Putovanje u Bosnu i Hercegovinu, poduzeto u osvit novog stoljeća, ne samo da će odrediti njegovu životnu i naučnu sudbinu već će u evropsku orijentalistiku uvesti jedno od najfascinantnijih imena 20. stoljeća – profesora Hadži Juliusa Abdul-Kerima Germanusa, koji će decenijama kasnije postati prvi Mađar koji je obavio hodočašće u Meku

U ljeto 1902. godine, sedamnaestogodišnji mladić s tek položenom maturom u džepu i oskudnim finansijskim sredstvima ukrcao se na voz na Istočnoj željezničkoj stanici u Budimpešti. Njegovo ime bilo je Đula Germanus (Gyula Germanus), mladić iz asimilirane mađarske porodice čiji su roditelji priželjkivali da postane inženjer. Međutim, zov neistražene kulture Istoka već su tada snažno okupirali njegovu maštu. Putovanje u Bosnu i Hercegovinu, poduzeto u osvit novog stoljeća, ne samo da će odrediti njegovu životnu i naučnu sudbinu već će u evropsku orijentalistiku uvesti jedno od najfascinantnijih imena 20. stoljeća – profesora Hadži Juliusa Abdul-Kerima Germanusa, koji će decenijama kasnije postati prvi Mađar koji je obavio hodočašće u Meku

Kada je Germanus prešao granicu na Savi, Bosna i Hercegovina je već dvadeset i četiri godine bila pod upravom Habzburške monarhije, nakon odluke Berlinskog kongresa iz 1878. godine. Dok su kršćani ranije podizali ustanke protiv osmanske vlasti, muslimansko stanovništvo je pružilo žestok oružani otpor novim okupacionim snagama. U sjećanjima austrougarskih vojnika, poput narednika Mihalja Kerekeša (Mihály Kerekes) kojeg je Germanus sreo u kupeu treće klase tokom putovanja vozom, taj ulazak bio je sve samo ne mirna vojna šetnja. Tadašnji ministar spoljnih poslova Đula Andraši mlađi samouvjereno je izjavljivao kako će monarhija ušetati u Bosnu s jednom vojnom muzikom, ali realnost na terenu donijela je krvave sukobe kod Maglaja, Banje Luke i žrtve u samom Sarajevu.

Nakon sloma otpora, uslijedili su talasi iseljavanja muslimana prema Osmanskom carstvu, dok je preostalo stanovništvo moralo pronaći modus vivendi u novom političkom poretku. Relativnu stabilnost i privredni rast donijela je dugogodišnja uprava mađarskog plemića Benija Kalaja (Béni Kállay), koji je kao zajednički ministar finansija nastojao revitalizirati ekonomske i kulturne veze između Mađarske i Bosne. U tom kontekstu, Bosna postaje privlačna destinacija za mađarske činovnike, trgovce, vojnike, ali i umjetnike poput čuvenog slikara Tivadara Čontvarija Kostke, koji je slikao mostarski Stari most.

Germanusovo prvo važno odredište na tlu Bosne bila je Banja Luka, grad smješten među brdima koji je za mladog Budimpeštanca predstavljao istinski ulazak u nepoznati orijentalni svijet. U svojim zabilješkama opisuje muško stanovništvo u šalvarama s širokim pasovima i nezaobilaznim fesovima na glavama. Život se odvijao usporeno, u otvorenim uličnim kafanama gdje se „okretalo vreteno vremena“, dok su žene bile gotovo nevidljive na ulicama, a one rijetke koje bi izašle bile su potpuno ogrnute dugim zarovima s tek dva uska proreza za oči.

Nekoliko kilometara izvan grada, u gustoj šumi, nalazio se jedini trapistički samostan na Balkanu, Marija Zvijezda. Germanus je unajmio kočiju s nekoliko suputnika i posjetio ovaj strogi monaški red. Prior samostana dočekao ih je toplo, proveo ih kroz crkvu i pokazao im rezidenciju i čuvenu fabriku sira. Germanus u svojoj knjizi donosi kratki istorijski osvrt na ovaj red, nastao iz cistercitskog reda u 17. stoljeću pod vođstvom plemića Dominika Armanda Žana le Butilijea de Ransa (Dominique Armand Jean le Bouthillier de Rancé), koji je izabrao strogu apstinenciju, potpuni muk i težak rad kao protivtežu raskalašnom životu svoga doba. Tokom obilaska crkve, prior je strogo šutio i pozdravljao subraću samo klimanjem glave, ali kada je gostima poslužio sir u trpezariji, počeo je otvoreno razgovarati i smijati se njihovim mladalačkim pitanjima.

