Ali-paša Rizvanbegović ostaje simbol složenosti bosanskohercegovačke historije – čovjek koji je bio i heroj i izdajnik, ovisno o perspektivi, ali čije zasluge za Hercegovinu niko ne može osporiti.

Ali-paša Rizvanbegović-Stočević (1783.–1851.) ostaje jedna od najmarkantnijih i najkontroverznijih ličnosti osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini. Rođen u Stocu, gdje je započeo svoj uspon kao kapetan, kasnije je postao prvi i jedini vezir Hercegovačkog pašaluka, ostavivši neizbrisiv trag u historiji zemlje.

Njegova devetnaestogodišnja vladavina (1833. – 1851.) obilježena je političkom lukavošću, ekonomskim reformama i tragičnim krajem, koji i danas izaziva podijeljena mišljenja. Dok ga u Hercegovini slave kao vizionara i zaštitnika, u Bosni ga često proklinju zbog suprotstavljanja pokretu za autonomiju predvođenom Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Ali-paša rođen je 1783. godine u Stocu, u uglednoj porodici Rizvanbegovića. Nakon sukoba s braćom, preuzeo je upravu nad Stolačkom kapetanijom 1813. godine, gdje je počeo graditi svoj politički utjecaj. Ključni trenutak u njegovoj karijeri dogodio se tokom Pokreta za autonomiju Bosne (1831.–1832.), kada se ogorčeno suprotstavio Husein-kapetanu Gradaščeviću, poznatom kao Zmaj od Bosne. Dok je Husein-kapetan tražio veću samostalnost Bosne unutar Osmanskog carstva, Ali-paša je ostao odan sultanu Mahmudu II. Uz podršku Smail-age Čengića i drugih hercegovačkih prvaka, aktivno je radio na gušenju pobune, što mu je donijelo sultanovu naklonost.

Nagrada za lojalnost stigla je 14. januara 1833. godine, kada je Hercegovina izdvojena iz Bosanskog ejaleta i proglašena posebnim pašalukom pod Ali-pašinom upravom. Od 36 bosanskih kadiluka, Hercegovini je pripalo 12, a teritorija je bila gotovo jednaka onoj iz vremena hercega Stjepana Vukčića Kosače. Ali-paša je dobio titulu vezira i pridodao epitet “Galib” (pobjednik), čime je naglasio svoju moć. Sjedištem svoje uprave učinio je Mostar, ali je povjerenje uglavnom poklanjao Stočanima, okruživši se lojalnim saradnicima poput Smail-age Čengića i Hasan-bega Resulbegovića.

Ali-paša nije bio samo političar, već i vizionar koji je modernizirao Hercegovinu. Njegova uprava, iako apsolutistička, donijela je značajne ekonomske i infrastrukturne promjene. Poznat po izreci “Neka se grad gradi il’ vinograd sadi… ili „Nek’ čekić kuca, il’ nek puška puca”, zahtijevao je rad i disciplinu. Poticao je razvoj poljoprivrede uvodeći nove kulture poput riže, maslina, vinograda i duda. Na imanju Veljaci kod Ljubuškog započeo je uzgoj riže uz pomoć stručnjaka Mustafa-age Pirindžije, a kasnije je Hercegovina izvozila oko 150 tovara riže godišnje, potiskujući talijansku s tržišta.

Osim toga, Ali-paša je meliorirao Trebižatska polja, naselio ih kolonistima i uvećao proizvodnju krompira, kukuruza i duhana. Uvezao je svilenu bubu za proizvodnju svile, a iz Azije donio egzotične biljke poput jasmina. Zabranio je neplansku sječu šuma i lično predvodio pošumljavanje, dok je 1848. godine u Blagaju osnovao prvu pilanu. Izgradio je puteve, tvrđave i brojne objekte, uključujući sakralne i profane građevine, ostavivši bogato kulturno nasljeđe. Njegova naklonjenost kulturi ogledala se u uvakufenom književnom fondu, a održavao je skladne odnose s vjerskim zajednicama.

Unatoč uspjesima, Ali-pašina vladavina nije bila bez mana. Njegova popustljivost prema sinovima, poput Hafiz-paše, izazvala je optužbe za nepotizam i narušila odnose s bliskim saradnicima. U isto vrijeme, bio je vješt pregovarač koji je balansirao između odanosti Porti i tajne podrške ustancima protiv reformi Omer-paše Latasa. Pregovarao je s Krajišnicima o dizanju pobune, što su zabilježili njegovi savremenici poput Ivana Franje Jukića i austrijskog konzula Atanackovića. Ova dvoličnost učinila ga je opasnim u očima osmanskih vlasti.

Kada je Omer-paša Latas, osmanski general rođen u pravoslavnoj porodici, dobio zadatak da slomi bosansku feudalnu oligarhiju i uvede reforme (tanzimat), Ali-paša postao je glavna meta. Latas je 1851. godine ušao u Mostar, uhapsio Ali-pašu i njegove sinove, te započeo njegovo ponižavajuće putovanje prema Banjoj Luci. Prema svjedočenjima Hajrudina Čurića i Prokopija Čokorila, Ali-paša je na Starom mostu u Mostaru posjednut na šugavu mazgu, okrenut ka repu, dok su ga Mostarci sa suzama ispraćali.

Putovanje prema Krajini bilo je teško zbog oštre zime i snježnih nanosa. Ali-paša je tretiran kao rob, a svjetina ga je na pojedinim mjestima vrijeđala. Njegov sin Hafiz-paša vodio je mazgu, a Ali-paša je ostao dostojanstven, često ponavljajući izreku: “Čuvaj se onoga kome si učinio neko dobro.” Nakon Jajca, Omer-paša je 27. marta 1851. krenuo prema Banjoj Luci, gdje je u Dobrinju kod Banje Luke ubijen. Službena verzija tvrdi da je stražareva puška slučajno opalila, ali većina historičara, poput Kapidžića i Bašagića, smatra da je Latas naredio ubistvo iz straha od Ali-pašinog utjecaja u Carigradu.

Historičari se ne slažu oko dana Ali-pašine pogibije. Hamdija Kapidžić zaključuje da se Ali-pašina pogibija mogla desiti između 29. i 31. marta 1851. godine. Prema Muvekitu, Ali-paša je poginuo krajem džumadel-uhraa 1267, što odgovara kraju marta ili početku aprila, odnosno od 14. marta do drugog aprila 1851. godine. Fra Grgo Martić tvrdi da je Ali-paša ubijen iz puške 30. marta 1851. kod Dobrinje. Po Čokorilu, dan Ali-pašine pogibije bio bi prvi april, a po Ivanu Franji Jukiću 30. mart 1851. godine.

Ali-paša je sahranjen u haremu Ferhadije džamije u Banjoj Luci, gdje je njegovo turbe kasnije oštećeno i uništeno tokom rata 1992. godine. Vijest o njegovoj smrti odjeknula je zemljom, izazvavši bijes Porte, koja je pokrenula istragu, ali i suosjećanje kod onih koji su ga poštovali. Čak i Ivan Franjo Jukić, njegov kritičar, priznao je da je takav kraj bio nedostojan čovjeka njegovog ranga.

Ali-paša Rizvanbegović ostaje simbol složenosti bosanskohercegovačke historije – čovjek koji je bio i heroj i izdajnik, ovisno o perspektivi, ali čije zasluge za Hercegovinu niko ne može osporiti.