Često je sudbina nekog čovjeka usko vezana za vrijeme u kojem živi i djeluje. Neobični život osobe poput Valentina Bakera bio je moguć samo u 19. vijeku, dobu kolonijalne ekspanzije Britanskog carstva u kojem “sunce nikada nije zalazilo”. Neobično je što se sudbina takvog čovjeka u jednom trenutku srela i ispreplela sa zaboravljenom sudbinom hiljada Bošnjaka.

Valentin Baker (1827-1887) je bio sin bogatoga trgovca koji je imao posjede na Jamajci i Mauricijusu te mlađi brat daleko poznatijeg Sir Samuela Bakera, slavnog istraživača afričkog kontinenta. Još kao mlad čovjek preselio je iz Engleske na Cejlon (današnja Šri Lanka) kako bi zajedno sa braćom upravljao velikim imanjem. Baker ubrzo shvata da život kolonijalnog plantažera ne odgovara njegovom nemirnom duhu te se 1848. godine odlučuje za poziv profesionalnog vojnika.

Biti profesionalnim vojnikom Britanskog carstva u ta doba je značilo služiti u čitavom nizu većih i manjih kolonijalnih ratova, život prepun raznih opasnih avantura. Baker se prvo pridružuje Cejlonskoj regimenti kao obični zastavnik te učestvuje u jednom od britanskih ratova protiv južnoafričkog kraljevstva Xhosa. Nakon toga služi u Krimskom ratu gdje aktivno učestvuje u nekoliko bitaka te konačnom padu Sevastopolja.

Brzo napreduje te je 1859. godine već major regimente husara, a sljedeće godine postaje i njen komandant, što je tada bila velika čast. Nakon toga Baker je poslan kao britanski posmatrač i dopisnik u prusku vojsku tokom Prusko-Austrijskog i Prusko-Francuskog rata a 1873. godine, zajedno sa prijateljem Fredom Burnabyem, kreće na “istraživanje” puta ka centralnoazijskom kanatu Hiva. U stvari ovaj put je za cilj imao sakupljanje poitičkih, vojnih i geografskih podataka, u kontekstu “velike igre” tj. britanskog pokušaja da osujeti prodor Rusije u Afganistan te izbije na granicu s britanskom Indijom.

Baker se nakon toga vraća u Englesku gdje dobija štabnu poziciju u Aldershotu, jednoj od najvažniji komandi britanske vojske. No tu se njegova karijera u britanskoj vojsci završava na katastrofalan način.

Godinu nakon Bakerovog povratka u Englesku izbija ogroman skandal, koji su tadašnji britanski mediji senzacionalistički pratili, gdje je Baker optužen za seksualni napad na mladu ženu u kupeu voza. Napadnuta žena je tvrdila da ju je Baker pokušao silovati u kupeu u kojem su njih dvoje bili sami te da je bježeči od Bakera u očaju izašla kroz prozor kupea te visila s vanjske strane prozora dok se voz kretao. Sve je završilo ogromnim javnim skandalom i suđenjem gdje se Baker odrekao prava na odbranu te je osuđen na godinu zatvora i kaznu od 500 funti (oko 15.000 današnjih funti). Nakon toga je Baker otpušten iz službe u Britanskoj vojsci.

Rusko-osmanski rat

Iako su mnogi očekivali da će osramoćeni Baker uraditi “časnu stvar” koja “priliči jednom oficiru” te izvrši samoubistvo, on nakon dvije godine napušta Englesku te ulazi u vojnu službu Osmanskog Carstva, koje je tih godina pokušalo da “modernizuje i evropeizira” svoju vojsku regrutirajući veliki broj oficira iz raznih evropskih zemalja.

Baker je u osmansku vojsku došao upravo u trenutku otpočinjanja velikog Rusko-Osmanskoga rata. Prvo je raspoređen na visoku poziciju u žandarmeriji ali je ubrzo premješten u štab Mehmed Ali-pašine “Zapadne armije” gdje mu je dodjeljen čin mirilive i komanda nad 5 brigadom. I tu Baker doživljava svoj najslavniji trenutak, ali i prvi put dolazi u dodir s Bošnjacima.

