Banjaluka je u samom finišu predizborne kampanje dobila monumentalni spomenik srpskom knezu Lazaru Hrebeljanoviću, vladaru koji niti je imao ikakve veze sa Bosnon, niti je ikada kročio u nju; dok gradske vlasti i lažna opozicija troši novac građana na prekrajanje historije i uvoz srednjovjekovnih mitova iz Moravske Srbije radi jeftinih političkih poena, u istom tom entitetu djecu se proganja i zabranjuje im se dres sa grbom reprezentacije Bosne i Hercegovine

U jeku predizborne kampanje, u precizno proračunatom tajmingu svega nekoliko dana prije otvaranja birališta, kako bi biračka svjetina u transu ostala što duže fascinirana, u Banjaluci se dogodilo svečano “otvaranje kipa”. U gradu na Vrbasu kojim načelnikuje lažni opozicionar i velikosrbin u pokušaju, Draško Stanivuković, spušten je plašt i na svjetlo dana izronila je ogromna, pretenciozna statua kneza Lazara Hrebeljanovića.

Usred kružnog toka. Pa vozači ne znaju šta da poštuju, Lazara ili pravilo desne strane.

Prizor spomenika kneza čija se vlast protezala stotinama kilometara daleko od Bosne svjedoči o tome kako lokalne oligarhije nemilosrdno trguju prošlošću radi jeftinog političkog profitiranja, dok se istovremeno na drugom kraju iste te Republike Srpske, u Srebrenici, sistematski zabranjuje i progoni dres sa državnim grbom Bosne i Hercegovine.

Spomenuti srednjovjekovni srpski oblasni gospodar, koji nosi ortodoksno hrišćansko, a izvorno hebrejsko ime Lazar, nastalo od El’azar, što u prijevodu znači “Bog ti pomogao” ili “Bog je pomoćnik”, dobio je, dakle, monumentalni spomenik u centru Banjaluke. Ako na trenutak zanemarimo sve oblike agresivnog nacional-romantizma koji na ovim prostorima traje već desetljećima, a čija je moderna, patološka faza uoči krvavog raspada Jugoslavije simbolično započela upravo operetskim nosanjem kostiju i relikvija ovog vladara duž opustošenih teritorija, nužno se postavlja jedno sasvim obično, naučno i zdravorazumsko pitanje: kakve veze knez Lazar ima s Banjalukom?

Odgovor je kratak, brutalan i historijski neoboriv: nikakve.

Svi relevantni historijski izvori i ozbiljni autori svjedoče o tome kako je nastajala Banja Luka. Područje današnjeg Gornjeg Šehera bilo je djelomično naseljeno još u rimsko doba, dok se u srednjem vijeku tu uzdizala jaka utvrda sa trgovištem i franjevačkim samostanom u podnožju. Upravo se to utvrđeno naselje pod nazivom Banja Luka, ime nastalo od banske ravnice (luke) uz rijeku, u pisanim spomenicima prvi put izričito spominje 1494. godine, u doba kada o knezu Lazaru i njegovoj Moravskoj Srbiji ovdje nema ni spomena.

Padom Jajačke banovine 1528. godine, osmanske snage preuzimaju utvrdu iznad Suturlije i varoš na obje obale Vrbasa, a krupni preokret nastupa oko 1553. godine, kada bosanski sandžak-beg Sofi Mehmed-paša prenosi sjedište Bosanskog sandžaka iz Sarajeva u Banju Luku. Grad time postaje politički, privredni i urbanistički centar Bosne. Zadužbinama Sofi Mehmed-paše u Gornjem Šeheru, a potom i monumentalnom graditeljskom zamahu prvog bosanskog beglerbega Ferhad-paše Sokolovića, koji u Donjem Šeheru između 1579. i 1587. godine podiže više od divjesta objekata, uključujući i čuvenu Ferhadiju, Banja Luka se oblikuje kao ključno obrtničko, trgovačko i upravno središte Bosanske Krajine.

Dok historijska nauka precizno bilježi kontinuitet od rimskih nalaza na Ilidži, preko srednjovjekovne bosanske utvrde i franjevačkog samostana, pa sve do osmanskog zlatnog doba pod Sokolovićima, današnji predizborni inženjering svjesno briše vlastite temelje kako bi u srce Vrbasa posadio vladara koji s nastankom i životom ovog grada nije imao doslovno nikakve dodirne tačke.

Lazar je u kolektivnoj srpskoj (bes)svijesti ostao zapamćen prvenstveno po tome što je poginuo na Kosovu polju 1389. godine. Upravljao je državom koja je u historiografiji poznata kao Moravska Srbija. Ta politička tvorevina je na svom najzapadnijem rubu dosezala maksimalno do Užica i gornjeg Podrinja. Lazar za svoga života nikada nije vidio rijeku Drinu, a o dolasku do Vrbasa ili Vrbanje nije mogao ni sanjati. Njegova država se na sjeveru u pojedinim fazama oslanjala na Smederevo i Dunav, ali je on upravljao, stolovao i izgrađovao svoj vladarski dvor u Kruševcu.

