Dok se svijet 2026. godine zanosi tehnološkim čudima i vještačkom inteligencijom, strukturalne tenzije među globalnim silama opasno evociraju atmosferu iz 1914. godine. Između ekonomskih interesa i nepredvidivih nagona moći, historija nas podsjeća da se sudbina čovječanstva često ne lomi u velikim strategijama, već u nepredviđenim krivinama, poput onih na sarajevskim ulicama
Britanski političar Norman Angell vjerovao je 1910. godine da rat u Evropi nema nikakvog smisla. Smatrao je da u industrijskoj eri osvajanje teritorija više nije isplativo, jer bi ozbiljno narušilo lance vrijednosti među državama. Njegove ideje, iznesene u djelu Velika iluzija, izvrgnute su ruglu nakon izbijanja Velikog rata, koji je između 1914. i 1918. odnio 40 miliona života. Nagoni moći daleko nadmašuju ekonomske proračune.
Često oholost modernog doba može dovesti do pogrešnih predviđanja. Kraj historije, koji je Francis Fukuyama najavio 1992. godine s dolaskom unipolarnog svijeta, prije izbijanja jednog mnogo okrutnijeg i rascjepkanijeg poretka, podsjeća na onaj Angellov zanos. On je vidio svijet trgovinski povezaniji nego ikada, složen i isprepleten, u kojem je sukob postao nezamisliv.
Danas, dok nas fasciniraju napreci vještačke inteligencije i dekoncentriše beskonačna oluja impulsa s društvenih mreža, možemo pomisliti da smo ušli u neku drugačiju fazu. Međutim, historičar sa Univerziteta Yale, Odd Arne Westad, u svojoj knjizi The Coming Storm, uočava sličnosti sa svijetom uoči Prvog svjetskog rata, ostavljajući po strani druge, češće korištene presedane poput tridesetih godina prošlog vijeka ili Hladnog rata.
Tehnološkom čudu danas se pridružuju lanci snabdijevanja koji su mnogo složeniji i osjetljiviji od onih iz 1914. godine, ali su podvrgnuti tenzijama i carinama koje podsjećaju na svijet od prije 110 godina. I tada su se velike sile nadmetale za kontrolu nad svojim susjedstvom. Danas su to prvenstveno Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija. Nekada je to bilo Ujedinjeno Kraljevstvo s globalnim dosegom, Njemačka u usponu, te dva onemoćala carstva, Austrija i Rusija, koja su pokušavala zadržati kontrolu nad svojim granicama.
Profesor Westad poredi Washington s tadašnjim imperijalnim Londonom, s ogromnom pomorskom i trgovačkom moći koja je sve više osporavana i umanjena; Peking poredi s germanskim usponom, a Rusiju s austrougarskim samrtnim ropcem, opasnim i nepredvidivim. Poput tadašnjeg Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjene Države zaziru od svoje uloge tutora i, s Trumpom u Bijeloj kući, kreću u potjeru za ogoljenim interesom.
Kao i početkom 20. vijeka, terorizam, imigracija ili osjećaj napuštenosti onih koji se osjećaju žrtvama promjena i globalizacije prisutni su u političkoj debati, dok se naučni napredak pretvara u vojnu revoluciju. Destruktivni kapacitet pojedinih oružja, tada hemijskih, danas nuklearnih, može navesti na pomisao da će svi pokušati izbjeći apokalipsu.
Postoje brojne nijanse. Sjedinjene Države su danas unaprijeđena supersila, s većim kapacitetom za inovacije nego tadašnje Ujedinjeno Kraljevstvo, s povoljnijom demografijom, većim pristupom energetskim resursima i vojnom moći bez premca. Ni Kina, za sada, nije razvila agendu koja bi ličila na Bismarckovu Prusku, ali je u svega nekoliko godina značajno povećala svoje vojne i nuklearne kapacitete.
Strukturalne sličnosti koje Westad analizira uklapaju se u svijet 2026. godine, ali autor takođe insistira na tome da ništa nije unaprijed zapisano. Opasan scenario može se riješiti pozitivno ako se pronađu dodirne tačke koje će umanjiti razlike, ili završiti katastrofom zbog volje i pogrešnih procjena nekolicine lidera. Historija se uznemiri i ubrza u malim, nepredviđenim krivinama, poput Gavrila Principa na jednoj sarajevskoj ulici.
IZVOR: El Mundo
