Hadžijahić otvara pismo samouvjerenom tvrdnjom da muslimansko pitanje nije nikakva izmišljotina „nestvarnih pojedinaca“, već živa realnost koja egzistira u daleko izrazitijoj formi nego u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. On direktno optužuje pojedine strukture vlasti da, mimo intencija samog rukovodstva, podržavaju „mračne sile zadojene mržnjom prema muslimanima“. Ključna teza Hadžijahićevog obraćanja bila je dokazivanje potpune besmislenosti daljeg forsiranja opredjeljivanja muslimana u srpskom ili hrvatskom smislu. On naglašava da protumuslimanski sadržaji čine samu srž srpske i hrvatske nacionalne ideologije i kulture, te da iz toga proizilazi nepremostiva barijera za muslimane

Sedmog januara 1960. godine, na adrese najvažnijih državnih i partijskih funkcionera u Beogradu i Sarajevu stiglo je obimno, izuzetno oštro i tajnovito pismo. Bilo je naslovljeno na Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, Đuru Pucara Starog, te na centralne komitete Saveza komunista Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Umjesto potpisa, na kraju dokumenta stajao je neobičan pseudonim: „Spektorat“.

Iza ove šifre, koja potiče od latinske riječi za nadzor ili inspekciju, krio se dr. Muhamed Hadžijahić, u to vrijeme doktorand na Pravnom fakultetu u Zagrebu, te jedan od najerudiranijih historičara i pravnika koji će u narednim decenijama izrasti u vodećeg teoretičara nacionalnog razvitka bosanskohercegovačkih muslimana.  Hadžijahićevo pismo nije bilo tek puko nezadovoljstvo jednog intelektualca, već pažljivo tempiran i hrabar politički manevar upućen samom vrhu režima uoči predstojećeg popisa stanovništva planiranog za 1961. godinu. Pozadina ove „anonimne“ predstavke na fascinantan način oslikava borbu za nacionalnu afirmaciju, unutrašnje protivrječnosti muslimanske inteligencije, te duboki jaz između tradicionalnog vjersko-osmanskog identiteta i oficijelnog državnog kulturnog narativa u socijalističkoj Jugoslaviji.

Muhamed Hadžijahić (1918–1986) rođen je u uglednoj sarajevskoj porodici koja je dala generacije šerijatskih sudija, teologa i osmanskih činovnika, Hadžijahić je od rane mladosti bio opsjednut prošlošću Bosne. Međutim, njegova politička putanja tokom Drugog svjetskog rata bila je izuzetno kontroverzna: radio je kao službenik i novinar u propagandnom aparatu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Zagrebu, mada pojedini izvori navode da je potajno sarađivao sa Narodnooslobodilačkim pokretom.

Zbog uloge u organima NDH, poslije 1945. godine kratko je hapšen, a u sigurnosnim kartotekama UDB-e dugo je vođen pod opaskom čovjeka „neprijateljske prošlosti“ i „bivšeg frankovca“. Zanimljivo je da je još 1944. godine savezničkim snagama dostavio rukopis o stradanju muslimana pod sličnim pseudonimom: „Spectator“.

Unatoč optužbama za sumnjivu prošlost, samo nekoliko godina nakon slanja pisma iz 1960, Hadžijahić će doživjeti potpunu društvenu i naučnu rehabilitaciju. Kada je CK SK BiH krajem šezdesetih godina odlučio naučno uobličiti i potvrditi koncept „muslimanske nacije“, upravo je Hadžijahić angažovan kao vodeći ekspert koji je napisao čak devet od ukupno dvanaest tematskih studija za taj projekat, što je kasnije pretočeno u njegovu čuvenu „Od tradicije do identiteta“.

Međutim, početkom 1960. godine situacija je bila znatno drugačija. Nakon 1945. godine, Komunistička partija Jugoslavije vodila je zvaničnu politiku po kojoj su u Bosni i Hercegovini živjele samo dvije nacije, Srbi i Hrvati, dok su muslimani tretirani kao neopredijeljena etnička grupa kojoj treba ostaviti vremena da se „mirnim evolutivnim putem“ nacionalno izjasni za jedan od dva vodeća južnoslavenska naroda. Ta politika doživjela je potpuni krah na terenu. Ogromna većina muslimanskog stanovništva odbijala je i srpsko i hrvatsko ime, pa se na prvim poslijeratnim popisima masovno izjašnjavala kao „neopredijeljeni“. Među inteligencijom je tinjalo ogromno nezadovoljstvo, a Treći kongres SK BiH iz 1959. godine, na kojem je poručeno da „nema nikakvih historijskih osnova da se muslimani smatraju nacijom“, samo je dolio ulje na vatru.

U takvoj atmosferi nastaje pismo „Spektorat“. Hadžijahić otvara pismo samouvjerenom tvrdnjom da muslimansko pitanje nije nikakva izmišljotina „nestvarnih pojedinaca“, već živa realnost koja egzistira u daleko izrazitijoj formi nego u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. On direktno optužuje pojedine strukture vlasti da, mimo intencija samog rukovodstva, podržavaju „mračne sile zadojene mržnjom prema muslimanima“.

