Emily Watson ovogodišnja je dobitnica Počasnog Srca Sarajeva Sarajevo Film Festivala. Watson ove godine predsjedava žirijem Takmičarskog programa za igrani film 32. Sarajevo Film Festivala

Emily Watson ima lice kojem film vjeruje. To nije lijepo lice u konvencionalnom smislu filmske industrije, iako je na poseban način zagonetno lijepo, to je vrsta lica na kojoj nijedna emocija ne može ostati skrivena. Kamera na njemu otkrije misao uvijek nekoliko trenutaka prije nego što je lik sam spozna, razumije. I strah se u očima takvog lica pojavi mnogo prije nego što se skupi usna. Sram prije nego što pognu glavu. Bijes je na njemu jedva primjetna promjena temperature lica. A kada šuti, izgovara hiljadu stvari odjednom.

Možda zato već tri decenije igra prije svega jedinke koje su uhvaćene između unutrašnje istine i sistema koji im objašnjava šta bi stvarnost trebala biti.

Rođena je 1967. godine u Londonu, u porodici majke nastavnice i oca arhitekte. Njeno odrastanje, kako bi se i očekivalo od djevojke iz obrazovane britanske porodice srednje klase, nije bilo baš pravolinijsko. Roditelji su pripadali School of Economic Science, duhovno-filozofskom pokretu koji Watson danas opisuje znatno manje bezazleno nego što ga je doživljavala kao dijete. Pohađala je njihovu školu, meditirala, učila sanskrit i filozofiju; a kasnije otvoreno progovorila o represiji, strogim pravilima, sramoćenju i izrazito propisanim ulogama žena.

Taj podatak više je nego prikladan za razumijevanje njene filmografije. Ako je samo letimično pogledamo, jasno je da je uvijek igrala žene kojima zajednica, porodica, vjera ili institucija govore ko i šta smiju biti. Najprije je studirala englesku književnost u Bristolu. Kada se odlučila za glumu, na glumačkoj akademiji je isprva bila odbijena. Nekoliko godina radila je povremene poslove, da bi se potom ipak iškolovala i 1992. pridružila glumačkoj trupi Royal Shakespeare Company. Isprva ništa nije ukazivalo na onu vrstu karijere koja obično počinje otkrivanjem novog lica. Emily je do filma došla gotovo kasno, sa dvadeset i devet godina.

Potom je u njen život ušao Lars von Trier. Film „Lomljenje valova“ iz 1996. godine važi za jedan od onih prvijenaca nakon kojih se čini da glumac ili glumica više nikada nikome ne moraju ništa dokazivati. U njemu je igrala Bess McNeill, mladu ženu iz stroge kalvinističke zajednice u Škotskoj, koja voli muža Jana tolikom apsolutnom ljubavlju da ne uspijeva razumjeti koliko joj on postaje opasan. Kada Jan nakon nesreće ostane paraliziran, nagovara je da spava s drugim muškarcima i priča mu o tim susretima. Bess tako počinje vjerovati da je njeno ponižavanje neka vrsta ugovora s Bogom.

Watson od nje nije napravila ni sveticu ni žrtvu. To je ključno. Bess je istovremeno naivna, erotična, smiješna, inteligentna, vjerski zanesena i zastrašujuće slobodna. Prikazuje je tako kao da između kože i nervnog sistema nema zaštitnog sloja. Von Trierova kamera je zato može gotovo napasti, dok ona ostaje otvorena.

Za tu ulogu je prvi put nominirana za Oscara. Istovremeno se dogodila gotovo groteskna biografska simetrija: zbog seksualne eksplicitnosti filma došla je u sukob s vjerskim okruženjem svog djetinjstva. Kasnije je u tome prepoznala neobično preslikavanje između Bess i vlastitog života.

Dvije godine kasnije uslijedio je film Hilary i Jackie. Ako je Bess tijelo koje proždire vjera, Jacqueline du Pré je tijelo koje izdaje samo sebe. Vrhunski glumi jednu od najvećih violončelistica 20. stoljeća, koja na vrhuncu karijere obolijeva od multiple skleroze. Opet bi bilo jednostavno odglumiti tragediju. Watson radi nešto neprijatnije: dozvoljava Jackie da bude genijalna i sebična, ranjiva i surova, očaravajuća i nepodnošljiva.

I time pečati svoj zaštitni znak koji će je pratiti kroz čitavu karijeru: odbijanje moralnog ogoljavanja likova koje igra. Ne traži od nas da ih volimo. Traži od nas da ih gledamo.

Za ulogu Jacqueline du Pré drugi put je nominirana za Oscara. U dvije godine stvorila je dvije predstave ženskog stradanja, ali bez sentimentalnosti kojom film tako rado nagrađuje žene kada dovoljno lijepo pate.

Uslijedile su Angelin pepeo, zatim Altmanov Gosford Park, Pijana ljubav Paula Thomasa Andersona, Crveni zmaj, Ponuda, Sinekdoha, New York, Narandže i sunce, Teorija svega. Njena karijera počela se kretati između umjetničkog filma i velikih produkcija, a da se pritom nije udomaćila ni u jednima ni u drugima.

U Pijanoj ljubavi Lena Leonard je gotovo revolucionarna uloga Emily Watson, jer joj je dopušteno nešto rijetko: da bude sretna. Uz Adama Sandlera igra ženu koja prepoznaje neobičnost drugog ljudskog bića, ali ne pokušava da ga izliječi. Ljubav tu nije normalizacija, nego dogovor dvoje čudaka da će svijet neko vrijeme podnositi zajedno.

