Dobitnik nagrade „Dan David“, profesor Max Bergholz, o tome kako obični ljudi bivaju uvučeni u kovitlac nasilja; ratovi ne stvaraju historiju, već ljudi stvaraju ratove, a potom ti ratovi mijenjaju način na koji ljudi djeluju, razmišljaju i sjećaju se

Nasilje radikalno mijenja način na koji ljudi vide svoje komšije, ali i same sebe. To je uznemirujući obrazac koji je historičar Max Bergholz razotkrio nakon godina provedenih u proučavanju jednog malog balkanskog grada, gdje se mirna, etnički mješovita zajednica 1941. godine u svega nekoliko dana urušila u valove masakra. Njegov metod razumijevanja tog procesa donio mu je nagradu „Dan David“ za 2026. godinu, najprestižnije svjetsko priznanje u oblasti historijskih nauka.

Njegova knjiga “Nasilje kao generativna sila” zastupa tezu da nasilje ne izbija jednostavno iz starih mržnji ili postojećih netrpeljivosti. Ono posjeduje snagu da stvara nove neprijatelje, nove identitete i nove razloge za nastavak borbe. Knjiga prati sudbinu stanovnika Kulen Vakufa, gradića na granici Bosne i Hrvatske koji je u ljeto 1941. godine postao poprište masovnih zločina.

Bergholz, koji od 2011. godine radi kao profesor historije na Univerzitetu Concordia u Montrealu, do svojih zaključaka dolazi primjenom mikrohistorije. Umjesto da analizu započne od armija, vlada ili velikih historijskih procesa, on se fokusira na jedno malo mjesto i ograničenu grupu ljudi. Prateći njihove živote izbliza, on prikazuje kako se velika historija prelama i oblikuje unutar samog čovjeka.

Najviše ga zanima pokušaj da razumije šta ljude uvlači u nasilne sukobe, posebno u višeetničkim ili multikulturalnim sredinama, kako se u tim okolnostima ponašaju, kako ih nasilje mijenja i na koji način pamtite to nasilje. U regiji koju proučava, sjećanje rijetko ostaje statično. Ono se instrumentalizira. Njegov je cilj razotkriti kako generacije, decenijama kasnije, koriste jedan val nasilja da bi opravdale potrebu za novim nasiljem, najčešće na način koji izbjegava ličnu odgovornost, ističe isključivo žrtvu sopstvene grupe, dok drugu stranu potpunosti demonizira.

Ovakav pristup već ga je odveo izvan granica Balkana. Prije mjesec dana Bergholz je boravio u Baskiji na poziv kolege kojeg ranije nije ni poznavao, kako bi obratio španskim i baskijskim historičarima koji nastoje razumjeti sopstvenu historiju terorizma i međuetničkog nasilja od šezdesetih godina prošlog stoljeća naovamo. Priznaje da nikada nije očekivao da će ljudi u baskijskoj regiji u Španiji smatrati njegov rad korisnim i inspirativnim za sopstvena istraživanja, napominjući da to nije prvi put da se tako nešto dešava.

Teško je u njegovim riječima ne prepoznati odjeke koji se tiču i savremenih globalnih žarišta. Na pitanje o paralelama sa drugim konfliktima, Bergholz ističe da sve historije moraju ostati ukorijenjene u svojim specifičnim kontekstima, ali da svakako postoje ozbiljne paralele, analogije i tačke poređenja. Bliski istok i izraelsko-palestinski sukob svakako predstavljaju primjer koji rezonira s ovim istraživanjem, iako se radi o drugom dijelu svijeta. Ljudi su ljudi svuda i nijedan narod niti prostor na svijetu nema neku posebnu sklonost ka nasilju. Njegovo izbijanje i dinamika uvijek se moraju objasniti logikom i racionalnim uzrocima.

Knjiga govori o Kulen Vakufu, malom mjestu usred pogranične zone između Bosne i Hrvatske. U ljeto 1941. godine, ovo mjesto je od mirne i mješovite zajednice postalo poprište šokantnih međusobnih masakra u kojima je za manje od tri mjeseca ubijeno više od 3.300 ljudi, uglavnom muslimana-Bošnjaka. Bergholz nije izabrao Kulen Vakuf zato što je bio izuzetak, već zbog onoga što malo mjesto omogućava historičaru da vidi.

Uvijek su ga privlačile historije malih mjesta i malih zajednica jer vjeruje da pojedinci tek na tom nivou dolaze u oštar fokus. Mogu se vidjeti njihova lica, njihove emocije, ulice u kojima žive, njive koje oru i stoka o kojoj se brinu. Pojedinci su ti koji na kraju krajeva stvaraju historiju, a ne apstraktni procesi. Ratovi ne stvaraju historiju, već ljudi stvaraju ratove, a potom ti ratovi mijenjaju način na koji ljudi djeluju, razmišljaju i sjećaju se.

Za Bergholza mala razmjera ne predstavlja samo istraživački metod, već i pripovjedačku obavezu. Najbolji historičari su oni čije knjige čitaoci ne žele ispustiti iz ruku. Moraju postojati likovi, jak osjećaj prostora, a historija mora angažovati sva naša čula — vid, sluh i miris. Sve to mora biti preneseno dok se piše.

Međutim, dolazak tako blizu ljudima nosi svoju cijenu. To znači vidjeti ih onakvima kakvi su zaista bili, a ne u ulogama koje bi im crno-bijeli historijski narativ želio dodijeliti. Da bi odgovorio tom izazovu, Bergholz primjenjuje koncept koji naziva radikalnom empatijom. Taj pojam ne znači pravdanje nasilja niti izjednačavanje svih postupaka u moralnom smislu. On od historičara zahtijeva da se odupre svođenju ljudi na fiksne kategorije žrtve i počinioca, te da ozbiljno prihvati punu ljudsku složenost onih čije živote nastoji razumjeti.

