Tipični objekti imaju jednoetažnu gradnju, dvorišta, divanhane, isturene strehe, strme krovove, badže, sofe prema vrtu, mušepke. Fasade su razigrane, sa bijelim zidovima i uskim prozorima. Bosanska arhitektura odlikuje se i naglašenim osjećajem za prirodne fenomene, koristi konfiguraciju terena, hvata vidike sa padina prema dolini, stapajući se sa vodom, suncem i zelenilom. Poštuje pravo na vidik, intimu i komšiluk.

Bosanski slog, jedinstveni arhitektonski stil koji je obilježio početak 20. stoljeća, predstavlja spoj tradicionalne bosanske graditeljske baštine i modernih arhitektonskih strujanja tog vremena. Ovaj stil prepoznatljiv je po kombinaciji orijentalnih, secesijskih i autohtonih elemenata i predstavlja autentični bosanski graditeljski izraz.

„Arhitektura mora da duševno raste odozdo prema gore, a ne izvana prema unutra. Arhitektura mora da se razvija iz narodne duše, iz narodnog osjećaja za gradnju, a ne iz tuđih običaja iz dalekih krajeva.“ Ove riječi njemačkog arhitekta Gurlitta, izgovorene u Sarajevu prije više od stoljeća, bile su kritika na graditeljsku praksu tog vremena.

„Griješila je Zemaljska vlada, griješile su oblasti, a griješio sam i ja“, priznao je Vancaš, istaknuti arhitekt tog perioda. Bilo je to vrijeme kada su u Sarajevu i širom Bosne nicale replike palata i objekata u različitim historijskim stilovima – od neorenesanse do secesije – bez razumijevanja za potrebe, život i senzibilitet autohtonog stanovništva.

Tek tada budi se interes za tradicionalnu arhitekturu, koju je već 1904. na crtežima i studijama ovjekovječio bečki arhitekt, član Wagnerove škole, Ernst Lichtblau, sa svojim studentima. Autentična forma stare bosanske begovske kuće postaje osnov na kojem će se graditi bosanski slog, termin koji je prvi formulirao Josip Vancaš, a definirao kao poseban arhitektonski izraz.

Kao saborski zastupnik 1911. godine, Vancaš je podnio rezoluciju Zemaljskom saboru, tražeći popis, valorizaciju i zaštitu graditeljskog naslijeđa, kao i posebne pogodnosti i olakšice u pogledu poreza za sve nove objekte izgrađene u tom stilu. Rezolucija je jednoglasno prihvaćena.

Pod utjecajem tradicionalne arhitekture gradili su Vancaš, Pospišil, Tenies, Huber, Berger i drugi. Vancaš je, kao pionir, prvi izrazio poimanje domaće tradicije dogradnjom muslimanske čitaonice (kirarethane), gdje je primijenio motive bosanskih divanhana.

Iako je na tradicionalnu bosansku arhitekturu značajno utjecala osmanska, ali i centralnoazijska, islamska i bizantska arhitektura, oblik kuće, oblikovanje i materijalizacija razlikuju se i prilagođavaju klimatskim i geografskim uvjetima. Tipični objekti imaju jednoetažnu gradnju, dvorišta, divanhane, isturene strehe, strme krovove, badže, sofe prema vrtu, mušepke. Fasade su razigrane, sa bijelim zidovima i uskim prozorima. Bosanska arhitektura odlikuje se i naglašenim osjećajem za prirodne fenomene, koristi konfiguraciju terena, hvata vidike sa padina prema dolini, stapajući se sa vodom, suncem i zelenilom. Poštuje pravo na vidik, intimu i komšiluk.

Replicirati ovu filozofiju života u Bosni, s razumijevanjem duboke povezanosti sa prirodom i prostorom, nije bilo lahko arhitektama koji su dolazili sa zapada. Ipak, ono što je nazvano bosanskim slogom bio je dostojanstven pokušaj prilagodbe tradicije i nasljeđa savremenom životu i materijalimu.

Na fasadama pojedinih objekata, poput onih Haima Levia, mogu se uočiti i secesionistički elementi, a vjerovatno je da je projektirao Pospišil. Arhitekt Tenies, pak, pokazao je naročitu mehkoću poteza i senzibilitet na kućama Nurudin Bega Azabagića, Arnautović-Čurćića, te vili Mehmed-bega Fadilpašića, koja se također pripisuje njemu.

Ovo arhitektonsko pravilo značajno je osporilo dotadašnje predstavljanje Bosne i Hercegovine na svjetskim izložbama, gdje su dominirali paviljoni i projekti u pseudomaurskom stilu ili kao interpretacije islamske umjetnosti.

Primjena bosanskog sloga u gradnji Sarajeva označava početak moderne. Iz tog vremena ostala je zapisana poruka holandskog ministra bosanskim arhitektama, koje bi se i ovi današnji mogli sjetiti: „Ako vi arhitekte budete zanemarivali domaću narodnu umjetnost, a više cijenili tuđe slogove, neće više biti interesantno putovati svijetom, jer će jedan grad biti sličan drugom.“

Razvijajući se u doba austrougarske uprave, bosanski slog predstavljao je odgovor na rastući interes za autohtonu arhitekturu i kulturnu baštinu. Njegovi začetnici, arhitekti poput Josipa Pospišila, Josipa Vancaša i Karla Paržika, inspiraciju su crpili iz bosanskih kuća, čardaka i sahat-kula, koje su kroz vijekove oblikovale specifičan identitet bosanskog graditeljstva.

Karakteristične odlike ovog stila uključuju strme krovove, drvene strehe, dekorativne drvene elemente, kamene prizemnice i bogato ukrašene fasade. Unutrašnjost objekata često je krasila rezbarena drvena stolarija, a prozori su imali prepoznatljive polukružne ili šiljaste lukove, podsjećajući na islamsku tradiciju.

Primjeri objekata izgrađenih u bosanskom slogu su: zgrada Zemaljskog vakufa, Šerijatska sudačka škola, Salom palata u Titovoj ulici i sl.

Ovaj graditeljski stil doživio je svoj vrhunac u prvoj polovini 20. stoljeća, a njegovi elementi ostali su prisutni u kasnijoj arhitekturi, simbolizirajući jedinstvenu sintezu tradicije i moderniteta. Danas, bosanski slog nije samo dio arhitektonske baštine, već i važan segment kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine. Oživljavanje interesa za ovaj stil pruža priliku za očuvanje autentične graditeljske tradicije i njenu reinterpretaciju u savremenom kontekstu.