Sekularna Turska Republika izgradila je snažne institucije, ali su zabrane nošenja marame, ograničenja u vjerskom obrazovanju i rigidna birokratska kontrola godinama otuđivale konzervativne slojeve. AK Partija je dobila masovnu podršku dokazavši da građani ne moraju birati između vjere i modernizacije, te da Turska može prigrliti demokratiju, tehnologiju i globalna tržišta uz potpunu zaštitu svog kulturno-historijskog identiteta

Obilježavanje četvrt stoljeća od osnivanja Stranke pravde i razvoja (AK Parti) na političkoj sceni predstavlja jubilej koji premašuje puku analizu dugovječnosti i izbornih uspjeha jedne organizacije. Riječ je o ključnom historijskom trenutku koji poziva na dubinsko sagledavanje trajne turske potrage za održivim odnosom između tradicije i modernog doba, vjere i demokratije, društvene reprezentacije i državnog autoriteta, te nacionalnog suvereniteta i integracije u globalni poredak

Pod vođstvom Recepa Tayyipa Erdoğana, društvene grupe koje su decenijama potiskivane na političku i kulturnu periferiju turskog društva napravile su tektonski pomak ka samom centru moći, transformirajući pri tome ne samo državne institucije već i sam pojam političke pripadnosti. Prvo četvrtstoljeće AK Partije ostat će zabilježeno kao epohalno poglavlje u dubokoj historijskoj borbi Turske da definira vlastiti identitet i oblikuje autentičan put ka modernizaciji.

Iskustvo savremene Turske već decenijama privlači ogromnu pažnju širom muslimanskog i turkijskog svijeta jer daje odgovor na jedno od najvažnijih pitanja savremenog doba: da li se jedna zemlja može uspješno modernizirati bez odricanja od vlastite historije, da li može ojačati državu bez gušenja društva i uključiti se u globalne tokove bez gubitka vlastite nezavisnosti?

Osnovana 2001. godine pod Erdoğanovim vodstvom, AK Partija ponudila je nedvosmislen turski odgovor. Izvela je milione religiozno konzervativnih i društveno zanemarenih građana na političku scenu, preobražavajući ih u primarnu snagu turske države. U mnogim muslimanskim društvima proces modernizacije historijski je vezivan za kolonijalno naslijeđe ili sekularne elite koje su nastojale potisnuti vjeru i tradiciju iz javnog života.

Sekularna Turska Republika izgradila je snažne institucije, ali su zabrane nošenja marame, ograničenja u vjerskom obrazovanju i rigidna birokratska kontrola godinama otuđivale konzervativne slojeve. AK Partija je dobila masovnu podršku dokazavši da građani ne moraju birati između vjere i modernizacije, te da Turska može prigrliti demokratiju, tehnologiju i globalna tržišta uz potpunu zaštitu svog kulturno-historijskog identiteta.

Ova politička doktrina nije nastala u vakuumu; ona se naslanja na dugu tradiciju osmanskih reformi u kojima su se osmanisti, islamisti, turkisti i zapadnaci suočavali s istim pitanjem, kako povratiti snagu države bez gubitka vlastitog bića. U republikanskom periodu, premijer Adnan Menderes prvi je artikulisao interese konzervativne provincije i branio izborni legitimitet.

Njegov nasljednik Süleyman Demirel stavio je fokus na ruralni razvoj i infrastrukturu, dok je Necmettin Erbakan okupio religiozne konzervativce oko moralne obnove, industrijalizacije i saradnje među muslimanskim zemljama. Turgut Özal je potom uveo ekonomski liberalizam, preduzetnički duh i otvaranje ka svjetskom tržištu.

Erdoğan je maestralno objedinio sve ove tradicije: Menderesovu odanost volji birača, Demirelovu razvojnu viziju, Erbakanovu moralnu i društvenu organizaciju, te Özalovu ekonomsku dinamiku. Njegova direktna povezanost s običnim narodom, dragocjeno iskustvo vođenja Istanbula i konstantno insistiranje na nacionalnoj autonomiji stvorili su široku koaliciju vjernika, radnika, poljoprivrednika, anatolijskih preduzetnika i nacionalističkih birača željnih jake i samouvjerene Turske.

Pobjede AK Partije na izborima ne mogu se objašnjavati samo politikom identiteta. Političko priznanje praćeno je do tada neviđenim zamahom u javnim službama i infrastrukturnom preporodu. Bolnice, univerziteti, aerodromi, moderni putevi, mostovi, brze pruge i obimni programi socijalne pomoći iz temelja su izmijenili svakodnevni život građana. Usluge i investicije nekada rezervisane isključivo za vodeće metropole proširene su širom Anatolije.

Za stanovništvo van tradicionalnih elitnih krugova, ove investicije imale su jednako emotivan koliko i ekonomski značaj. Otvaranje univerziteta u anadolijskom gradu ili moderne bolnice u provincijskom okrugu poslalo je jasnu poruku građanima da su važni svojoj državi. Ta kombinacija društvenog uvažavanja i materijalnog razvoja stvorila je čvrst temelj na kojem je stranka ostvarivala uzastopne izborne pobjede.

Ključna odrednica ove ere može se definisati kao masovna revolucija pristupa. Društvene grupe koje su godinama boravile na periferiji počele su se kretati ka centru upravo kroz ove službe i institucije. Mladi čovjek rođen u malom anadolijskom mjestu dobio je priliku da studira, a potom iz akademske sredine pređe u državnu birokratiju ili poslovni svijet.

