U Španiji i gotovo cijeloj Evropi, na odmoru smo, naša pažnja usmjerena je na carine kojima nam Trump prijeti. Gaza više nije bila tema rasprave. Ali iznenada, fotografija djeteta iz Gaze, s obje ruke amputirane, koja je osvojila međunarodnu nagradu, ponovo izaziva emocije.

Dana 18. marta, Benjamin Netanjahu je prekršio primirje koje je počelo nekoliko dana prije Trumpove inauguracije. Val bombardiranja ostavio je više od 400 mrtvih u samo nekoliko sati. To je osiguralo njegov politički opstanak, jer je njegov partner, krajnje desni Smotrich, pristao nastaviti rat samo ako ne želi srušiti vladajuću koaliciju.

Od tada su hiljade palestinskih civila poginule, većinom žene i djeca, a životi preostalih talaca dovedeni su u opasnost. Potpuna blokada i raširena glad, u apokaliptičnom kontekstu u kojem je većina zgrada i infrastrukture uništena, katastrofalno su pogoršali ionako dramatičnu situaciju.

Svi se slažu s ovom strašnom dijagnozom. Ujedinjeni narodi upozoravaju da je situacija u Gazi dosegla najgori nivo od početka rata. Dva dana kasnije, izraelski ministar odbrane Israel Katz ponovo je izjavio: “Nikakva humanitarna pomoć neće ući u Gazu,” gdje posljednje postrojenje za desalinizaciju vode više ne radi.

Nevladina organizacija Liječnici bez granica opisala je Gazu kao masovnu grobnicu za hiljade Gazana i “za one koji pokušavaju pružiti pomoć.” Dvanaest najvećih međunarodnih humanitarnih nevladinih organizacija zajednički je izdalo upozorenje o ovom pitanju.

Čini se da niko ne sluša.

Smotrich, podržavajući Katza, izjavio je da će se iskoristiti svaki mogući pritisak kako bi se “evakuirali ljudi na jug i proveo Trumpov plan dobrovoljne migracije stanovnika Gaze.” O tom projektu Katz, dok je bio ministar vanjskih poslova, već je razgovarao s nama u EU početkom 2024. Vojske su zauzele polovinu teritorije i stavile dvije trećine Gaze pod naredbe za raseljavanje, pretvarajući ih u “zabranjene zone,” uključujući pogranični grad Rafah.

Ovo ima za cilj stvoriti uslove za najveću operaciju etničkog čišćenja od kraja Drugog svjetskog rata. “Nijedno zrno pšenice neće ući u Gazu” je apsolutno i očito kršenje međunarodnog humanitarnog prava, u kojem je nemoguće ne vidjeti namjeru istrebljenja koju je Međunarodni krivični sud već uzeo u obzir prilikom izdavanja naloga za uhićenje Netanjahua i njegovog bivšeg ministra obrane.

I nije manje ozbiljno od onoga viđenog u prošlosti tokom genocida u Srebrenici i Ugandi.

U isto vrijeme, na Zapadnoj obali vojska vodi najveću ofanzivu u desetljećima. Više od 40.000 Palestinaca prisilno je raseljeno iz sjevernog dijela teritorije, očito pripremajući put za krajnje desne zakonodavce da prošire naselja, koja su nezakonita prema međunarodnom pravu.

Dana 23. marta, vlada je legalizirala 13 takvih naselja izgrađenih bez njenog odobrenja. Fundamentalistička krajnja desnica nada se da će Trump podržati njihove planove za aneksiju dijela ili cijele Zapadne obale, što bi uklonilo svaku mogućnost, ako je ikada postojala, za stvaranje palestinske države.

U Španiji i gotovo cijeloj Evropi, na odmoru smo, naša pažnja usmjerena je na carine kojima nam Trump prijeti. Gaza više nije bila tema rasprave. Ali iznenada, fotografija djeteta iz Gaze, s obje ruke amputirane, koja je osvojila međunarodnu nagradu, ponovo izaziva emocije.

Da, zato nam ne dopuštaju da ih vidimo. Daleko od očiju, daleko od srca. Baš kao i smrt fotografkinje Fatime Hassouna, koja je bila tema filma odabranog za predstojeći filmski festival u Cannesu. Ali, za ime Božje, nije riječ o jednom, ili stotinu, ili hiljadu; na hiljade djece je ubijeno ili osakaćeno u Gazi, i to pod kakvim uslovima.

Gaza je rat protiv djece.

Fotografija jednog od njih izaziva krokodilske suze, ali razmjere tragedije nas očito ne diraju. U međuvremenu, u Washingtonu i Budimpešti, evropskoj zemlji koja je do juče bila potpisnica Međunarodnog krivičnog suda, Netanjahua se dočekuje s punim počastima.

Unatoč brojnim rezolucijama Ujedinjenih naroda i odlukama Međunarodnog krivičnog suda, ja, kao visoki predstavnik Unije za vanjske poslove, nisam uspio uvjeriti ni Vijeće ni Komisiju da djeluju na masovna i ponovljena kršenja međunarodnog i humanitarnog prava od strane Netanjahuove vlade, kao što smo učinili u odgovoru na Putinovu agresiju protiv Ukrajine.

I do kraja svog mandata, mogao sam vidjeti u kojoj mjeri ovaj dvostruki standard slabi položaj EU u svijetu. Ne samo u muslimanskom svijetu, već i u Africi, Latinskoj Americi i Aziji… Španija i nekoliko drugih evropskih zemalja podigle su glas i zatražile od Komisije da ispita je li ovo ponašanje u skladu s obavezama koje proizlaze iz njihovog sporazuma o pridruživanju Evropi.

I dobile su tišinu kao odgovor.

Grižnja savjesti nekih evropskih zemalja zbog Holokausta, pretvorena u “razlog države” za opravdanje bezuslovne podrške Izraelu, može nas učiniti saučesnicima u zločinima protiv čovječnosti. Jedan užas ne opravdava drugi. I, osim ako ne želimo da vrijednosti koje tvrdimo da branimo izgube svaki kredibilitet, EU ne može nastaviti pasivno promatrati užas u Gazi i gazifikaciju Zapadne obale.

Suprotno onome što se govori u javnoj raspravi, i unatoč potpunom nedostatku empatije koji pokazuju neki od njezinih lidera, EU ima brojne poluge djelovanja protiv izraelske vlade: mi smo njen vodeći trgovački partner u investicijama i razmjeni ljudi. Opskrbljujemo najmanje trećinu oružja koje koristi, i imamo najopsežniji sporazum o pridruživanju s Izraelom, ali on je također uslovljen, kao i drugi, poštivanjem međunarodnog prava, posebno humanitarnog prava.

Ako želimo, možemo djelovati. I već smo čekali dovoljno dugo. Mnogi Izraelci, svjesni da Netanjahuov nagli potez ugrožava dugoročnu sigurnost i opstanak Države Izrael, bili bi zahvalni.

Josep Borrell Fontelles je bivši visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku te bivši potpredsjednik Europske komisije, ovaj je komentar napisao za El Pais