvim amandmanom, poput prevođenja dokumenata, te je odslužio više od jedne decenije od ukupno 17 i po godina zatvorske kazne prije nego što je pušten na slobodu.

Njegov slučaj postavio je opasan presedan za krivično gonjenje izražavanja stavova kao oblika materijalne podrške terorizmu – što predstavlja temelj na kojem se danas grade slučajevi poput onog “Prairieland”.

Prošlog ljeta, jedan od optuženih u slučaju “Prairieland” osuđen je na 30 godina zatvora nakon što je premjestio kutiju s fanzinima (neslužbene publikacije) za koje su tužioci tvrdili da imaju moć regrutovanja simpatizera za njihovu stvar.

Put naprijed

S porastom domaćeg političkog nasilja koje provode bijeli kršćanski nacionalisti, može biti primamljivo proširiti definiciju terorizma tako da obuhvati i one koji su historijski bili izuzeti iz struktura koje decenijama izazivaju neprijateljstvo u našim zajednicama.

Međutim, proširivanje oznake “terorizam” kako bi se obuhvatili nasilni akteri iz redova bijelih nacionalista – koji su dosad izbjegavali nadzor države – ne garantuje da će se okviri za borbu protiv terorizma primjenjivati ​​i na buduće incidente te specifične vrste političkog nasilja. Odluka Trumpove administracije da pomiluje one koji su upali u Kapitol 6. januara 2021. godine predstavlja zastrašujući, nedavni primjer kako određeni subjekt ili čin nasilja može ispunjavati zakonsku definiciju terorizma, dok odluka o krivičnom gonjenju i dalje zavisi od diskrecionog prava onih na vlasti.

Podrazumijeva se da su okviri za borbu protiv terorizma osmišljeni kako bi nas zaštitili i očuvali našu sigurnost od iracionalno nasilnih nedržavnih aktera.

Međutim, njihova selektivna primjena protiv meta koje odabere sama država sve jasnije ukazuje na to da su ti okviri osmišljeni kao oruđe za obračun s državnim protivnicima – naročito u sferi dominacije nad narativom, odnosno pitanja ko ima pravo pričati priču o državnom nasilju.

Budući da je objektivan diskurs unutar okvira vezanih za terorizam postao nemoguć zbog njihove selektivne i rasno obojene primjene, taj termin bismo trebali napustiti i okrenuti se jeziku koji jasno i precizno definiše nasilne postupke.

Bez te preciznosti, radikalno različite aktere i njihove motive svodimo na jednu kategoriju, čime državi omogućavamo da krivično goni koga god želi, a da javnost pritom ne razumije suštinu tih postupaka.

Za okončanje diskriminatorne primjene okvira za borbu protiv terorizma bit će potrebno kontinuirano kolektivno djelovanje na više frontova, uključujući medije, edukaciju zajednice, zagovaranje politika i strateške sudske sporove.

To zahtijeva razotkrivanje uloge koju okviri vezani za terorizam imaju za državu, razvoj preciznog alternativnog jezika i zalaganje za odgovore na političko nasilje koji počivaju na snazi ​​i dostojanstvu zajednice.

Sanaa Ansari Khan je advokatica specijalizovana za građanska i digitalna prava, sa sjedištem u Washingtonu (D.C.). Trenutno obavlja funkciju direktorice projekta “Digital Spaces” (Digitalni prostori) pri organizaciji Muslim Counterpublics Lab i sarađuje s organizacijama za zaštitu građanskih prava američkih muslimana koje se bave pitanjima diskriminacije muslimana, uključujući i onu na društvenim mrežama.