Djeca iz porodica koje su ranije bile isključene iz ekonomskih ili geografskih razloga dobila su priliku za vertikalnu društvenu pokretljivost. Umjesto da ekonomski i društveni dinamizam budu koncentrisani samo u Istanbulu, Ankari i Izmiru, ojačani su kapaciteti gradova poput Kayserija, Konye i Gaziantepa. Ovi preduzetnički centri pokazali su da izvozno orijentisan rast, tehnološke ambicije i inovacije mogu cvjetati u kulturno konzervativnim sredinama, dokazujući da vjerska pripadnost i ekonomska produktivnost nisu suprotstavljene sile.

Jedan od najvažnijih izvora podrške AK Partiji bila je i njena dugotrajna borba protiv vojne i birokratske tutorijale. Turska demokratija u prošlosti je više puta prekidana vojnim udarima, memorandumima i vansistemskim intervencijama. Napori na jačanju civilne vlasti doživljeni su u narodu kao dio oslobodilačke borbe za narodni suverenitet. Ukidanje zabrane nošenja marame postalo je najvidljiviji simbol te transformacije, čime je vraćeno pravo na jednako građanstvo ženama koje su ranije bile isključene iz obrazovnog sistema, javnog sektora i političkog života.

Paralelno s unutrašnjim reformama, Turska je gradila strategijsku autonomiju u vanjskoj politici. Ekspanzija namjenske industrije, regionalna diplomatija i razvijanje odnosa širom svijeta odražavali su težnju ka saradnji bez potčinjavanja. Ta ambicija snažno je odjeknula u arapskom svijetu, Africi, Jugoistočnoj Aziji i među turkijskim republikama koje su tražile širi manevar nakon raspada Sovjetskog Saveza. Pritom, strategijska autonomija nije značila kidanje veza sa Zapadom; Turska je ostala ključna članica NATO saveza i ekonomski duboko vezana za Evropu, ali sa namjerom da pregovara s pozicije veće vlastite snage.

Razumijevanje otpornosti društvene baze AK Partije nemoguće je bez sagledavanja specifičnog odnosa povjerenja koji je predsjednik Erdoğan izgradil sa širokim slojevima stanovništva. Političke organizacije se tokom vremena troše, kadrovi se mijenjaju, a stavovi birača fluktuiraju. AK Partija nije bila imuna na te procese tokom proteklih četvrt stoljeća.

Međutim, odnos koji su birači uspostavili s Erdoğanom prevazišao je klasične okvire između jedne stranke i njenog biračkog tijela. Značajan dio javnosti često je pravio jasnu razliku između stranke i njenog lidera, zadržavajući kritiku prema lokalnim stranačkim strukturama, ali čuvajući nepokolebljivo povjerenje u Erdoğana. Široki slojevi društva vidjeli su u njemu čovjeka iz naroda, prepoznajući u njegovom političkom usponu, od skromnog istanbulskog naselja, preko mjesta gradonačelnika i zatvorske kazne zbog recitiranja pjesme, do vrha države, simbol vlastite društvene afirmacije. To duboko osobno povjerenje omogućilo mu je da prebrodi teške ekonomske krize, regionalne ratove, pokušaj vojnog udara 15. jula 2016. godine, pandemiju i razorni zemljotres od šestog februara 2023. godine.

Ipak, Turska se danas više ne suočava s problemima iz 2002. godine, već sa novim kompleksnim izazovima koji su proizašli upravo iz transformacije ostvarene u proteklom periodu. Prije dvije decenije primarni zahtjev građana bio je sam pristup javnim uslugama; danas je nastupila faza u kojoj se sve više preispituje kvalitet tih usluga. U obrazovanju fokus više nije na otvaranju škola i univerziteta, već na kvalitetu znanja i eliminisanju razlika među instucijama.

Pitanja distribucije dohotka, troškova života, stambenog zbrinjavanja i perspektive mladih postala su primarna tema nove ere. Demografska slika se također mijenja,  mlada populacija, koja je bila jedna od najvećih razvojnih prednosti Turske, suočava se s rizikom starenja uslijed naglog pada stope fertiliteta. Nekada je upis na univerzitet sam po sebi bio krajnji cilj; danas mlade generacije, koje su urbanije, digitalno povezanije i obrazovanije, pitaju kakvu im budućnost to obrazovanje garantuje.

Zbog toga se politika drugog četvrtstoljeća ne može graditi puki ponavljanjem dostignuća iz prošlosti. Nova faza zahtijeva spajanje kulturne inkluzije sa naučnim i ekonomskim napretkom. Očuvanje osnivačkih ideala pravde i razvoja traži savremeni izraz kroz snažne i pouzdane institucije, vladavinu prava, jednakost šansi, obuzdavanje inflacije i održivi prosperitet. Uspjeh ostvaren u odbrambenoj industriji, od bespilotnih letjelica i domaćih ratnih brodova do satelitskih tehnologija, potrebno je preslikati na polja vještačke inteligencije, energetike, biotehnologije, istraživanja svemira i napredne proizvodnje.

Za političku obnovu biće neophodno i ponovno jačanje veza između političkih institucija i društva, uspostavljanje mlađih kadrova i participativnog odlučivanja kako bi se smanjila distanca stvorena dugotrajnim ostankom na vlasti. Tursko iskustvo ne može se izvoziti kao gotov model za druge zemlje, ali nudi univerzalnu pouku da izbor između tradicije i modernosti ne mora biti apsolutan. Budući uspjeh Turske u njenom drugom stoljeću neće zavisiti od starih pobjeda, već od sposobnosti da na temeljima znatnog naslijeđa izgradi stabilnu, pravednu i naučno snažnu državu spremnu za izazove budućnosti.