Naime u Mehmed Ali-pašinoj vojsci nalazilo se pet bošnjačkih tabora (bataljona), što redovne vojske (nizama), što rezerve (redife). To su bili prvi, drugi i treći bataljon 1.bosanskog nizamskog puka, 2. bosanski nizamski bataljon te Tuzlanski rezervni bataljon.

Ovaj rezervni bataljon iz Tuzle se nalazio u brigadi kojom će komandovati Baker, zajedno s bataljonima iz Skoplja, Niša, Prizrena, Eskišehira, Tripolija i Jerusalima. Niti jedan od ovih bataljona nije pripadao redovnoj vojsci (nizamima) već su bili u pitanju stariji rezervisti drugog i trećeg poziva tj. jedinice redife ili mustafiza.

U tom trenutku veliki dio osmanske vojske se nalazio opsjednut u Plevnima, a Mehmed Ali-pašina vojska je bila ukopana na planinama Balkana kako bi zaustavila ruski prodor prema Sofiji te eventualno napravila demonstrativni ispad ka Plevnima u cilju razbijanja opsade. Položaje Memed Ali-pašine vojske je činilo 6 većih reduta povezanih rovovima i manjih utvrđenjima raspoređenim na dužini od oko 6 kilometara. Ova linija se protezala šumovitim brdima i grebenima, a najviši položaj je bio na 1400 nadmorskih metara. U blizini ove utvrđene linije se nalazilo selo Taškesen, iza kojeg se nalazio prevoj okružen s tri pošumljene uzvisine.

Kako je Mehmed Ali-paša raspolagao s 20.000 vojnika dok su nasuprot njega stajale ruske snage od 36.000, a izuzetno teški zimski uslovi su otežavali bilo kakve pokrete većih jedinica, borbe su se svele na iscrpljujući pozicioni rat.

Baker je u međuvremenu zadužen za reorganizaciju i restrukturiranje jednog dijela osmanskih snaga u Mehmed Ali-pašinoj vojsci. Većina tih bataljona je bila nedovoljno popunjena ljudstvom koje je jedan drugi britanski oficir opisao “starim, istrošenim, neobrazovanim i vojno neobučenim ljudima niskog rasta i lošega zdravlja”. Baker je tek nekoliko ovih bataljona smatrao “repektabilnim”, prije svega bataljone redife (rezerve) iz Tuzle i Skoplja za koje je tvrdio da su “sastavljeni od izvanrednog ljudskog materijala kojem se može povjeriti svaki zadatak” te albanski bataljon iz Prizrena.

Pripreme za bitku

Ubrzo, 10. decembra 1877. godine stižu vijesti da su nakon 143 dana herojskog otpora ruskim i rumunskim snagama te neuspješnom zadnjem pokušaju prodora iz opsjednutog grada, pala Plevna te da je Osman-paša postao zarobljenik sa čitavim garnizonom od 40.000 ljudi. Samo će 15.000 ovih zarobljenika preživjeti marš smrti kojim su odvedeni u zarobljeništvo u Rusiju.

Pad Plevna je značio katastrofu za Osmansko carstvo. Ruske snage od 160.000 ljudi, do tada vezane opsadom Plevna, sada su mogle biti usmjerene prema Istanbulu ili Sofiji. Dio ruske vojske, pod komandom generala Josifa Gurka (oko 36.000 ljudi), krenuo je da probije osmansku odbranu u balkanskim planinama kako bi zauzeo Sofiju, ali i opkolio Mehmed-pašinu vojsku.

Osmanska vojska je bila u teškoj situaciji – trebalo je organizovati povlačenje svojih snaga i istovremeno usporiti napredak ruskih snaga koje su prijetile da odsjeku i opkole osmansku vojsku. General Šakir-paša, koji je nasljedio Mehmed Ali-pašu, raspolagao je s malobrojnim i iscrpljenim trupama, dok su Rusi imali brojniju, bolje opremljenu i motivisanu vojsku, uključujući elitne trupe Carske garde.

