Braća kapetani, Kulenović vakufski i Kulenović petrovački, ne mogu se nikako pomiriti. Tako biva i u drugim mistima i nahijama. Mostarski muslimani se međuse tuku čak i topovima. Ili se biju ili podmeću požare. Ne čini se to uvik s dopuštenjem kapetana već stoga što svako osića da je vlast sam sebi.

Najvažniji događaj u Bosni prvih mjeseci 1808. godine bila je smjena vezira. Mehmed Husrev-paša je ipak otišao petog februara. Bošnjaci su mu hladno pogledali u leđa, bez riječi zahvale i bilo kakve počasti, čak i bez truna želje za sretan put. Sarajlije mu na prolazu nisu dale ni noćiti u svom gradu.

Svi u pašaluku su odahnuli, ne zato što su mislili da će dobiti boljeg namjesnika, već zato što ih je Husrev-paša mrzio više nego što su oni njega. Nije bilo ni jednog podanika koji nije znao kako Husrev-paša govori da su «Bošnjaci sve sami ahmaci, divljaci i insani bez značaja». Nasuprot tome o sebi je imao veoma visoko mišljenje budući da se u stavovima i shvatanjima poredio sa svojim francuskim prijateljima, diveći se veličini njihovog cara Napoleona. Sebe je u cijelosti gledao kao evropskog čovjeka i državnika. «Htio sam», govorio je na odlasku, «civilizovati Bošnjake, ali nisam uspio. Mogao sam, doduše, posjeći koju stotinu glava, ali ja nisam kasapin. Volio sam steći uspjeh svjetovanjem, blagošću i darovima».

Na njegovo šilte u Travniku trebao je sjesti Halim Ibrahim-paša, dotadašnji solunski namjesnik, koga je sultan imenovao uoči ove godine. Ibrahim-paša je znao da Bosni prijeti ratna opasnost, da je puna hajduka i buntovnika, da će imati mnogo posla, pa mu se nije žurilo doći u nju. Poslao je tek običnu depešu Bošnjacima s poru kom da izdrže u boju s dušmanima. Već taj njegov odnos prema vlastitoj dužnosti i obavezi stvorio je kod bošnjačkih prvaka dojam da im se šalje beznačajan čovjek, državnik bez vojničkih vrlina i borbenog iskustva. Time je odmah izgubio simpatije svojih novih podanika, izgubio prije nego što je došao među njih. Tek početkom marta nakastio je krenuti u Bosnu, ali mu je zasmetao dubok snijeg pa je odgodio put. Trebalo mu je lijepo vrijeme. U iščekivanju sunca izgubio je dvije sedmice, a onda ipak krenuo. Poveo je veliku pratnju s ogromnom karavanom stvari, no harem nije. Kako je prolazio kroz koji kadiluk, tako je svakom kadiji poručivao da mu «pročisti put, da mu na konaku pripremi tristo konja za pratnju i prtljag», a Sarajlijama su tatari donijeli naredbu «da mu na Ćeremiti pripreme konak i dočekaju ga kako priliči po adetu».

Krećući se umrtvljeno, mada na dobrim i odmornim konjima, na putovanju je dangubio više od mjesec dana i stigao u Travnik sedmog aprila. Kod Bošnjaka se izostanak simpatija sad pretvorio u odbojnost, pa i mržnju prema njemu. Svi kapetani, jednako kao i ajani, stvrdli su u namjeri da mu otkazuju svaku poslušnost. Kasnije su ga ovdje upoznali i po drugim crtama karaktera. Bio je darovit dječak u porodici jednog vrtlara i rano se opismenio te napredovao u civilnoj i vojnoj službi. Težio je postati velikim gospodinom te se dao na učenje i stigao do položaja velikog vezira u turskoj hijerarhiji. Ipak, živio je usamljeničkim životom, bio je slabunjav. Tek u Bosni se oporavio, osvježio i udebljao, ali nije prihvatao bošnjački način života. Ovdje je rano uočeno da je škrt i pohlepan, što je cijelom narodu smetalo te ga i stoga on nije volio.

Već u narednim mjesecima bilo je očito da između njega i Bošnjaka nema nikakve saradnje, čak ni pokušaja da se međuse zbliže. Divan je ostajao prazan, vezir šutio. Ni strane diplomate od njega nisu imale koristi. Francuski konzul Pjer David je u izvještaju svojoj vladi kazao kako je «vezir postao rob svojih robova». Osman-begu Gradaščeviću je prvih dana ranog proljeća od prijatelja kapetana stiglo nekoliko pisama. Donijeli su ih tatari s Drine i Une. Ti kapetani su znali da Gradaščević ima svojih dobrih obavještajaca u Karađorđevoj vojsci i da mogu vjerovati onome što on kaže. Osim toga, oglasili su se zato što je sultan svojim fermanom kazao da se Bošnjaci od Austrijanaca moraju braniti sami, jer im on ne može pomoći, a novi vezir je dvadeset šestog marta poručio pismom: «Turci, ako se morate braniti sami od Karađorđa, vi se branite. Nema vam od sultana pomoći».

