Na današnji dan 2011. godine, svijet muzike ostao je bez jednog od najprepoznatljivijih vokala svoje generacije. Amy Winehouse pronađena je mrtva sa samo 27 godina, ostavivši iza sebe nasljeđe briljantne muzike i tragičnu priču o autodestrukciji.

Tri prazne boce votke pokraj kreveta i pet puta veća količina alkohola u krvi od dopuštene. To je bila scena koja je 23. jula 2011. dočekala hitne službe u londonskom stanu Amy Winehouse. Svijet je ostao u šoku. Iako je njezina borba s ovisnošću godinama punila stranice tabloida, a javni nastupi postajali sve haotičniji, niko nije bio spreman na konačan kraj. Imala je samo 27 godina, pridruživši se tako zloglasnom “Klubu 27”, panteonu muzičkih legendi koje su, poput plamena, gorjele snažno i prebrzo se ugasile. Njezina smrt bila je bolna kulminacija jedne od najtužnijih priča modernog showbusinessa – priče o nevjerojatnom talentu koji nije mogao pobijediti vlastite demone.

Rođena u Londonu u židovskoj porodici zaljubljenika u jazz, Amy je odmalena bila drugačija. Tvrdoglava, buntovna i prožeta muzikom, nije vidjela drugu budućnost osim one na pozornici. Njezin duboki, izražajni kontraalt i sirova iskrenost kojom je pisala o vlastitim iskustvima brzo su je izdvojili iz mase. Već s debitantskim albumom “Frank” iz 2003., objavljenim kad joj je bilo tek 20 godina, pokazala je jedinstvenu sposobnost spajanja jazza, soula i R&B-a. Album joj je donio pohvale kritike i status velike nade britanske scene, no već je tada u pjesmi “Mr. Magic” naslutila tamu koja će je progutati, pjevajući o ovisnosti.

Pravi proboj na svjetsku scenu dogodio se tri godine kasnije s remek-djelom “Back to Black”. Album, nošen autobiografskim hitovima poput prkosne himne “Rehab” i bolne naslovne pjesme, postao je globalni fenomen. Donio joj je pet nagrada Grammy, čime je postala prva Britanka s toliko osvojenih kipića u jednoj noći, i pretvorio je u međunarodnu superzvijezdu. Njezin imidž – visoka punđa, naglašeni tuš na očima i retro haljine – postao je ikoničan, no muzika je bila ta koja je hipnotizirala svijet. Bila je to sirova, nefiltrirana ispovijest slomljenog srca i ovisnosti, upakirana u zvuk ženskih grupa šezdesetih. Paradoksalno, njezina najveća bol postala je izvor njezina najvećeg uspjeha.

Epicentar te boli bio je Blake Fielder-Civil, šarmantni ovisnik koji je postao središte njezina svijeta i, kako je kasnije priznao, osoba koja ju je uvela u svijet teških droga poput heroina. Njihova turbulentna, toksična veza, ispunjena javnim svađama i pomirenjima, bila je pogonsko gorivo za stihove na albumu “Back to Black”. “Amy se promijenila preko noći nakon što je upoznala Blakea”, rekao je njezin prvi menadžer. Postala je ovisna ne samo o drogama, već i o haosu njihove veze, vjerujući da joj je patnja potrebna za kreativnost. “Ne želiš biti sređen”, izjavila je jednom prilikom, sažimajući tragičnu filozofiju koja ju je vodila ravno u propast.

Uspjeh je pojačao pritisak. Svaki korak bio je pod opsadom paparazza, a privatni haos postao je javna predstava. Uhićenja, fotografije na kojima izgleda izgladnjelo i izgubljeno, te otkazane turneje postali su njezina svakodnevica. Vrhunac javnog poniženja dogodio se mjesec dana prije smrti. Njezin posljednji, katastrofalni nastup u Beogradu opisan je kao najgori koncert ikad. Vidno pijana, teturala je po pozornici, zaboravljala stihove i mumljala, dok ju je dvadeset hiljada ljudi u nevjerici izviždalo. Bio je to mučan kraj turneje i simboličan kraj karijere koja se urušila pred očima svijeta.

Iza fasade skandala krila se kompleksnija borba s depresijom, bipolarnim poremećajem i bulimijom, koja je fatalno oslabila njezin organizam. Navodno je odbijala psihoterapiju, strahujući da bi joj liječenje moglo uništiti kreativnost. Njezinom smrću, retro-soul je izgubio svoju kraljicu, no njezina muzika i dalje odzvanja, kao vječni podsjetnik na glas koji je bio previše snažan za krhku dušu i tijelo koje je predugo patilo.