Ključna teza Hadžijahićevog obraćanja bila je dokazivanje potpune besmislenosti daljeg forsiranja opredjeljivanja muslimana u srpskom ili hrvatskom smislu. On naglašava da protumuslimanski sadržaji čine samu srž srpske i hrvatske nacionalne ideologije i kulture, te da iz toga proizilazi nepremostiva barijera za muslimane.

U jedne od najupečatljivijih odlomaka pisma, Hadžijahić piše: „Baš vjekovne predrasude i nebratski odnos koji je postojao i koji još uvijek postoji u odnosu na muslimane i jeste glavni i osnovni razlog da se oni ni u uslovima socijalizma ne opredjeljuju ni za srpstvo, koje je danas više u modi, ni za hrvatstvo. Nisu oni ‘anacionalni’, kako im se naročito za stare Jugoslavije znalo otvoreno prebacivati, već instinktivno osjećaju da je i srpstvo i hrvatstvo kao ideologija prožeto sa toliko protumuslimanskih elemenata da im u okviru tih ideologija, kakve one u istinu jesu, nije mjesto. Uostalom, muslimani sa drugim Bosancima imaju svoje vlastite tradicije, svoju posebnu bosansku istoriju, svoju posebnu državu, koja se nije ugasila ni za Turaka, svoju kulturu, pa šta više u srednjem vijeku i svoju samostalnu bogumilsku crkvu, da ni ne nalaze osnova da se uključuju bilo u srpski bilo u hrvatski tabor.“

Iz ovog teksta jasno se vidi da je Hadžijahić zastupao koncept takozvanog „intelektualnog bošnjaštva“. On pokušava reaktualizirati ideju bosanske/bošnjačke nacije faktima o bogumilskoj jeresi, Srednjovjekovnoj Bosni i kontinuitetu državnosti. Da bi pogurao svoju ideju, Hadžijahić se vješto uhvatio za izjavu samog Josipa Broza Tita sa Drugog plenuma SKJ iz novembra 1959. godine, kada je Tito, kritikujući republicki nacionalizam, usput rekao da ljude treba pustiti da budu nacionalno neopredijeljeni ili da budu „Bosanci i Hercegovci“.

Hadžijahić u pismu oduševljeno hvali ovu Maršalovu opasku: „Zato je svima simpatična skorašnja izjava našeg dragog Maršala da ne smeta da se opredjeljuju i kao Bosanci; samo što ta izjava nije u našem javnom životu, iz donekle objašnjivih razloga, dobila zaslužno mjesto, nego se preko nje nekako sramežljivo prešlo, iako je po mome mišljenju od kapitalne političke važnosti.“

Međutim, Partija nije progutala ovaj mamac. Kada su u ljeto 1960. godine u CK SK BiH povedene tajne rasprave o pripremama za popis 1961, opcija uvođenja naziva „Bosanac-Bošnjak“ bila je uzeta u razmatranje, ali je brzo i izričito odbačena. Partijski teoretičari su zaključili da je naziv Bošnjak historijski označavao samo teritorijalnu pripadnost i da je služio kao simbol pod kojim su „muslimanski feudalci okupljali mase kako bi sačuvali klasne pozicije“. Ocijenjeno je da je historijski razvoj odbacio bosansku naciju i da bi njeno uvođenje stvorilo opasne političke tenzije, jer Bosna nije smjela biti ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska već i srpska, i hrvatska, i muslimanska. Na kraju je usvojena kompromisna popisna kolona: „Musliman u smislu etničke pripadnosti“.

Drugi, daleko obimniji i emotivniji dio Hadžijahićevog pisma posvećen je kulturnoj politici, gdje autor iznosi izuzetno oštre optužbe na račun „velikosrpskog šovinizma“ u medijima, obrazovnom sistemu i književnosti.  Hadžijahića je duboko pogađalo to što su se u državnim medijima, historijskim udžbenicima i na radiju kontinuirano veličale pobjede kršćana nad Turcima.

On piše da je u svijesti cjelokupnog stanovništva pojam „Turčin“ izjednačen sa domaćim muslimanima, te da se umjesto traženja zajedničkih tačaka stvara apoteoza bratoubilačkog rata:  „Tvrdim da nema dana kada se putem štampe, radija, knjiga, naučnih publikacija, školske nastave i tome slično ne iživljavamo na račun muslimana. Doduše stalno se priča i razvija mržnja na ‘Turke’; prije svega postavlja se pitanje, sve da se radi o Turcima-Osmanlijama, dokle je potrebno da se s time ide? Šta s time postižemo, osim zadovoljavanja nacional-šovinističkih instinkta… U svim tim ratovima o kojima toliko govorimo (nema jutra kada beogradski radio u svojim spomendanima ne uzveliča kakav pokolj ‘Turaka’, pa zvali se oni Mohač, Loznica, da i ne spominjem čarkanje kao što je ‘slavna’ Grahovska bitka) sudeluje naš narod… Prelistajte na primjer ‘Politiku’ sa bilo kojom noticom ili člankom iz crnogorske istorije, pa garantujem da neće izostati pogrda na račun Turaka… Zašto da na istorijske događaje stalno gledamo iz prizme osvete Kosova?“

U ovom dijelu pisma razotkriva se duboki identitetski jaz. Dok su za Srbe bitke protiv Osmanskog carstva predstavljale epopeju oslobodilačke borbe protiv viševekovnog ugnjetača, za Hadžijahića i širi krug muslimanskih intelektualaca veličanje događaja poput Mohačke bitke (gdje je ratovao Gazi Husrev-beg) ili Boja na Grahovcu značilo je direktno vrijeđanje njihovog vjerskog i kulturnog naslijeđa.