To je vrsta skraćene odrednice za niz međusobno povezanih stavova koje historičari moraju zauzeti kada proučavaju nasilje i sjećanje na njega. Kada se posmatraju ljudi koji učestvuju u nasilju, mora se moći sagledati njihova uloga i kao počinilaca i kao žrtava, jer ljudi najčešće utjelovljuju obje te kategorije, ponekad istovremeno, a ponekad u različitim trenucima tokom vremenskog kontinuiteta.

Tu zahtjevnu dužnost profesor objašnjava i na ličnom nivou. Ljude čije ga ponašanje može duboko uvrijediti mora tretirati kao ljudska bića, jednaka njemu i jednaka žrtvama s kojima lakše saosjeća. Žrtve ne može posmatrati samo kao svece ili mučenike, ili ljude koji zaslužuju jedino sažaljenje. Mora ih vidjeti kao potpuna ljudska bića, što znači da mora biti sposoban ispričati historiju i onda kada su te iste žrtve činile nasilje. To se ne zaustavlja samo na predmetu istraživanja, već okreće ogledalo direktno prema historičarima i svima koje zanima prošlost.

Datum 27. juli predstavlja spornu tačku širom bivše Jugoslavije. To je godišnjica ustanka iz 1941. godine pod vodstvom komunista protiv nacističkih i fašističkih okupatora i njihovih domaćih saradnika. Decenijama je tokom komunističke vlasti taj dan obilježavan kao trenutak kada su se snage dobra podigle da pruže otpor i poraze snage zla.

Bergholžovo istraživanje usložnjava to naslijeđe. Njegova knjiga pokazuje da su neki od ljudi koji su se priključili ustanku kasnije počinili sopstvene zločine, ne zbog apstraktnih ideoloških ciljeva, već po etničkim i vjerskim linijama, često tražeći osvetu za ranije akte nasilja kojima su oni i njihove zajednice bili izloženi. Knjigu je napisao kako bi dokumentovao potpuniju priču o nasilju i suzdržanosti među različitim grupama, bez dijeljenja čistih presuda bilo kome.

Upravo je to odbijanje svrstavanja učinilo knjigu izuzetno korisnom i izvan akademskog svijeta. Bergholz primjećuje da ljudi s obje strane političkog spektra u Hrvatskoj pronalaze u njegovom radu nešto važno, ideju da se ta bolna i osporavana historija ne može posmatrati kao jednostavna crno-bijela priča. Priča koju iznosi nudi novu referentnu tačku za historiju koja se sastoji od sivih zona, a ne od strogih crnih i bijelih tonova.

Pojedini zastupnici u Hrvatskom saboru citirali su knjigu upravo na tu godišnjicu, ne da bi pomoću nje pobijedili u raspravi, već zato što ona nikome ne dozvoljava čistu pobjedu. Ako se knjiga zaista pročita od prve do posljednje stranice, čovjek se mora suočiti sa pričom onog drugog. Mora se suočiti sa pričom o sopstvenom stradanju, ali i sa pričom o sopstvenom nasilju, što važi za svaku grupu.

Domet knjige iznenadio je i samog autora. Kada naučna istraživanja dođu do ljudi na pozicijama moći, to dobija sasvim drugu dimenziju. Kada rad stigne do ruku i umova onih koji donose odluke i vode politiku, nauka dobija snagu koja prevazilazi većinu akademskih djela. Za Bergholza ta snaga djelimično proizlazi iz stroge naučne metodologije, djelimično iz ljudske razmjere samog pripovedanja, ali ponajviše iz odbijanja da se samo jednom narativu prepusti konačna riječ. To ne znači da su nacionalističke historije ovog nasilja u potpunosti pogrešne, već da im jednostavno nedostaju ključni dijelovi.

Osvajanje nagrade za profesora Bergholza ima i vrlo praktičnu dimenziju. Priznanje mu je izuzetno važno jer se sa porodicom priprema za preseljenje u Hrvatsku, gdje će živjeti narednih godinu dana radeći na novoj knjizi. Uspio je dobiti slobodnu godinu od profesorskih obaveza, jer je za ovakvu vrstu naučnog rada prije svega potrebno vrijeme.

Nova knjiga pod nazivom “Naše istine: Nasilje i izazov zajedničke čovječnosti” primjenjuje isti metod na duži vremenski period. Bavi se hrvatskim gradom Glinom i tri različite vlasti od 1945. godine do danas, od kojih se svaka na svoj način nosila sa sjećanjem na nasilje iz 1941. godine. Pristup ostaje isti, samo primijenjen na duži rok, jedno mjesto posmatrano kroz smjene režima, kako bi se vidjelo ko dobija pravo da piše priču o onome što se dogodilo, kada se ta priča mijenja i sa kakvim posljedicama po buduće nasilje.

To ga vraća ideji koja leži u samom srcu njegovog rada, ideji koju je možda lakše izreći nego primijeniti u praksi. Radikalna empatija jeste politički izbor. Ovdje se ne radi o izboru ove ili one strane, već o posvećenosti čovječnosti i pripovijedanju historije nasilja na način koji poštuje ljudskost svakog pojedinca. Bergholz ne pretvara da je to lako, posebno za ljude koji nemaju luksuz da nasilje proučavaju sa sigurne udaljenosti. Uopšte ga ne iznenađuje što većina ljudi o tome ne može ni razmišljati. To je vjerovatno najveći izazov koji postoji, ali na kraju dnevnika, taj izazov nas i dalje čeka, htjeli mi to priznati ili ne.

IZVOR: Bosna.hr, The Jerusalem Post