Na današnji dan 1948. godine komunisti su preuzeli vlast u Čehoslovačkoj. Čehoslovačka je pala iza Staljinove ‘željezne zavjese’; SAD su mogle dovesti tu zemlju u zapadni blok ali im nije bilo stalo do toga

Često se uzima zdravo za gotovo da su sve evropske nacije uključene u rani Hladni rat, osim Njemačke, prirodno pale s jedne ili s druge strane Željezne zavjese. Ipak, Čehoslovačkoj nije bilo unaprijed određeno da postane dio sovjetske sfere. Bilo je više prilika da Sjedinjene Države utječu na poziciju na političkoj karti Evrope.

Čehoslovačka je iz Drugog svjetskog rata izašla nesvrstana. Hitler i Staljin je nisu dijelili paktom Molotov-Ribbentrop iz 1939. Staljin i Churchill to nisu uključili u svoj tajni dogovor o ‘postotcima’ iz 1944., koji je odredio sfere utjecaja u istočnoj i južnoj Evropi. Pobjednički saveznici nisu raspravljali o svojoj orijentaciji na Jaltu ili Potsdam. Oslobodili su je i Sovjeti i Amerikanci ali Washington se te zemlje odrekao 1945.

‘Vjerujem da Rusija želi i da će sarađivati’ u Čehoslovačkoj, rekao je predsjednik Roosevelt češkom ministru vanjskih poslova Janu Masaryku, demokrati nepovezanom ni s jednom strankom, u februaru 1944. Zvaničnici Crvene armije, međutim, jasno su dali do znanja svojim češkim kolegama da će zemlja biti dovedena u sovjetsku sferu. Kapacitet američke vojske da se suprotstavi bio je ograničen sudbonosnom odlukom generala Georgea Marshalla i Dwighta Eisenhowera da zaustave vlastito napredovanje stotinjak kilometara zapadno od Praga, piše Benn Steil u magazinu History Today.

Crvena armija, koja je neposredno prije kraja rata bila oko 300 kilometara dalje od češke prijestolnice od generala Georgea Pattona, umarširala je u Prag devetog maja 1945. Bila je to jedna od njenih lakših pobjeda, ali i ona koja je imala veliki kasniji historijski značaj. ‘Mogli smo osloboditi Prag’, jadao se jedan ogorčeni službenik američke ambasade. ‘Nakon rata proveli smo puno vremena pokušavajući uvjeriti Čehe da nisu dio Istočnog bloka. Ali bez obzira na to što smo govorili, Sovjeti su prvi došli u Prag.’

U mjesecima koji su uslijedili, američko Ministarstvo rata agitiralo je za potpuno povlačenje američkih trupa iz Čehoslovačke. Ambasador Robert Murphy rekao je iz Njemačke 31. augusta da nije bilo ‘pretežne političke potrebe’ za njihovu prisutnost u zemlji. U Pragu je američki ambasador u Čehoslovačkoj Laurence Steinhardt bio zgrožen. Tvrdio je da će povlačenje učiniti da Česi ‘osjećaju da su ih Amerikanci moralno, ali i fizički napustili upravo u trenutku kada su tek počeli pokazivati ​​znakove hrabrosti u suprotstavljanju Rusima’.

Niko nije sa sigurnošću znao koliko je sovjetskih trupa bilo u zemlji u to vrijeme, ali procjene su se kretale od 165.000 do više nego dvostruko više. Predsjednik Truman odlučio je pisati Staljinu drugog novembra predlažući istovremeno američko i sovjetsko povlačenje do prvog decembra. S obzirom na to da bi takav dogovor vojnu ravnotežu snaga u zemlji preokrenuo u korist Sovjeta, koji bi imali stotine hiljada vojnika na raspolaganju u blizini svojih granica da uguše zemlju prema potrebi, Staljin se složio.

Češki predsjednik Edvard Beneš – demokrata koji je počeo prezirati komuniste – bio je oduševljen kad je vidio da strane sile napuštaju njegovu zemlju, naivno pretpostavljajući da je to znak Staljinove predanosti njezinoj nezavisnosti. Poput ambasadora Steinhardta, krivo je mislio da su Klement Gottwald, generalni sekretar Komunističke partije Čehoslovačke i njegove kolege komunisti bili češki patrioti. U to su vrijeme komunisti bili najveća stranka (iako još uvijek manjinska) u Nacionalnom frontu, koaliciji stranaka koje su predvodile novouspostavljenu češku vladu, osvojivši 38 posto glasova na izborima u maju 1946. godine.

