Trideset godina nakon početka istraživanja, s više od 8400 ekshumiranih tijela i stotinama mapiranih lokacija, slovenska prikrivena grobišta više nisu tabu-tema, već opsežan forenzički mozaik koji postupno vraća ljudsko dostojanstvo žrtvama i nudi precizne odgovore na jedno od najmračnijih poglavlja poslijeratne evropske historije

Ministarstvo hrvatskih branitelja izvijestilo je o novim identifikacijama i ekshumacijama žrtava Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja. U zagrebačkoj Dubravi ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje 29 osoba. Preliminarnim antropološkim istraživanjima utvrđeno je da je riječ o muškarcima ubijenima u dobi između 30 i 40 godina, a likvidacije su počinjene u razdoblju neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Na graničnom prijelazu Macelj organiziran je službeni doček posmrtnih ostataka prvih 500 hrvatskih žrtava, čija je službena primopredaja prethodno održana u Mariboru. Dočeku posmrtnih ostataka nazočio je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, dok je molitvu i blagoslov predvodio vojni ordinarij mons. Jure Bogdan.

Ovakve vijesti u hrvatskim medijima postaju sve učestalije i skoro da s eredovno pojavljuju proteklih mjeseci. Naime, prema službenim podacima, ovo je ministarstvo u proteklih deset godina provelo više od 630 terenskih izvida i istraživanja na preko 90 lokacija u 16 županija. Tokom tih aktivnosti ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje 2.329 žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Sve su to žrtve koje su kosti ostavile na takozvanom Križnom putu. Odnosno, Bleiburgu, kako se najlakše opisuje ta tragedija iz ljeta 1945. godine.

Naime, kada su u maju 1945. godine utihnuli oružani sukobi Drugoga svjetskog rata na tlu Jugoslavije, za desetke hiljada zarobljenih vojnika i civila, među kojima je bio najveći broj pripadnika formacija i struktura Nezavisne Države Hrvatske, započelo je razdoblje potpunog fizičkog i administrativnog brisanja iz historije. Nove vlasti provele su masovne likvidacije bez sudskog postupka, pretvarajući tenkovske rovove, napuštena rudarska okna i minirane kraške špilje širom Slovenije u masovne grobnice, koje su potom planski i sistematski uklonjene iz javnog sjećanja i službenih demografskih popisa.

Gotovo pola stoljeća ideološke šutnje i ustavnih zabrana stvorilo je dubok historiografski vakuum, ostavljajući prostor spekulacijama i politički motiviranim procjenama broja žrtava. Tek su demokratske promjene 1990. godine, a posebno donošenje rigoroznih zakonskih okvira iz 2015. omogućili stručnim arheološkim, forenzičkim i antropološkim timovima da hladnim, empirijskim metodama započnu rekonstrukciju ovog prešućenog stradanja.

Trideset godina nakon početka istraživanja, s više od 8400 ekshumiranih tijela i stotinama mapiranih lokacija, slovenska prikrivena grobišta više nisu tabu-tema, već opsežan forenzički mozaik koji postupno vraća ljudsko dostojanstvo žrtvama i nudi precizne odgovore na jedno od najmračnijih poglavlja poslijeratne evropske historije.

Nova jugoslavenska vlast je u sedmicama nakon završetka Drugoga svjetskog rata na slovenskom području bez suđenja smaknula nekoliko desetaka hiljada vojnih zarobljenika i civila. Među njima je bio najveći broj pripadnika formacija Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Ta su stratišta i žrtve u idućim desetljećima sistematski izbrisani iz javne memorije. Razmjeri zločina dugo su otvarali prostor za proizvoljne procjene broja likvidiranih jer su izostajala terenska istraživanja. Tek su kasnija otkrića i ekshumacije na lokacijama poput Teznog, Hude Jame, Kočevskog Roga, Cerklja ob Krki i Mosteca dodali prve egzaktne elemente u historiografski mozaik.