Sam Lazar Hrebeljanović rođen je u Prilepcu kod Novog Brda na Kosovu, nekih tridesetak kilometara od današnje Prištine. Na Kosovu je i završio svoj zemaljski život. Dakle, rođen je i umro na Kosovu. Unutrašnja i vanjska politika Moravske Srbije bila je usmjerena prema Pomoravlju, Zeti, Ugarskoj i nadirućem Osmanskom carstvu. Sve svoje kćerke udavao je za strane i susjedne vladare kako bi osigurao granice: Jelena se udala u Zetu za Đurđa Balšića (a kasnije za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića i to mu je jedina poveznica sa zemljom čiji kružni tok krasi), Mara za Vuka Brankovića, Teodora za ugarskog velikaša Nikolu Gorjanskog, a najmlađa Olivera je nakon Lazareve pogibije data u harem osmanskog sultana Bajazita I.

Ni jedna jedina kćerka, s izuzetkom Jeleninog drugog braka decenijama nakon Lazareve smrti, nije primarno primjenjivana kao dinastički most prema teritorijama zapadno od Drine, a ponajmanje u zapadnoj Bosni.

Lazarev najstariji sin i nasljednik, despot Stefan Lazarević, bio je osmanski vazal koji je boravio na dvoru i ratovao u vojsci sultana Bajazita širom Balkana i Male Azije. Poznato je njegovo učešće u bitkama kod Nikopolja, Rovina i Angore, ali ni jedan jedini njegov ratni pohod, diplomatska misija ili administrativni akt nikada nisu imali dodirne tačke s dolinom Vrbasa.

Niti je knez Lazar ikada kročio u Banjaluku, niti je Banjaluka u 14. stoljeću na bilo koji način pripadala sferi uticaja srpskih zemalja. Vladar Banjaluke i cijele Donje Krajine u drugoj polovini 14. stoljeća, upravo u periodu kada Lazar vlada u Kruševcu, bio je moćni bosanski velikaš, herceg i veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. On je bio gospodar ovog prostora, potkivao je svoj novac, gradio utvrđenja i usmjeravao sudbinu bosanskog kraljevstva. No, za Hrvoja Vukčića Hrvatinića u današnjoj Banjaluci nema mjesta, nema spomenika i nema komemoracije. On se ne uklapa u nametnutu monokulturnu matricu i ideološki inženjering.

Ova groteskna epizoda postaje još absurdnija kada se sagleda u svjetlu heraldike. Moravska Srbija kneza Lazara i njegovog sina Stefana koristila je na svojim pečatima, šlemovima i zastavama motive dvoglavog orla, ali i simbole ljiljana (fleur-de-lis). Ljiljani su u srednjem vijeku bili univerzalni kršćanski i vladarski simbol koji su koristili i srpski i bosanski i francuski vladari. Šta bi o toj historijskoj zastavi sa ljiljanima rekli važeći zakoni i policijski organi Republike Srpske koji svako isticanje ljiljana danas proglašavaju “provokacijom” i “razdorom”?

Skupina infantilnih političkih mešetara, trošeći javni novac poreskih obveznika i slikajući se ispred novootkrivenih bronzanih divova u jeftine marketinške svrhe, iznova dokazuje da u današnjoj politici znanje i historijska nauka ne vrijede ništa, bitna je samo buka, galama i manipulacija emocijama zavedenog biračkog tijela. Postavljanje statue kneza Lazara u Banjaluci nije čin poštovanja historije, nego njeno silovanje. To je pokušaj da se izmišljanjem kontinuiteta tamo gdje ga nikada nije bilo stvori privid vjekovnog srpskog etničkog i državnog prostora koji seže od Kosova do Krajine.

I dok se u gradu na Vrbasu uz trube i doboše otkriva kip vladara koji nikada nije vidio Bosnu, istovremeno se na istoku te iste entitetske tvorevine, u Srebrenici, mjestu planetarnog zločina i genocida, provodi otvorena represija nad preostalim tamošnjim Bošnjacima. Tamo se djeci i omladini zabranjuje nošenje običnog sportskog dresa nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Dječak koji obuče žuto-plavi dres sa grbom svoje domovine biva izložen policijskom ispitivanju, pritisku i privođenju pod optužbom da “izaziva nacionalnu mržnju”.

Ta strašna disproporcija demaskira svu hipokriziju vladajućeg režima. Vladaru iz 14. stoljeća iz Srbije, koji nema nikakve veze s Banjalukom, podižu se gigantski spomenici kako bi se zabetonirala mitološka dogma, dok se živim građanima Bosne i Hercegovine uskraćuje elementarno pravo da u svojoj zemlji nose sportska obilježja vlastite države. To je jasna poruka: historijske činjenice nisu važne, važne su ideološke granice koje se moraju iscrtavati u glavama ljudi prije nego što izađu na birališta.

Knez Lazar u Banjaluci stoji ne kao spomenik historiji, nego kao spomenik manipulaciji, dok Srebrenica ostaje nijemi svjedok prostora entiteta u kojem je istina zabranjena, a nacionalni mit postao jedina dopuštena realnost.