Za napad je bila zadužena novoosnovana 30. partizanska divizija Petog korpusa JNA, pod zapovjedništvom Stanislava Galića, koji je kasnije u Haagu osuđen na doživotni zatvor zbog zločina tijekom opsade Sarajeva.

Jugoslavenska narodna armija (JNA) započela je napad na općinu Jajce na današnji dan 1992. godine, prema knjizi Zločini nad Bošnjacima Jajca, Jezera i Šipova 1992–1995, koju je 2017. godine objavio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, zajedno s Institutom za islamsku tradiciju Bošnjaka i Medžlisom Islamske zajednice Jajce. Autori knjige, dr. sc. Elvir Duranović, mr. sc. Zilha Mastalić-Košuta, mr. Alma Hajrić-Čaušević, mr. Almir Grabovica i mr. Hikmet Karčić, navode da je tog dana u 23:15 sati izvršen artiljerijski napad na rubna područja općine Jajce, točnije na sela Ljoljići i Čerkazovići. Ova sela uskoro su pala pod okupaciju, a šest mjeseci kasnije u njima je izvršen masakr nad civilima, uključujući žene i djecu.

Za napad je bila zadužena novoosnovana 30. partizanska divizija Petog korpusa JNA, pod zapovjedništvom Stanislava Galića, koji je kasnije u Haagu osuđen na doživotni zatvor zbog zločina tijekom opsade Sarajeva. Dva dana nakon napada, Galić je na sastanku u zgradi Ribnjaka, na kojem je bio prisutan i promatrač EZ-a, tvrdio da su napad izveli ekstremisti izvan njegove kontrole. Zatražio je da JNA uđe u unutrašnjost jajačkog područja, ali taj prijedlog nije prihvaćen. Pregovori su nastavljeni bez uspjeha, a Galić je ubrzo sa svojom divizijom krenuo iz pravca Bravnica, zauzevši prigradsko naselje Brage, Šedinac, Energoinvest i industrijsku zonu, te do kraja marta potpuno blokirao grad.

Dana 10. septembra 1992., bošnjački civili iz Čerkazovića i Ljoljića koji nisu uspjeli pobjeći u Jajce tijekom artiljerijskog napada izvučeni su iz svojih domova i strijeljani. Naime, tog dana je u Jezeru sahranjen vojnik VRS-a Rade Savić, poginuo u napadu na Jajce. Nakon sahrane, Jovo Jandrić okupio je grupu za osvetu, uključujući pripadnike Mrkonjićke brigade VRS-a i rezervnog sastava MUP-a RS-a: Zorana Marića, Mirka Pekeza (sina Špirinog), Sima Savića, Mirka Pekeza (sina Milinog), Milorada Savića (sina Ljupkovog), Slobodana Pekeza, Iliju Pekeza, Milorada Savića (sina Đurinog) i Blagoja Jovetića.

Ova grupa isplanirala je skupiti bošnjačke civile iz Ljoljića i Čerkazovića, kojima je već bila ograničena sloboda kretanja i morali su se javljati na prozivke, te ih odvesti na mjesto Tisovac i tamo pobiti. Naoružani automatskim i poluautomatskim puškama, otišli su u ta sela u blizini Plivskog jezera, prijetnjama istjerali civile iz kuća i odveli ih na mjesto Osoje. Potom su ih natjerali da pješice idu do Draganovca, vrijeđajući ih i tukući rukama, nogama i kundacima. Na Draganovcu su ih zaustavili, a Mirko Pekez raširio je jaknu na zemlju i naredio im da na nju polože sav novac, zlato, nakit i dragocjenosti. Nakon toga, odveli su ih na Tisovac, gdje su ih poredali uz provaliju i otvorili rafalnu paljbu. U masakru su ubijene 23 osobe, a četiri su ranjene.

Pravda je stigla s velikim zakašnjenjem. SIPA je 30. listopada 2007. u Jezeru uhitila Mirka (Mile) Pekeza, Mirka (Špire) Pekeza i Milorada (Ljupka) Savića. Sud BiH potvrdio je optužnicu 28. studenoga 2007., a kasnije su potvrđene i optužnice protiv Jove Jandrića, Slobodana Pekeza i Zorana Marića. Jovo Jandrić i Slobodan Pekez pobjegli su u Srbiju, gdje se i danas nalaze. Jandrić je čak svjedočio putem videolinka iz Beograda u postupku protiv trojice optuženih, koji su se izjasnili da nisu krivi. Suđenje je počelo 8. veljače 2008., a preživjeli, poput Omera Karahodžića, svjedočili su o strahotama. Omer je opisao kako su ga te noći probudili grubim glasovima, a Mirko Pekez ga je istjerao iz kuće zajedno s obitelji. Pogođen u nogu i trbuh, Omer se odvukao u šumu, gdje ga je sljedećeg dana pronašao policajac Boro, koji ga je prebacio u bolnicu, a kasnije je završio u logoru na Manjači. Razmijenjen je 30. rujna 1992., a nakon rata vratio se u Jajce.

Sud BiH donio je prvostupanjsku presudu 22. aprila 2008., osudivši Mirka (Mile) Pekeza na 29 godina, a Mirka (Špire) Pekeza i Milorada Savića na po 21 godinu zatvora. Drugostupanjska presuda 29. septembra 2008. potvrdila je kaznu za Mirka (Mile) Pekeza, dok je za ostale naložen novi pretres. Apelacijsko vijeće 5. maja 2009. osudilo je Mirka (Špire) Pekeza na 14, a Milorada Savića na 21 godinu. Zoran Marić, koji je pobjegao u Srbiju, priznao je krivnju 2009. i osuđen je na 15 godina zatvora. Kasnije, 2013., Ustavni sud BiH ukinuo je presude Pekezu i Saviću, a nakon novog pretresa 2013. i 2014., Mirko (Špire) Pekez osuđen je na 10, Milorad Savić na 15, a Mirko (Mile) Pekez na 20 godina zatvora.

Jovo Jandrić i Slobodan Pekez i dalje su nedostupni pravdi, skrivajući se u Srbiji. Sela Čerkazovići i Ljoljići sada pripadaju općini Jezero u RS-u, entitetu nastalom zločinima poput onih iz marta 1992. godine.