Pokušaji utvrđivanja ljudskih gubitaka iz vremena poratne Jugoslavije ostali su ideološki i metodološki manjkavi, nepouzdani te znanstveno neprovjerljivi. Projekt o smrtnim žrtvama među stanovništvom Republike Slovenije pokazao je da je život izgubilo 100.015 osoba, što je dvostruko više od jugoslavenskih popisa. U skupini stradalih u poslijeratnim smaknućima detektirano je oko 15.000 osoba bez prava na grob, no prve skromne ocjene o stradanju Hrvata na tom području počele su se oblikovati tek nakon uvođenja višestranačkih promjena.

Nadu u brzinu državnih istraživanja i uređenje grobišta pružila je komemorativna misa za pobijene domobrane održana u Kočevskom Rogu. Iako je taj događaj imao iznimnu političku i simboličku važnost na putu Slovenije prema samostalnosti, do prvih službenih evidencija moralo je proći cijelo desetljeće. Prva planirana terenska sondiranja i ekshumacije započela su tek šesnaest godina nakon tog skupa. U tom institucionalnom vakuumu pionirsku ulogu u lociranju i obilježavanju preuzela je Udruga za uređenje prešućenih grobova. Od godine na mjestima koja su im pokazali preživjeli svjedoci udruga je postavljala drvene križeve s jedinstvenim natpisom.

Do juna upisali su preko lokacija i podigli spomenika i spomen-ploča. Ipak, za sve te rane lokacije vrijedilo je zajedničko pravilo da na njima nisu bila obavljena stručna terenska provjeravanja, pa se nije moglo pouzdano znati jesu li žrtve doista pokopane na označenim mjestima.

Značajan institucionalni pomak napravljen je radom posebnog istražnog povjerenstva Državnoga zbora pod vodstvom dr. Jože Pučnika, koje je saslušavanjem aktera i objavom izvještaja pomoglo boljem razumijevanju historijskih okolnosti. Prva demokratska vlada osnovala je u oktobru Povjerenstvo Izvršnoga vijeća Skupštine prvobitno namijenjeno samo za Kočevski Rog, koje je kasnije preimenovano u Povjerenstvo Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta. Vladino povjerenstvo u početku nije imalo ni nadležnosti ni zakonskih okvira, a resorna ministarstva izmicala su se odgovornosti. Vladala je politička teza da će biti posve dovoljno ako država postavi dva spomenika na simboličkim mjestima, u Teharju i Kočevskom Rogu.

Tek su kasnija terenska istraživanja studenata historije pokazala svu manjkavost takvog pristupa. Pronađeni predmeti potvrdili su da su Slovenci većinom smaknuti u Jami pod Macesnovom goricom, dok su Hrvati i Srbi likvidirani u Jami pod Krenom. To iskustvo pojačalo je naučno  uvjerenje da se bez arheoloških i antropoloških istraživanja ne može utvrditi broj, dob, spol niti nacionalni identitet žrtava. Dodatne tehničke probleme donijela je izgradnja Spomen-parka Teharje jer su poslijeratne vlasti prostor nekadašnjeg logora pretvorile u komunalne i industrijske deponije tvornice Cinkarna Celje.

Dok je država oklijevala s uvođenjem istraživanja, građevinski radovi na infrastrukturi doveli su do slučajnih pronalazaka. Za razliku od bivšeg sistema, posmrtne ostatke više nije bilo moguće prešutjeti. Tokom iskopavanja kanala za vodovod pokraj gostinske kuće Klukec u Celju pronađeni su ostaci osoba. Nađeni predmeti upućivali su na opravdanu pretpostavku da je riječ o ratnim zarobljenicima iz sastava vojske NDH i civilima. Ubrzo nakon toga celjski istraživač Janez Črnej otkrio je ljudske kosti na travnjaku blizu Osnovne škole Frana Roša u Zgornjoj Hudinji. Kriminalistička istraga protiv nepoznatih počinitelja za kazneno djelo genocida i ratnog zločina prikupila je sjećanja mještana o koloni zarobljenika, srpsko-hrvatskom govoru egzekutora i žrtava te pokopu smaknutih ustaša u protivtenkovskom rovu koji je njemačka vojska iskopala oko grada.