Zvornički kapetan Ali-beg Fidahić i donjotuzlanski kapetan Mahmud-beg Sulejmanpašić, nakon što su izložili stanje u svojim tvrđavama, zamolili su ga da bude spreman pružiti im pomoć, ne samo u ljudstvu nego i u prahu i olovu, jer nisu sigurni da sa postojećim snagama i opremom mogu odbraniti istočnu granicu. «More bit bismo i mogli», javljaju, «da nam iza leđa ne prijeti izdaja naših hrišćanskih Bošnjaka. Dignu li se i oni na ustanak, mi ćemo se naći stiješnjeni između dvije sile. Udarit će na nas svana i iznutra. Javi, kapetane, koliku pomoć od tebe moremo očekivati». Gradaščević se u mislima zadržao na dilemi hoće li reći kako ne očekuje da će se Bošnjaci drugih vjera priključiti ustanicima. Da su htjeli, učinili bi to dosad. Ustanak traje više od četiri godine, do voljno dugo da se odluče. To što su pojedinci i grupe prilazili Karađorđu, i što sada prilaze, kazuje da on ovdje uspijeva zavesti samo neke sumnjive momke, zulumćare, a ne ozbiljne, čestite ljude. Uz njega staju mahom hajduci i barabe, oni koji žive jedino od pljačke i ubijanja. Uz to, iz Krajine, a i iz središnjih nahija, stižu haberi da tamo od početka godine po svim selima neprekidno hodaju patrole i nadziru ponašanje raje i čifčija. Nije im mogao reći ni koliku će im pomoć poslati jer nije znao hoće li biti napadnuta granica koju sam brani. Svi kapetani u pokrajini, osobito Pećki i Beširević, vrše široke ratne pripreme. U svim tvrđavama se posade snabdijevaju municijom i hranom.

Tako Osman-beg Begović u derventskoj kapetaniji skuplja hranu na način da je traži i od muslimanskog stanovništva. Svi radno sposobni muslimani dužni su pomoći sa po dvadeset oka pšeničnog brašna. Tako su oni postajali i vojnici i snabdjevači. «Bit će mnogo gore», pisao im je, «ako nas napadnu veće sile, izvana. One su tu, svuda oko nas. Podsjetit ću vas na februarsku okupaciju Rima koji Napoleon uze u jednom mahu i papu progna u zatočeništvo. To nam se dešava u komšiluku. Moramo biti spremni da i takve sile dočekamo. Upravo pomažem Derviš-begu u Brčkom da se popravi tamošnja utvrda, a gradimo i drugu, te ojačavamo odbranu i sa te strane. Otuda mogu napasti i Austrijancu i Rusi.

Nedaleko odatle, u Rači, vlast vojne krajine je sva na nogama. Svi znamo da u najnovijem fermanu stoji upozorenje da se sedam kršćanskih kraljeva sprema napasti Tursku. Sedam! A nama u Bosni, ovakvoj kakva je, mnogo je jedan!» Tek što je završio s odgovorima na sva pisma, stiže novo, poruka iz tvrđave Ostrošca od kapetana Beširevića, zeta njegovih Gradaščevića. Sad je čitao kako su «mnogi Krajišnici u zavadi. Razloga tome je mnogo, a kod svakog pameti malo. Ne podnose se međuse ni sami kapetani. Jedni jednako drže sultana za sigurnog zaštitnika, drže skute i valiji; drugi stoje okrenutih leđa i prema jednom i prema drugom; treći jure za trgovinom i ćarom ne gledajući kako će ga steći; četvrti se glože zbog međa, ubiranja đumruka, harača… Jedni drugima primamljuju pristalice i tako umnožavaju asker svoj… Helem, sve ide naopako! Pa da su samo zađevice! Biju se međuse, vode prave bojeve. Ja i Pećki ih nismo kader izmiriti. Nedavno je većil vakufskog kapetana Kulenovića popalio nekoliko kuća Hafiz-be govih pristalica u Orašcu. Oraščani, za osvetu, spale njegovu kulu u Vođenici.