Staljinov portret bio je sveprisutan na praškim reklamnim panoima. On je, bez obzira na njegove nesavršenosti, bio najbliže garanciji koju je zemlja imala protiv nove njemačke invazije. Kada je, na skupu ministara vanjskih poslova u Parizu u augustu 1946. godine Jan Masaryk pozdravio stav zamjenika sovjetskog ministra vanjskih poslova Andreja Vyshinkyja koji je osudio američke kreditne ponude kao ‘ekonomsko porobljavanje’, američki državni sekretar James Byrnes i State Department okrenuli su se protiv Masaryka i njegove vlade.

Predsjednik Beneš molio je Steinhardta da shvati da su takve žalosne javne geste cijena koju je njegova zemlja platila dopuštena mjera domaće demokratije. Ali budući da je Masarykovo ponašanje prozvano u New York Timesu i komunistima, koji su se bunili protiv ‘dolarskog imperijalizma’, blokirajući bilo kakav napredak u kompenzaciji Amerikancima za komercijalnu imovinu nacionaliziranu nakon rata, nije bilo načina da se diplomatski popravi stvar.

Kad su sljedećeg ljeta Česi, prema Staljinovim naredbama, poništili svoje prvobitno prihvatanje američke ponude pomoći u okviru Programa oporavka Evrope – inače poznatog kao Marshallov plan – State Department ih je otpisao kao prirodni dio komunističkog Istoka.

Ipak, američke diplomate u Pragu pozvale su kolege u Washingtonu na razumijevanje i strpljenje. Masaryk je molio Washington da razumije ‘tešku situaciju’ ali njegove molbe naišle su na gluhe uši. Česi su smatrali da je Amerika još uvijek nezainteresirana za njih. ‘Ti prokleti Amerikanci’, rekao je Hubert Ripka, savjetnik predsjednika Beneša, nakon dogovora o poslu sa žitom sa Moskvom u decembru 1947. goidne: „Tražili smo 200.000 ili 300.000 tona pšenice. I ti su idioti započeli uobičajenu ucjenu … U ovom trenutku, Gottwald je stupio u kontakt sa Staljinom, [koji] nam je odmah obećao potrebnu pšenicu … Ovi idioti u Washingtonu su nas otjerali ravno u staljinistički logor … Činjenica da nas nije Amerika, već Rusija spasila od gladi, imat će ogroman učinak unutar Čehoslovačke – čak i među ljudima čije su simpatije na strani Zapada, a ne Moskve.“

Sa svoje strane, Staljin je još uvijek vidio Čehoslovačku, koja je graničila sa zapadnom Njemačkom i Ukrajinom, kao slabu kariku u odbrambenom perimetru SSSR-a. U decembru je sovjetska ambasada u Pragu poslala telegram Moskvi o zabrinjavajućim političkim zbivanjima: ‘Reakcionarni elementi unutar zemlje, aktivno podržani od strane predstavnika Zapada, [vjeruju] da će desničarske stranke dobiti većinu na predstojećim izborima [u maju 1948.] i da će komunisti biti izbačeni iz vlade.’

Početkom 1948. nacionalsocijalisti, druga najveća stranka iza komunista, izrazili su javno žaljenje što se zemlja nije pridružila Marshallovom planu. Elementi u Komunističkoj partiji sada su počeli agitirati da Moskva intervenira. Staljin je pristao.

Staljinova prilika došla je 18. februara kada su četiri nacionalsocijalistička ministra otišla kod Beneša kako bi izrazili svoju zabrinutost zbog komunističke čistke u ministarstvu unutrašnjih poslova. Tvrdokorni komunistički ministar Václav Nosek sistematski je zamjenjivao policijske komesare stranačkim lojalistima, ignorišući činjenicu da su njegovi postupci nezakoniti. Nacionalsocijalisti, populisti i slovačke demokrate odlučili su stoga podnijeti ostavke na svojih 12 ministarskih mjesta, što je činilo polovinu kabineta. Ministri su željeli da Beneš od komunističkog vođe Gottwalda zatraži ostavku preostalih članova vlade, otvarajući put ili novoj vladi koja bi promijenila sigurnosne mjere ili novim izborima. Beneš je pristao podržati nove izbore.

Zamjenik sovjetskog ministra vanjskih poslova Valerian Zorin nenajavljeno je stigao u Prag slijedećeg dana, 19. februara. U susretu s Gottwaldom, Rus je rekao da je došlo vrijeme da ‘bude čvršći’ i da prestane činiti ‘ustupke onima na desnici’. Premijer je ‘morao biti spreman na odlučnu akciju i na mogućnost kršenja formalnih odredbi ustava i zakona kakvi stoje’.