Svjestan katastrofalne situacije po vlastite snage, Šakir-paša je odlučio da pošalje Bakera, koji je dobio titulu Baker-paše, kako bi zadržao Ruse kod već spomenutog sela Taškesen, koje je bilo smješteno na ključnom prolazu kroz planine, što bi mu kupilo vrijeme da izvrši uredno povlačenje.

Šakir-paša u početku nije želio da se odrekne svojih najboljih jedinica te je Bakeru dodijelio šest najslabijih bataljona trećeg poziva. Baker je bio bijesan te je jasno je dao do znanja Šakir-paši da neće snositi odgovornost za katastrofu do koje bi moglo doći te kako smatra da ima pravo povesti sa sobom tri bataljona po vlastitim izboru. Šakir-paša je na kraju popustio, a Baker je zauzvrat obećao da će braniti Taškesenski klanac “do posljednjeg daha”.

Bataljoni koje je Baker odabrao, onaj iz Tuzle (450 vojnika), Skoplja (350 vojnika) i Prizrena (580 vojnika) bili su te noći spremni za pokret. Ostavili su podignute šatore kako bi zavarali Ruse te prikrili pokret. Baker je sa sobom poveo i četiri baterije brdskih topova.

Pod svjetlošću zimske mjesečine, kolona je prešla oko četiri milje prema selu. Na putu su ih susretali preplašeni ostatci osmanskog državnog aparata u povlačenju, činovnici i službenici, koji su panično tvrdili da su Rusi već okupirali selo.

Nastavljajući dalje duž sofijskog puta, britanski posmatrač, kapetan Thackeray – koji je boravio s engleskim hirurzima u Taškesenu – dojahao je do Bakera i obavijestio ga da ni greben ni selo još nisu zauzeti. Ohrabren, Baker je kasnije zapisao: “Bila je to stvar života i smrti za cijelu vojsku, da li će taj greben pasti u ruke neprijatelju ili ne.”

Bitka kod Taškesena

Baker je odabrao brdski teren kod Taškesena kako bi organizovao odsudnu odbranu. Tri ključna odbranbena položaja na brdima iznad ovoga sela činili su težište otopra. Pored toga, improvizovane su dodatne zapreke te brzo iskopani rezervni rovovi kako bi se ojačala odbrambena sposobnost malobrojnije osmanske vojske.

Tuzlanski bataljon i dva brdska topa zauzeli su stjenoviti brežuljak desno od sela, skopaljski bataljon srednji brežuljak, a prizrenski bataljon lijevi brežuljak. Vojnici prizrenskog i skopljaskog bataljona su se odmah dali na kopanje rovova u zaleđenoj zemlji, koristeći lopate i pijuke kako bi utvrdili liniju odbrane. Tuzlanski bataljon nije mogao kopati zbog stijenovitog tla, pa su umjesto toga slagali kamenje u grudobrane.

Bakerova taktika se oslanjala na iskorištavanje prirodnog terena i ratne varke pa je tako naredio da se naloži što više vatri te da se jedinice često premještaju kako bi Rusi stekli utisak da položaje brane daleko veće snage nego što je to zaista bio slučaj.

S ruske strane, general Gurko je imao na raspolaganju 65.000 vojnika, od kojih je značajan dio bio sastavljen od elitnih jedinica, poput ruske Carske garde. Njegova taktika bila je jednostavna, težište napada usmjeriti na bokove branitelja, upravo tamo gdje se nalazio Tuzlanski bataljon, uz istovremene pomoćne frontalne napade na centar položaja kako bi se odvukla pažnja od obuhvata, što bi Bakera na kraju, ukoliko nije želio biti opkoljen, prisilo na povlačenje.

