U Prištini je, u prostorijama Fakulteta islamskih nauka, predstavljen projekat izložbe „Sjećanje u fotografiji – Porušene džamije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu tokom devedesetih – Planirani sakralocid“. Nastao je kao plod bliske saradnje islamskih zajednica Kosova i Bosne i Hercegovine, predstavljen je u prostorijama Fakulteta islamskih nauka. Prisustvo visokih zvaničnika, vjerskih lidera i akademskih radnika obje zemlje naglasilo je važnost međuinstitucionalnog dijaloga, ali prava snaga ove postavke ne leži u protokolima, već u brutalnoj iskrenosti izloženih vizuelnih svjedočanstava
Ulazak na izložbu koja dokumentuje sistematsko uništavanje sakralnih objekata iskustvo je koje nadrasta puku posjetu galeriji; to je suočavanje s onim što naslov precizno definiše kao „planirani sakralocid“. Pažljivo odabrane fotografije vode posjetitelja kroz bolnu mapu razaranja kojom je agresor pokušao izbrisati tragove postojanja autohtonih naroda Balkana.
Dok se usmeni ili tekstualni izvori često mogu interpretirati kroz različite ideološke prizme, fotografija ne dopušta laž. Ona dokumentuje stvarnost bez distorzije. Kako je primijetila Susan Sontag, fotografija je način hvatanja i očuvanja tragova vremena koji se nikada ne vraćaju. Ove slike su sačuvale istorijski trenutak onakvim kakav je bio, nudeći neoborive dokaze budućim generacijama o razmjerama ekspanzionističkih ambicija koje su obilježile kraj 20. vijeka.
Osjećaj koji prožima posjetitelja dok posmatra ove prizore teško je opisati riječima. Pred očima se nižu vijekovima stare džamije, zadužbine lokalnih dobrotvora u kojima su generacije ostavljale svoje nade i molitve, a koje su u trenu pretvorene u prah.
Mimbari i mihrabi, s kojih su se stoljećima upućivale poruke duhovnosti, danas zjape oskrnavljeni i nijemi. Minareti, nekada ponosni putokazi ka nebu, leže oboreni na zemlji poput prekinutih uzdaha. Uništeni su mektebi, medrese i biblioteke, nekadašnji centri pismenosti i kulture, mjesta gdje su radili kaligrafi i prepisivači svetih rukopisa. Čak ni mrtvi nisu pošteđeni; agresorska ruka uznemirila je mir turbeta i mauzoleja, negirajući žrtvama čak i pravo na posmrtni spokoj. Sahat-kule su utihnule, a njihove kazaljke kao da su stale pred bolom, odbijajući da mjere vrijeme u svijetu koji dopušta takvo razaranje.
Ova tragedija nadrasta srušene zidove i razasuti kamen. Ona prodire duboko u dušu naroda, ostavljajući rane koje ne zacjeljuju. Izložba svjedoči i o sudbinama imama i vjerskih lidera koji su mučeni i ubijani u pokušaju da se ugasi duhovno svjetlo i slomi otpor zajednice.
Podaci su neumoljivi: u periodu od 1992. do 1999. godine, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu uništene su ukupno 832 džamije (614 u BiH i 218 na Kosovu). To nisu bili sporadični incidenti ili kolateralna šteta rata, već dio sistematskog plana srbijanske države, čiji kontinuitet doseže još do 1877. godine, preko Balkanskih i svjetskih ratova, pa sve do posljednjih agresija.
Uništavanje kulturne baštine nikada nije slučajno. Poljski pravnik Raphael Lemkin isticao je da ovakvi akti uvijek prethode genocidu, jer on počinje „napadom na kulturu“. Parafrazirajući Heinricha Heinea, koji je upozorio da će oni koji spaljuju knjige ubrzo spaljivati i ljude, možemo zaključiti da oni koji ruše bogomolje, prije ili kasnije, podižu ruku na čovjeka.
Bajrakli džamija u Peći, Hadum-agina u Đakovici, Ibarska u Mitrovici; džamije u Foči, Banjoj Luci, te Stari most u Mostaru, svi ovi spomenici kroz fotografije govore o patnji koja ne blijedi. One pripovijedaju o silovanim ženama, ubijenim dječacima, protjeranim starcima i hiljadama nestalih koji još uvijek nemaju grob.
Dok posmatrate ove radove, nameće se legitimno pitanje: kako je moguće da se ovakvo zlo dopusti? I još bolnije, kako je moguće da se ovi zločini danas relativiziraju i negiraju, čuvajući u životu ideologije koje su ih proizvele?
Ipak, između šoka i nevjerice, javlja se nada. Ova izložba je čin poštovanja prema žrtvama i vapaj za zaštitom baštine. Ona je poziv mlađim generacijama da nauče lekcije iz prošlosti kako se zlo ne bi ponovilo. Odlazeći s izložbe, ostaje uvjerenje da sjećanje ima moć – ono ne dopušta zaboravu da izbriše istinu. Ovakvi događaji moraju postati češća praksa, jer memorija je najsnažniji alat u očuvanju onoga što jesmo.
IZVOR: Koha.net