Dana 20. februara, bez ikakvih znakova da će komunisti odustati od preuzimanja policije, 12 nekomunističkih ministara podnijelo je svoje ostavke. Gottwald se radovao naivnosti njihove taktike. ‘Nisam mogao vjerovati da će biti tako lako… Molio sam se da se ova glupost oko ostavki nastavi i da se ne predomisle’. Komunisti su diljem zemlje organizirali ‘odbore akcije’ u boljševičkom stilu i naredili policijskim zvaničnicima da se zakunu na svoju ‘lojalnost vladi Klementa Gottwalda’ i da se ‘pokoravaju svim naredbama ministra unutrašnjih poslova’. Radnicima je naloženo da prisustvuju komunističkim skupovima diljem zemlje. Oni koji su odbili bili su zaključani ili pretučeni.

Beneš je vidio kako pritisak oko njega raste iz sata u sat. Dana 23. februara ministar odbrane general Ludvík Svoboda izjavio je da vojska ‘stoji danas, a stajat će i sutra, uz SSSR i njegove druge saveznike, kako bi garantovala sigurnost naše drage Čehoslovačke Republike’. Ministarstvo unutrašnjih poslova pod kontrolom komunista zauzelo je urede nekomunističke štampe, uvodeći mjere kako bi ih spriječilo da ‘lažima i provokacijama uznemiruju javno mnijenje’.

Gottwald je osigurao saradnju pobunjenih članova nekomunističkih stranaka, što ih je zapravo učinilo dijelom njegove vlastite stranke, te je predsjedniku podnio novu listu vlade. U saopćenju je objavljeno opredjeljenje novog ‘Obnovljenog nacionalnog fronta’ za ‘čišćenje političkih stranaka, čiji su odgovorni čelnici napustili načela Nacionalne fronte’, te za ‘oštravanje saveza sa Sovjetskim Savezom i drugim slavenskim državama’.

U podne 25. februara, na šok sada već bivših nacionalsocijalističkih ministara, zemlja je s radija doznala da je Beneš prihvatio njihove ostavke. I sam će nekoliko mjeseci kasnije, sedmog juna, podnijeti ostavku. Gottwald će slijedeće sedmice biti izabran za predsjednika. Komunističko preuzimanje vlasti bilo je okončano.

U sedmicama neposredno nakon državnog udara, došlo je do masovnih čistki i hapšenja. Uslijedilo je prekrajanje ustava i namješteni parlamentarni izbori. Masaryk je prihvatio ponovno imenovanje za ministra vanjskih poslova, ali je njegov mandat bio kratak. U rano jutro 10. marta njegovo je tijelo pronađeno na tlu ispod njegovog ureda na trećem katu. Forenzička istraga praške policije više od pola stoljeća kasnije zaključila je ono u što su mnogi u to vrijeme vjerovali: da je bio gurnut.

Državni udar pokrenuo je neugodno pitanje u State Departmentu: ‘Ko je izgubio Čehoslovačku?’ Kennan je mislio da je neizbježno da će Moskva, koja je blizu svojih granica vidjela ‘samo vazale i neprijatelje’, učiniti sve što je potrebno da postane jedna od prvih. Ali drugi se nisu složili. Hawkishov učenjak i zvaničnik State Departmenta, Eugene Rostow, kasnije je rekao da je ‘neuspjeh u odvraćanju od komunističkog preuzimanja Čehoslovačke 1948. bila jedna od najozbiljnijih grešaka naše vanjske politike nakon rata’.

Allen Dulles, koji će pet godina kasnije postati direktor CIA-e, okrivio je nekompetentnu američku diplomatiju i obavještajne operacije. Međutim, državni sekretar George Marshall mislio je drugačije. State Department se oslanjao na to kako bi sebi i ostatku svijeta dokazao da ne mogu pomoći onima koji sami sebi ne žele pomoći. Amerika nije mogla spasiti narode koji su izgubili volju za borbom. To je bila zgodna racionalizacija, jer je značilo da State Department nije ‘izgubio Čehoslovačku’. Zemlja, zapravo, nikada nije imala ono što je bilo potrebno da bude jedna od država iz Marshallovog plana.

Washington je bio odlučan iskoristiti svoju ekonomsku moć kako bi se suprotstavio dominaciji sovjetskih konvencionalnih snaga u Evropi, ali takva je moć jednostavno bila nedovoljna u slučaju zemalja koje su graničile sa Sovjetskim Savezom. Bili su, dakle, otpisani.