U rano jutro, 28. decembra 1877. godine, Baker je kroz durbin ugledao kolone ruske pješadije kako se spuštaju niz brda. Odredi kozačke konjice raširili su se kako bi zaštitili bokove ruskih pješadijskih kolona. Zelenkaste uniforme i sivi šinjeli ruske pješadije oštro su se isticali na bijelim padinama, a Baker je kasnije pisao kako je “teško bilo zamisliti ljepši ratni prizor”. Posmatrajući ove zmijolike kolone koje su mu se primicale, Baker je procijenio kako se sastoje od šesnaest bataljona Carske garde, koja se mogla lahko prepoznati po karakterističnim kapama.

Nakon kratkog bombardovanja artiljerijom ruska pješadija kreće u opšti napad na osmanske liniije. Dok su artiljerijski plotuni parali okolni teren, hiljade ruskih vojnika u četri velike kolone probijale su se naprijed kroz duboki snijeg.

Baker je svoje trupe rasporedio u nizu uzvišenja koja su omogućavala bolji pregled i precizniju paljbu. Neprekidna vatra branitelja s takvih pažljivo izabranih položaja nanosilia je velike gubitke gusto zbijenoj ruskoj pješadiji.

U jednom trenutku, kada se činilo da će Rusi uspjeti prodrijeti u prve rovove i probiti liniju, Baker je odjahao do najugroženije tačke fronta, podstičući svoje vojnike da izdrže. “Držite položaj po svaku cijenu! Nema povlačenja !”, vikao je Baker. Tada se kroz redove osmanske vojske prolomio ratni poklič “Allah!, Allah!”, što je unijelo novu snagu u već iscrpljene osmanske trupe.

Jedan engleski posmatrač, Burnaby, kasnije je opisivao taj trenutak: “To je bilo vrijedno doživjeti, trenutak vrijedan deset godina čovjekovog života. Obuzela me je jeza – ona posebna, neobjašnjiva jeza, onaj osjećaj koji osjetite kada čitate o nečemu plemenitom i herojskom ili svjedočite nekom hrabrom činu. Bilo je veličanstveno čuti kako tih dvije hiljade i nešto muslimana, od kojih su mnogi bili neiskusni vojnici, prkosnim pokličima uzvračaju napadu trideset elitnih bataljona, najodabranijim trupama ruskoga cara.”

Uprkos mnogobrojnim napadima, ruske snage nisu uspjele probiti osmanske linije toga dana, te su se uvečer povukle kako bi se reorganizovale za sutrašnji dan.

Teški snježni uslovi onemogućili su veće borbene aktivnosti, ali su Rusi nastavili da gomilaju snage i pripremaju odlučujući napad. Cijeli 29. decembar je protekao u puškaranju i iscrpljujućim manjim okršajima duž linija te naročito bokovima odbranbenog položaja, jer u su ruski izviđači pokušavali pronaći slabe tačke u odbrani. U pojedinim trenucima, snježne oluje su potpuno prekrivale bojište, otežavajući kretanje i jedne i druge strane.

Baker je iskoristio taj predah kako bi reorganizovao odbranu, naredio kopanje dodatnih rovova te poboljšao položaje svojih trupa. Vojnici pod njegovom komandom su pokazali nevjerovatnu izdržljivost, ostajući na položajima uprkos izuzetno niskim temperaturama i nedostatku zaliha.

Bošnjaci protiv ruske Carske garde

Trećeg dana, 30. decembra odlučujući ruski napad je počeo rano ujutru uz podršku artiljerije. Dok je ruska artiljerija raznosila rovove branitelja velike kolone ruske pješadije su ponovo polako napredovale kroz duboki snijeg. Na lijevom krilu ruske vojske, elitni bataljoni ruske Carske garde su nakon podilaženja prvim položajima branitelja krenuli u masovni juriš pokušavajući u silovitom naletu probiti odbrambene linije Tuzlanskog bataljona. “Nema povlačenja dok je i jedan od nas živ!”, vikao je Baker, podižući moral svojih trupa.