Putovanje se nastavilo kočijom prema Jajcu, trasom usječenom u divlju i slikovitu dolinu rijeke Vrbas. Taj put kroz guste šume i planinske klance natjerao je Germanusa da shvati zašto su mađarski vojnici 1878. godine ovu pokrajinu s pravom prozvali „zemljom zakrivljenih planina“. Nakon iscrpljujuće desetočasovne vožnje, kočija je u suton stigla pred zidine Jajca. Grad je s gustim bedemima i mrzovoljnim stražarima na kapiji mladom putniku djelovao poput dvorca iz bajke.

Dok su njegovi suputnici nakon večere u vojnom hotelu otišli na spavanje, sedamnaestogodišnji Germanus odlučio je sam istražiti mračne, slabo osvijetljene ulice Jajca. Na malom trgu privuklo ga je svjetlo iz jedne prizemne kuće u koju su ljudi neprestano ulazili i izlazili. Bila je to lokalna kafana. Unutra, pod svjetlošću dviju velikih petrolejskih lampi okačenih o plafon, sjedili su Bošnjaci s fesovima i turbanima na glavama, opasani pištoljima i handžarima, sjedeći skrštenih nogu u orijentalnom stilu.

Germanus je ušao drhteći i sjeo na udaljenu klupu. Kada mu je kafedžija donio vrelu kafu, soba zasićena gustim dimom cigareta odjednom mu se učinila poput užarenog kotla. U naletu tinejdžerskog straha, pod uticajem historijskih stereotipa o stoljetnim sukobima kršćana i muslimana, pomislio je da se nalazi u smrtnoj opasnosti, kao usamljeni „đaur“ među naoružanim ratnicima koji bi mu se mogli osvetiti za političke nepravde.

Iznenada, jedan stariji, visoki Bošnjak s dugim brkovima ustao je i polako krenuo prema njemu. Germanus je sagnuo glavu očekujući najgore, ali starac mu se obratio blagim glasom: „Selam alejkum!“. Zamucavši od straha, mladić je uzvratio tradicionalni pozdrav, prihvatio pruženu ruku i na nesigurnom turskom jeziku upitao: „Siz Türkçe bilirmisiniz?“ (Govorite li turski?) 

Ova rečenica je, poput magije, potpuno promijenila atmosferu u prostoriji. Starčevo lice se ozarilo, a kafanom su odjeknuli povici oduševljenja i iznenađenja: „Mašallah!“. Prisutni su poskakali sa svojih mjesta, okružili mladog Mađara, rukovali se s njim, iznosili slatkiše i smotane cigarete. Razgovor na turskom jeziku, iako isprva otežan, ubrzo je tekao glatko jer su teme bile bliske njegovom dotadašnjem rječniku. Kasno u noć, čitavo društvo ga je ispratilo do hotela, ponašajući se poput njegove lične tjelesne straže. Ovaj prvi, duboki dojam o gostoprimstvu i dobroti muslimanskog stanovništva Istoka trajno će se urezati u Germanusovo pamćenje i pratiti ga kroz cijeli život.

Nakon Jajca, Germanus je uskotračnom prugom stigao u Sarajevo, glavni grad provincije koji ga je potpuno očarao svojom arhitekturom, javnim zgradama i džamijama. Dok je posmatrao grad podijeljen tokom Miljacke, prišao mu je vršnjak po imenu Ahmed Mustafa, student šerijatskog prava na lokalnoj medresi, koji mu je ponudio pomoć u obilasku grada. Razgovarajući o islamskoj religiji, Kur'anu i šerijatu, Ahmed mu je objašnjavao da njihov zakon prepoznaje samo riječ Božiju i tradiciju Poslanika kao izvore zakonodavstva, proklamirjući potpunu jednakost među ljudima, bez obzira na porijeklo ili bogatstvo.