Braća kapetani, Kulenović vakufski i Kulenović petrovački, ne mogu se nikako pomiriti. Tako biva i u drugim mistima i nahijama. Mostarski muslimani se međuse tuku čak i topovima. Ili se biju ili podmeću požare. Ne čini se to uvik s dopuštenjem kapetana već stoga što svako osića da je vlast sam sebi. Od silnih nakomica, arsuza, bašibozuka, eškije… za svoju glavu brinu i sami kapetani»… Gradaščević je ovdje naglo otkučio papir. «Bože, što nas stvori ovakve», pomislio je osjetivši trenutak i vlastite nemoći, «zbog čega nas ovim kažnjavaš?! Kakvu nam sudbinu namjenjuješ kad je malo što u ratovima ginemo i obogaljujemo? Ratovima kojima nema kraja».

Pročita još da Beširević zagovara novo savjetovanje kapetana, nezavisno od divana u Travniku budući da od takvog nema haira, a njemu, najstarijem, nudi da, kao i ranije, uputi pozive svima. Udovoljio je njegovoj ponudi i odaslao pozive za kapetansko vijećanje, ali se desilo ono što je očekivao – kapetani nisu došli. Pojavili su se samo najbliži prijatelji: Beširević, Pećki, Fidahić i Osmanpašić.– Eto nam naša sloga – razočarano je rekao Tuzlak Osmanpa šić – vrijeme teče, a mi ostajemo isti.– Nisam se boljem ni nadao – kazao je Gradaščević – nu barem smo se osvjedočili da stanje ne možemo promijeniti i da moramo raditi kako ko zna, svako po svome.– Je l’ to znači, Gradaščeviću, da ne kaniš dati pomoć nama na Drini? – upitao je beg Fidahić.– Šta se dobija, Ali-beže, ako pojačamo posade na vašoj granici, a oslabimo ovu ovdje? Dušmanima je svejedno s koje će strane navaliti. A ti dosele, kao i ranije, šućur, uspijevaš suzbijati prodore ustanika na naše tlo.– Uspijevam, nu to bjehu manje njihove snage, one koje su đahkad uspijevale prijeći Drinu, pa kojiput stizati i na pet-šest sahata hoda do Sarajeva. Nu kako zadržati cijelu ordiju?– E pa onako kako se biješ i sa malom – tvrdo je završio Gradaščević pa se okrenuo Bešireviću: – Je l’ tebi stiglo do uha da su neki kapetani valiji Halim Ibrahim-paši nudili kese para da ga pridobiju za sebe i da se njime ošićare u svojim razmiricama, a da on to nije htio?– Jeste, nu to besidi sam valija. Ne virujem onome koga ne poštujem.– Njega ni Sarajlije ni zehre ne bendaju – dodao je Hasanaga Pe ćki – pa ga i ne spominju kao svog valiju. Nisu mu htili platit’ ni taksit.– To je istina – potvrdio je Beširević – takvi su i Banjalučani, i ne samo oni. Valija na sve šuti i pravi se nevišt. On je obična sina čovika.– Ašićare – rekao je Gradaščević – imamo potpuno bezakonje, blagodet za hajduke, razbojnike, eškiju… Ne može bit’ govora da će nas on povesti na ustanike. Je li ga neko već vidio? Kakav je ?– Od onih koji jesu vidili – kazao je Beširević – čuo sam da je valija sin baščovana, ali je kao bistar dječak uzet u adžami-oglan. Pošto je napredovao u vojnoj školi, došao je na službu u sultanov dvor, pa se i tu dizao dok nije stigao do stolice velikog vezira. Vazda se ponašao kao veliki čelebija. Začudo, kažu da izgleda hafifno, ali ako ne bude mnogo radio a dosta jeo, kao mi Bošnjaci, ne vele da se neće davranisati i udebljati. Govore i to da je samotnjak, šutljiv, ašićare je hud. A to što je škrt i lakom, nije mu neka baška mahana jer su i oni prije njega bili takvi.– Da nije nas, Bošnjaka – nastavio je Gradaščević – po njemu bi granice Bosne lahko popucale.– On nas petnaestog aprila zove na divan. Hoćemo li ići? – upitao je Osmanpašić. – Jok! Taman posla! – odgovoriše svi uglas, osim Ali-bega Fi dahića. On je drukčije gledao na poziv.– Otići ću zbog sebe, zbog nas – kazao je – jer nema fajde od potpunog odvajanja. Hoću sačuvati njegovo povjerenje kako mi ne bi smetao da se borim za svoj interes. Tako sam činio i dok sam bio kabadahija, s dahijama u Biogradu, pa kod sultana ostao neokaljan. Štaviše, on dobro zna koliko sam pobjeda nanizao do sada. Služim Porti, a borim se za Bosnu! Šta fali što to radim malo drukčije od vas?

Iz Gradačca se kapetani raziđoše puni sumornih misli.