U žestokom okršaju, Bošnjaci Tuzlanskog bataljona su prvo ispalili smrtonosne salve u rusku Carsku gardu, a zatim uz gromko “Allah!” preskočili već gotovo porušene grudobrane i sjurili se nizbrdo u nezaustavljivom jurišu pravo u nastupajuću kolonu ruskih gardista. Bajoneti su sijali na zimskom suncu u krvavoj borbi prsa u prsa dok se snijeg crvenio krvlju palih ratnika s obje strane. Nakon nekoliko minuta ovakve bliske borbe, ruski gardisti su počeli odstupati u neredu niz padinu. Ovakva nemilosrdna borba na život i smrt je bjesnila čitavom linijom. Rusi su nekoliko puta ponovili masovne juriše, ali su ih bosanski i albanski bataljoni odbili vatrom i snažnim kontranapadima, prisilivši svaki put elitne trupe Carske garde na povlačenje.

Pišući nakon rata i osvrćući se na bitku kod Taškesena, Baker je opisao kako će je pamtiti do kraja svog života:
“U životu mnogih ljudi postoje trenuci koji ostaju jasni i neizbrisivi čak i nakon mnogo godina – slike iz života, čije samo sjećanje budi veličanstven osjećaj ponosa i zadovoljstva. Taj osjećaj i dalje odzvanja u meni kada god se prisjetim onog posljednjeg prizora koji je okrunio teško izvojevanu bitku kod Taškesena.“

Ovaj juriš Bošnjaka Tuzlanskog bataljona je bio ključni momenat bitke, ali i završni čin čitave drame, jer je dao vremena osmanskoj vojsci da izvrši organizovano povlačenje, a time se i Baker mogao povući s položaja iznad Taškesena.

Uvečer 30. decembra, Baker je dobio vijest da se glavnina osmanske vojske povlači ka Adrianopolju i da je njegova misija usporavanja ruskog napredovanja uspješno obavljena. Bakerove iscrpljene trupe, iako prepolovljene, uspjele su se povući u pravcu juga te izbjeći potpuno okruženje.

Bitka kod Taškesena je skupo koštala obje vojske. Jedan finski oficir, koji je služio u ruskoj vojsci, zabilježio je kako su Bakerove trupe nanijele Rusima velike gubitke od oko 1000 ljudi i 33 oficira. Na osmanskoj strani je poginulo 800 vojnika, gotovo četvrtina svih vojnika Bakerovih snaga. Naročito su velike gubitke imali bataljoni iz Tuzle i Prizrena u kojima je poginula gotovo polovina ljudi. Baker je zabilježio da su vojnici ovih bataljona ispalili između 250 do 300 metaka po čovjeku što pokazuje žestinu borbi u kojima su učestvovali.

No bitka je bila sjajan uspjeh, jedan od rijetkih u to doba za osmansku vojsku. Manje od 3000 osmanskih vojnika se uspješno tri dana odupiralo napadu gotovo 17.000 najelitnijih ruskih gardista.

Vojni historičar britanskog Ministarstva rata, kapetan Hosier, kasnije je napisao: “Bilo bi teško pronaći u cijeloj vojnoj historiji, bilo drevnoj ili modernoj, sjajniji čin junaštva.“

Zbog ovog uspjeha, pokazanog vojnog umijeća ali i lične hrabrosti Baker je nakon ove bitke unaprijeđen u čin ferika (generala) te je nastavio da komanduje zaštitnicom osmanske vojske u povlačenju. Na žalost rat je za Osmansko Carstvo već bio izgubljen te je Baker nakon potpisivanja mira raspoređen na administrativne dužnosti na prostoru osmanske Armenije da bi mu zatim bila ponuđena komanda u jedinicama tek formirane vojske Egipta, koji je tada bio autonomna vazalna država Osmanskog Carstva. Ipak Baker je dobio komandu ne u egipatskoj vojsci već žandarmeriji. Baker se kasnije i oženio, dobio dvoje djece te je preminuo 17. novembra 1887. godine u Tel-el-Kebiru u Egiptu.