Istražni sudac odlučio se samo za djelomičnu ekshumaciju te su iz jame izvađeni ostaci muškaraca i triju žena. Pretpostavljalo se da rov krije između četiri i pet tisuća žrtava, no radovi nikada nisu nastavljeni zbog neriješenog pitanja trajnog pokopa.

Sličan scenarij ponovio se prilikom izgradnje autoceste pored Maribora, u Teznom, gdje je izvođač radova SCT prema nalogu suda otkopao žrtve iz protutenkovskog rova. Izvršna vlast tada je odbila platiti troškove tvrdeći da to nije stvar države, no sud je kasnije presudio u korist građevinske tvrtke, što pokazuje koliko je izvršna vlast i devet godina nakon demokratskih promjena teško prihvaćala civilizacijsku odgovornost.

Prvu plansku i organiziranu ekshumaciju provela je lokalna zajednica, općina Slovenska Bistrica, koja je samostalno organizirala iskop žrtava iz dvaju skloništa tvornice Impol. Taj čin prisilio je Vladu da proglasi pronalaženje i uređenje grobišta državnom obvezom. Generalna policijska uprava ponovo je aktivirala radnu skupinu Pomirenje (Sprava) s ciljem pronalaženja odgovornih za ratne zločine i genocid koji ne zastarijevaju. Vlada je općini nadoknadila troškove, a na groblju je izgrađena kosturnica te postavljen spomenik ispred Rova A.

Dva člana Vladina povjerenstva, dr. Mitja Ferenc i Mateja Bavdaž, započeli su označavanje evidentiranih lokacija privremenim metalnim pločicama koje su kasnije poslužile kao orijentacija za sondiranja. Kasniji pokušaj uvođenja trajnih brončanih valjaka zaustavljen je zbog političkih i ideoloških polemika oko službenog spomen-natpisa. Ključni doprinos ovog razdoblja bio je početak stvaranja Evidencije prikrivenih grobišta u kojoj je za svaku lokaciju unesen podatak.

Tih je godina vladalo stajalište da se žrtve ne smiju iskopavati, osim ako se na njih ne naiđe slučajno. Državno odvjetništvo i Ministarstvo za rad smatrali su da sondiranja ne spadaju u njihov djelokrug. Država se pobrinula samo za posmrtne ostatke vojnika iz bivših okupacijskih država, Njemačke i Italije, na temelju međunarodnih ugovora. Talijanski vojnici ekshumirani su i prevezeni u vojno groblje u Redipugliji, dok su njemački pokopani na vojnim grobljima u Celju, Ljubljani i Kranju. Nepostojanje zakonskih rješenja kočilo je proces sve do donošenja Zakona o vojnim grobištima koji je prenio skrb na Ministarstvo za rad. Zastupnici su proveli sedam godina u raspravama kako bi natpis „Žrtve rata i poslijeratnih usmrćenja“ preimenovali u „Žrtve rata i revolucionarnoga nasilja“, zbog čega je izostalo postavljanje ploča na terenu.

Nova faza započela je pod vodstvom takozvanog Dežmanova povjerenstva, koje je imalo znatno veći medijski i publicistički odjek te jasne istraživačke ambicije. Nakon toga je izvedena prva planska ekshumacija iz minirane kraške špilje Glažuta (Brezno kod Konfina 1), gdje su među žrtvama pronađeni i ostaci vojnika NDH. Uvedeni su metodološki arheološki i antropološki standardi koji su uključivali analizu DNK uzoraka iz desnih bedrenih kosti. Prva velika bager sondaža provedena je u kolovozu u protivtenkovskom rovu u Teznom (Tezenski jarek). Sondiranjem sondi utvrđeno je da je nekoliko stotina metara rova ispunjeno ljudskim tijelima, što je potvrdilo da je Tezno najveće prikriveno masovno grobište u Sloveniji. Nedaleko odatle, u šumi u Dogošama, u tri kratera od avionskih bombi pronađeni su ostaci zarobljenih vojnika NDH.