Ahmed je proveo Germanusa kroz uske uličice Baščaršije, pokazujući mu zanatske radnje u kojima je svaki majstor stvarao sopstvenu umjetnost. Mladi putnik se divio bakarnim posudama, svjetiljkama koje su izgledale kao iz priča o „Hiljadu i jednoj noći“, šalovima, zlatnim i srebrnim vezovima. Ahmed ga je očinski upozorio da se ne razočara u životu miješajući zlato s bakrom. Pokazao mu je i prelijepu arhitekturu iz osmanskog perioda, uključujući Žutu tabiju, a potom ga odveo na večeru u mali, skromni restoran gdje je čuo zvuke gusala i sjetne pjesme koje su pjevale o tugama i željama stranog naroda. Među njima se razvilo iskreno prijateljstvo, te je Germanus pozvao Ahmeda da posjeti Mađarsku, iako se u sebi pribojavao kako će njegov strogi otac reagovati na šerijatskog studenta iz jednog potpuno drugačijeg svijeta.

Ahmed Mustafa je odlučio pratiti Germanusa na nastavku putovanja prema jadranskoj obali. Zajedno su posjetili Mostar, grad čije ime, kako je Germanus zabilježio, znači „most“ i koji je prepoznatljiv po svom veličanstvenom Starom mostu. Put ih je dalje vodio do Dubrovnika (tadašnje Raguze), gdje su proveli zajedničke dane istražujući primorske uličice prije nego što su se konačno oprostili. Germanus je nastavio put sam preko Kotora prema Cetinju u Crnoj Gori.

To putovanje pretvorilo se u tešku fizičku kušnju; zbog štrajka na željeznici bio je prisiljen gladovati dva dana prije nego što je konačno stigao do Rijeke (Fiume), gdje mu je novčano pomogao jedan očev poznanik, omogućivši mu povratak kući. Ipak, glad i nedaće nisu slomile njegov avanturistički duh. Na rastanku je izjavio kako je ovo bilo tek njegovo prvo „testiranje krila“ i da njegov cilj u budućnosti neće biti puka avantura, već istinsko spoznavanje ljudi i sticanje znanja.

Kada se u jesen 1902. godine upisao na Filozofski fakultet Univerziteta u Budimpešti, izabrao je historiju i latinski jezik upravo s namjerom da usavrši svoje znanje turskog jezika i posveti se istraživanju osmanskog perioda mađarske istorije iz izvornih turskih dokumenata.

Fascinacija Bosnom i njenim ljudima dobila je svoj epilog decenijama kasnije, nakon završetka Prvog svjetskog rata. Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine i Sarajevski atentat 1914. godine dramatično su izmijenili mapu Evrope, ostavljajući brojne bosanske vojnike i oficire odsječene u Mađarskoj nakon sloma Monarhije. Godine 1931., pod vođstvom bivšeg vojnog imama Huseina Hilmija Durića, ovi veterani osnovali su Islamsku vjersku zajednicu u Budimpešti, obavljajući molitve kod turbeta Gül Babe u Budimu.

Bosanski muslimani u Mađarskoj, mahom siromašni radnici sa žuljevitim dlanovima, potražili su pomoć od tada već uglednog profesora i preobraćenika na islam Đule Germanusa. Sjećajući se predusretljivosti koju je doživio u Jajcu i Sarajevu kao sedamnaestogodišnjak, Germanus im je svesrdno pomogao. Mobilizirao je svoju mrežu kontakata, preuzeo ulogu generalnog sekretara takozvanog „Gül Baba kulturnog odbora“ i podržao njihove težnje da izgrade džamiju i osiguraju menzu za muslimanske studente.

Putovanje iz 1902. godine pokazalo se kao ključna prekretnica u psihološkom i naučnom razvoju mladog Đule Germanusa. Iskreni stisak ruke starijeg Bošnjaka u mračnoj kafani u Jajcu srušio je sve dotadašnje predrasude i otvorio vrata jednom neprocijenjivom naučnom opusu koji je trajno povezao mađarsku i bosanskohercegovačku istoriju.

IZVOR: Zsolt András Udvarvölgyi: “Putovanje sa životnim iskustvima. Avanture Đule Germanusa u Bosni i Hercegovini 1902. godine”; Historijski pogledi 10