Ipak, usprkos burnom životu prepunom avantura, skandala, dobijenih i izgubljenih ratova i bitaka, bitka kod Taškesena ostala je Bakerov najsvjetliji trenutak slave, kulminacija jednog uzbudljivog života

Šta se desilo sa vojnicima kojima je Baker komandovao, Bošnjacima i Albancima, nije poznato. Veliki dio preživjelih Bošnjaka vjerovatno se uspio vratiiti u svoju domovinu, gdje će ih uskoro dočekati novi neprijatelj i novi rat, okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske imperije.

Pustinja zaborava

Interesantno je primjetiti kako se Valentin Baker čak i mnogo kasnije prisjećao Bošnjaka s kojima je dijelo život i smrt tih zimskih dana na planinama Balkana. Kada je buknuo rat u Sudanu, Baker se s 3500 egipatskih žandara uputio prema gradu Tokaru u sjeveroistočnom Sudanu, blizu obale Crvenog mora, a kojeg je opsjedala vojska Osmana Digne, sljedbenika Muhameda Ahmeda, koji se proglasio “Mehdijem”. Iako je Baker lično obučio i predvodio egipatsku žandarmeriju, ona je bila potpuno razbijena od strane “Mehdijevih” trupa kod El Teba i to u takvoj mjeri da se uspio spasiti samo Baker i nekoliko oficira, zahvaljujući prije svega tome što su, za razliku od običnih žandarma, bili na konjima.

Baker se kasnije s gorčinom pravdao kako “egipatski žandari nisu napravljeni od istog kvalitetnog materijala kao vojnici bosanskih i albanskih bataljona” kojima je komandovao kod Taškesena. Ipak, čini se da je i među egipatskim žandarima, kojima je Baker komandovao u ovoj izgubljenoj bici, bilo i Bošnjaka jer prijateljica Bakerove supruge, izvjesna Fanny Wormald, ostavila je zapis u kojem opisuje probleme koje je Baker imao s mobilizacijom egipatske žandarmerije pred pohod u Sudan.

Jedan dio ove žandarmerije, uglavnom podoficire, su činili i građani Osmanskog Carstva, uglavnom etnički Turci. Njima je bilo obećano će služiti samo u granicama Egipta te su se protivili odlasku u Sudan jer im to nije bilo u ugovoru. U pokušaju da ih nagovori da ipak idu Baker se obratio postrojenim žandarima tvrdeći da on zna kako su Turci hrabri ljudi i da ne može vjerovati da među njima ima kukavica te je rekao:

“Ja moram ići u Sudan, hoćete li ići sa mnom ili idem sam. Imate pet minuta da odlučite, hrabri ljudi neka se postroje desno, kukavice lijevo.” Nakon toga je nekoliko minuta trajala tišina, piše Fanny Wormald “da bi zatim jedan zgodni Bošnjak, a ne jedan od Egipćana, odmah otišao desno, zatim još njih nekoliko…”

Na žalost gotovo niko od ovih ljudi nije preživio pohod na koji su pristali vodeći se odanošću prema Bakeru. Ko li je bio taj Bošnjak, ili njih više, koji su vjerujući čovjeku koji ih je jednom tako hrabro predvodio, ostavili svoje kosti u pustinjama dalekog Sudana?

No, još nešto povezuje Valetnina Bakera s Bošnjacima. Baš kao što je 20. vijek zaboravom prekrio njegove poduhvate i avanture, isto se desilo i s Bošnjacima. Borbe, pobjede, žrtve ali ponajviše slava Bošnjaka koji su se borili da očuvaju Osmansko Carstvo na njegovom zalasku te time odbrane ne samo svoj način života već i samo pravo na život i opstanak potpuna je nepoznanica čak i dobrom djelu bošnjačkih historičara dok su u kolektivnom sjećanju bošnjačkog naroda gotovo potpuno izbrisani. Ovaj članak nastoji da ispravi takvu nepravdu.