Istraživanja su se proširila na Pohorje, gdje su sondama potvrđena grobišta. Iz jednog od njih (Lobnica) ekshumirana su tijela muškaraca, a nađeni osobni predmeti dokazali su prisutnost hrvatskih žrtava. U Kamniškoj Bistrici potvrđeno je pet grobova na tri lokacije (Kopišča 1 i 2, Dolski plac) s ostacima crnogorskih četnika i vojnika NDH. Kod Slovenj Gradeca locirano je masovno grobište Žančani u šumskoj vlaci gdje kriminalistički podaci ukazuju da su žrtve ratni zarobljenici iz NDH, a počinitelji pripadnici divizije Jugoslavenske armije.

U Crngrobu kod Škofje Loke potvrđene su tri lokacije na kojima su stradali hrvatski bjegunci, među kojima i dužnosnici vlade NDH i njihove obitelji koje su britanske snage predale Jugoslavenskoj armiji u Austriji. Nasuprot tome, ekshumacija Matjaževe jame srušila je medijske mitove o pokopu stotina djece; arheološki nalazi pokazali su da se radi o šest odraslih muških žrtava slovenskih domobrana. U Gornjem Doliču zabilježene su lokacije gdje su stradali Hrvati nakon borbi s divizijom, dok je na Lancovu kod Radovljice locirano veliko grobište gdje je egzekucije provodila brigada hercegovačke divizije. Isti počinitelji detektirani su i na lokaciji Baudova ledina u Mostama.

Preokret u domaćoj i međunarodnoj javnosti izazvalo je otkriće Barbarina rova u rudniku Huda Jama nakon rušenja pregrada. Iz vodoravnog rova izvučena su tijela u osam razina, a iz vertikalnog okna još žrtava, čime je ukupan broj dosegao 1420 žrtava. Taj pronalazak potresao je javnost i doveo do oštrih polemika. Javni istupi predratnih dužnosnika poput Marka Vrhunca, koji je tvrdio da su to žrtve pale u borbi i pokopane iz sanitarnih razloga, ili Janeza Stanovnika, koji je krivnju prebacivao na neselektivnu osvetu postrojbi iz drugih dijelova Jugoslavije, potpuno su diskreditirani materijalnim dokazima.

Ustavni sud Slovenije poništio je odluku gradskih vlasti Ljubljane o imenovanju ulice po Titu, proglasivši ga simbolom nedemokratskog režima koji krši ljudsko dostojanstvo. Otkriće je ubrzalo ratifikaciju slovensko-hrvatskog ugovora o vojnim grobištima, no provedba je ostala otežana jer je nemoguće individualizirati nacionalnost žrtava unutar masovnih grobnica bez cjelovite ekshumacije i analize predmeta.

Nakon otkrića Hude Jame uslijedila je šestogodišnja politička blokada tokom koje je Ministarstvo za rad preusmjeravalo finansijska sredstva namijenjena istraživanjima, dopuštajući tek minimalne sanitarne zahvate. Unatoč opstrukciji, u prilikom proširenja vojnog aerodroma Cerklje ob Krki građevinski radnici naišli su na ljudske kosti. Ekshumirani su kosturi iz četiri rova, no svjedočenja preživjelih i britanske zračne snimke ukazuju da rovovi kriju puno više žrtava.

Pronađeni su brojni predmeti, uključujući dugmad Rizničke straže, Željezničke vojnice, Hrvatskoga domobranstva i ustaške vojske, te pločica redarstvene straže. Potpuna institucionalna deblokada nastupila je donošenjem Zakona o prikrivenim vojnim grobištima i pokopu žrtava koji je inicirala stranka Nova Slovenija. Zakon je prenio ovlasti planiranja programa izravno na Vladino povjerenstvo i osigurao stabilan godišnji proračun. Radovi su prepušteni stručnim poduzećima arheološke struke pod nadzorom policije, uz obveznu izradu antropoloških izvješća. Historijski predmeti predani su Muzeju novije povijesti Slovenije, a vojna oprema depoima u Parku vojne povijesti u Pivki. Tih je godina izvršen  pokop žrtava iz Hude Jame na mariborskom groblju Dobrava, što je inicirao tadašnji predsjednik Borut Pahor.