Ovaj antagonistički odnos najdramatičnije se očitovao u Hadžijahićevom napadu na dvojicu velikana književnosti, Petra II Petrovića Njegoša i Iva Andrića. Hadžijahić je pripadao izrazito protunjegoševskoj i antiandrićevskoj struji među muslimanskim intelektualcima. Za Gorski vijenac je tvrdio da veliča „istragu poturica“ i da je služio kao direktna ideološka inspiracija četnicima za masovne pokolje muslimana u Drugom svjetskom ratu: „Njegoš je u Gorskom vijencu, koji je poslije oslobođenja doživio vjerovatno više izdanja nego i jedno naše djelo, opjevao pokolje, istragu domaćih crnogorskih muslimana… Istraga ‘poturica’ sigurno se ničim ne razlikuje od četničkih i ustaških pokolja, sigurno je to da je baš Gorski vijenac davao četnicima inspiraciju za pokolje. Pa ipak taj i takav Gorski vijenac, umjesto da se zabrani, forsira se i u školama i u štampi i u javnom životu.“

Nakon Njegoša, na meta „Spektorata“ našao se i nobelovac Ivo Andrić. Hadžijahić u pismu iznosi izuzetno tešku optužbu, navodeći da Andrićeva literatura, a posebno Travnička hronika, otvoreno propovijeda genocid nad muslimanima:  „U isti red sa Njegošem dolazi i forsiranje Iva Andrića; taj gospodin, naročito u svojoj ‘Travničkoj hronici’, putem literature propovijeda skoro genocid u odnosu na muslimane. To nije moje lično mišljenje, to je mišljenje svih muslimana i drugih nepristrasnih čitalaca Andrićeve ‘Travničke hronike’ i drugih djela.“

Osim kritike zvaničnog kanona, Hadžijahić se u pismu žalio i na potpunu marginalizaciju muslimanskih pisaca i narodne baladne i epske poezije (poput pjesama o Aliji Đerzelezu, Muji Hrnjici ili Talu Ličaninu). On navodi da se u zbornicima narodnih pjesama izdatim poslije 1945. godine muslimanske junačke pjesme potpuno izostavljaju, te da se ignorira alhamijado književnost (pisanje na bosanskom jeziku arapskim pismom).

Krivca za ovakvo stanje ponovo je vidio u „velikosrpskim kadrovima“ u kulturi, poimenice prozivajući sarajevskog književnog kritičara i profesora Slavka Leovca. Leovcu je zamjerio što u svojoj panorami književnosti BiH Svetlo i tama nije uvrstio pjesnika Mustafu Hadžigrabčanovića, te što je negativno ocjenjivao stvaralaštvo Muse Ćazima Ćatića, Ahmeda Muradbegovića i Alije Nametka, optužujući Leovca za „četničku nastrojenost“.

Hadžijahić piše: „Smeta četnički nastrojenim elementima (la Leovac) što je slučajno musliman, a još i Hrvat; Leovac, koga spomenuh, ne nalazi u svojoj knjizi o BiH književnosti za vrijedno ni spomenuti jednog na primjer Mustafu Hadžigrabčanovića, izrazito lijevo orijentisanog pjesnika, čiste prošlosti.“

Pismo koje je dr. Muhamed Hadžijahić 1960. godine poslao državnom vrhu pod pseudonimom „Spektorat“ ostaje dragocjen historijski spomenik. Taj dokument, između ostalog, ilustrira kako je duboka ukorijenjenost tradicionalnog vjersko-osmanskog identiteta među muslimanima bila u potpunoj koliziji sa državnim kulturnim obrazcem utemeljenim na srpskoj oslobodilačkoj tradiciji i antiosmanskom narativu.

Iako Hadžijahićeve radikalne ocjene o Njegošu i Andriću, te zahtjevi za obnovom bošnjaštva 1960. godine nisu odmah prihvaćeni od strane Partije, procesi koje je ovo pismo najavilo nastavili su tinjati ispod površine. Nepnih deset godina kasnije, režim će priznati Muslimane kao ravnopravnu naciju, a sam Hadžijahić od tajnog „inspekcionera“ postat će službeni arhitekt nacionalne historiografije, ostavivši iza sebe trag koji i danas izaziva raspravu na Balkanu.

IZVOR: Draženko Đurović: „Muslimansko nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini prema stavovima Muhameda Hadžijahića 1960. godine“