U Ponudi je njena Martha Stanley nešto sasvim drugo: evropska civiliziranost prenesena u kolonijalno nasilje Australije. Watson je izvrsna u igranju ljudi koji vjeruju da stoje izvan nasilnog sistema, sve dok ne otkriju da žive od njegovih privilegija.

Ali možda je njeno najvažnije djelo televizijsko. U Černobilu igra nuklearnu fizičarku Uljanu Homjuk, koja je neka vrsta amalgama sovjetskih naučnika. U toj seriji obavlja zadatak koji je pripadao glumi antičke Grčke: govoriti istinu vlasti koja je institucionalno organizirana tako da istinu ne može čuti. Watson kao Uljana gotovo uopšte ne koristi onu emocionalnu ogoljenost po kojoj je zaslužila slavu. Naprotiv. Tvrda je. Suzdržana. Precizna. I upravo zato djeluje.

Černobil u toj seriji nije samo priča o nuklearnoj nesreći, nego prije svega o političkoj cijeni laži. Watson igra nekoga ko razumije nešto što politika ne želi razumjeti: fizika se ne cjenjka s ideologijom. S godinama je njeno glumačko umijeće postajalo nekako… mirnije. Manje je eksplozija, više je suzdržane, ali odlučne kontrole nad tim šta igrati. Ako uopće.

To je fascinantno vidjeti u filmu Takve male stvari, snimljenom po romanu Claire Keegan. Cillian Murphy igra Billa Furlonga, trgovca ugljem koji u irskom gradiću 1985. godine postepeno shvata nasilje skriveno iza zidina samostana. Watson je časna majka. Ne radi gotovo ništa. A zastrašujuća je. Sjedi preko puta Murphyja, govori hladno, gotovo ljubazno. Bez vrištanja. Bez histerije. Bez filmskog antijunaštva. Samo čovjek koji zna da institucija stoji iza njega.

Watson je moć svog lika opisala vrlo jednostavno: zaista moćan čovjek nije primoran igrati moć, jer mu je svi drugi priznaju. Nije li to jedno od najprodornijih objašnjenja šta je vlast?

Još je zanimljivije da se u toj ulozi vratila u okrilje vlastitog djetinjstva, gdje je dočekuju religijska zajednica, hijerarhija, disciplina, žensko tijelo i sram. Časna majka ne sprovodi nasilje zato što je nasilje već ugrađeno u sistem. Dovoljan je jedan jedini pogled. A Watson zna pogledati.

U svom glumačkom repertoaru posjeduje nešto što je Ray Winstone jednom nazvao “shark eyes”: sposobnost da iz pogleda odjednom ukloni toplinu. I to govori nešto bitno o njenoj glumi; dugo se činilo da je njen najveći adut ranjivost. Možda je ipak sasvim obrnuto: njena specijalnost je kontrola nad ranjivošću.

I njeni stavovi su privlačno nespektakularni. Ne prodaje manifeste. Ukratko, nije nikakva celebrity aktivistkinja u savremenom smislu te riječi. Vlastiti feminizam ne proclaimed urbi et orbi, jednostavno ga bira kao jedinu opciju.

Njene najbolje uloge su zapravo studije toga šta institucije rade ženama. Šta Katolička crkva radi Bess. Šta bolest radi Jacqueline. Šta patrijarhat radi ženama u Božijim stvorenjima. Šta sovjetski sistem radi istini u Černobilu. Katolička institucija djevojkama u Takvim malim stvarima.

Pa ipak, Watson svoje protagonistice gotovo nikada ne reducira samo na politički argument. Upravo tu je njena inteligencija, ideologija bez čovjeka očigledno je ne zanima.

O pokretu #metoo uvijek je govorila kao neko ko je industriju poznavao prije promjene i nakon nje. Kod intimnih scena danas primjećuje veću profesionalizaciju i zaštitu glumaca i glumica; istovremeno je rekla da je u mladosti često prihvatala stvari kod kojih bi danas vjerovatno postavila drugačije granice.

I starenje je za nju političko pitanje tijela, iako ga ne formulira tako. Sa pedeset i sedam godina učestvovala je u ogromnoj televizijskoj produkciji Dina: Proročanstvo, ne pokušavajući pritom da lice pretvori u sjećanje na tridesetogodišnjakinju. Njena Valya Harkonnen zauzima središte kadra bez truda da bude dopadljiva ili mlađa.

Možda je upravo to najljepši luk njene karijere. Mlada Emily Watson igrala je žene nad kojima je svijet sprovodio vlast. Zrela Emily Watson igra žene koje vlast imaju. Između Bess McNeill i časne majke prošlo je gotovo trideset godina. Na jednoj strani imamo djevojku koju religijska zajednica protjeruje. Na drugoj ženu koja vjersku zajednicu kontroliše. A između njih je čitava historija ženskog tijela u evropskom filmu: tijelo kao grijeh, tijelo kao bolest, tijelo kao predmet žudnje, tijelo kao materinstvo i najzad tijelo koje više nikome ne mora objašnjavati razlog svog postojanja.

Emily Watson ne glumi tako kao da želi da joj vjerujemo. Glumi kao da nas je zatekla u nečemu što o sebi nismo htjeli znati.

Veliki glumci i glumice predstave nam prototip likova. A Emily Watson nam svojom glumom iscrta sisteme koji su se uselili u njih. I potom, sasvim na kraju scene, još i čovjeka koji je pod njima ostao živ.

IZVOR: Delo