U Košnici kraj Celja ekshumirano je na desetke osoba iz dviju velikih jama. Svi su bili muškarci s rukama vezanim žicom na leđima, a nađeni predmeti potvrdili su pripadnost oružanim snagama NDH i financijskoj straži, uz njemačku pločicu „Gend. Pol. Gebiet II Kroatien“. U Kočevskom Rogu, iz Jame u Rugarskim klancima izvučena su tijela muškaraca s opremom NDH i medaljonom iz Međugorja. U Breznu kod grobišta je pronalazak prstena s urezanim datumom „18. V. 45.“ dokazao vrijeme egzekucije zarobljenika dovezenih kamionima iz logora Šentvid. Na Cuzakovu travniku u Kamniku iz pet grobova izvađena su tijea žrtava gdje malobrojni nalazi dugmadi takođe potvrđuju prisutnost pripadnika redarstva NDH. Radovi su privremeno usporeni tokom pandemije bolesti COVID-19, no nastavljeni su završetkom tehnički najtežeg iskapanja iz minirane Jame pod Macesnovom goricom, gdje su pronađeni ostaci brojnih žrtava.

Percepcija „Bleiburga“ u kolektivnoj svijesti bošnjačkog naroda bitno je drugačija u odnosu na hrvatski doživljaj. Dok je za Hrvate Bleiburg postao sinonim nacionalne tragedije i sloma vlastite države, za Bošnjake on ne predstavlja pad državotvornog projekta, s obzirom na to da tada nisu imali ni svoju vojsku ni domovinu. U bošnjačkom povijesnom pamćenju, to je simbol stradanja „nizašto”, još jedno u nizu stratišta na kojima su ostavljali kosti ratujući silom prilika u tuđim uniformama i za tuđe interese.

Unutar ukupnih procjena tačan broj stradalih Bošnjaka, pripadnika oružanih snaga NDH, muslimanskih milicija, njemačkih legionarskih postrojbi i izbjeglih civila, još uvijek je predmetom povijesnih neslaganja zbog izostanka sistematskih državnih istraživanja. Procjene ukupnog broja ubijenih Bošnjaka u marševima smrti dramatično variraju: od opreznijih kalkulacija koje govore o nekoliko hiljada, preko navoda Vladimira Žerjavića o 29.000, pa sve do tvrdnji hrvatskog historičara Vedrana Petrovića o 50.000 do 65.000 žrtava, dok maksimalne procjene dosežu i 73.000 stradalih.

Ogromnu većinu tog postotka činili su pripadnici lokalnih, teritorijalnih milicija (poput zelenog kadra) koje su formalno pripadale NDH, ali su imale isključivo defanzivnu ulogu u obrani vlastitih pragova. Zahvaćeni stihijom povlačenja, ti su ljudi masovno likvidirani bez suda i zakona.

Bleiburška tragedija dodatno je produbljena činjenicom da su Bošnjaci, raspršeni u različitim vojskama, često bili prisiljeni ratovati jedni protiv drugih. Preživjeli svjedoci opisuju jezive situacije u kojima su Bošnjaci u redovima partizana morali ubijati svoje sunarodnjake. Ipak, dokumenti KNOJ-a iz srpnja 1945. godine, koje čuva Hrvatski institut za povijest, bilježe i slučajeve otpora; u izvješćima OZNA-e s Banije navodi se da novi borci, Muslimani pristigli iz Osme divizije, odbijaju naređenja za strijeljanje ratnih zarobljenika, opravdavajući to vjerskim razlozima, odnosno „Alahom” i „Dinom”. I dok u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji službena državna komisija za istraživanje komunističkih zločina, istraživanja Romana Leljka pokazuju da su niže razine vlasti na terenu do sada uspjele evidentirati više od 250 masovnih grobnica.

IZVOR: Bosna.hr, arhiv, Mitja Ferenc: „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji”, Edin Šaković: “Činjenice o Bleiburgu” Gračanički glasnik