Horozović je autor impresivnog opusa od preko četrdeset knjiga – romana, pripovijedaka, pjesama, eseja, drama. Njegove priče i dramski tekstovi izvođeni su na radiju, televiziji i u pozorištima, a neki su prevedeni i igrani u Švedskoj, Poljskoj, pa čak i u Rimu. Pisao je scenarije za filmove, među kojima se posebno ističe igrani film „Zaboravljena poslovica“, snimljen 2003. godine prema njegovom tekstu

Irfan Horozović je ime koje se u bosanskohercegovačkoj književnosti izgovara s poštovanjem i toplinom, jer iza njega stoji život ispisan jednako bogatim iskustvom kao i knjigama. Rođen 27. aprila 1947. godine u Banjoj Luci, u gradu koji će mu ostati vječni zavičaj, bez obzira na sve životne puteve koji su ga kasnije vodili daleko od njegove rijeke Vrbas.

Djetinjstvo i mladost proveo je među banjalučkim ulicama i parkovima, završivši osnovnu školu i gimnaziju u svom gradu. Potom odlazi u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu diplomira komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti. Zagreb mu nije bio samo mjesto studija – tamo je doživio prve književne uspjehe, uređivao je utjecajne časopise poput „Studentskog lista“ i „Pitanja“, a kasnije i banjalučke „Puteve“. Tih dana oblikovao je i svoj književni glas – osoben, radoznao, uvijek na granici između stvarnog i fantastičnog.

Nakon povratka u Banju Luku, radio je kao dokumentarist, animator umjetničkih djelatnosti i izdavački urednik. Ipak, 1992. godine, usred ratnih previranja, bio je prisiljen napustiti svoj grad. Izgnanstvo ga je vodilo u Hrvatsku i Njemačku – Zagreb, Korčulu, Berlin – gradove koji su postali privremena utočišta, ali i mjesta dubokih književnih promišljanja.

Od 1997. godine živi u Sarajevu, gdje je nastavio svoj rad na književnosti i kulturi. Bio je urednik velikog projekta “Bošnjačka književnost u 100 knjiga” u okviru Preporoda, a od 1999. do 2003. i glavni urednik prestižnog časopisa „Život“. Karijeru je zaključio kao urednik u Igranom programu RTV Federacije BiH, ali se od pisanja nikad nije oprostio.

Horozović je autor impresivnog opusa od preko četrdeset knjiga – romana, pripovijedaka, pjesama, eseja, drama. Njegove priče i dramski tekstovi izvođeni su na radiju, televiziji i u pozorištima, a neki su prevedeni i igrani u Švedskoj, Poljskoj, pa čak i u Rimu. Pisao je scenarije za filmove, među kojima se posebno ističe igrani film „Zaboravljena poslovica“, snimljen 2003. godine prema njegovom tekstu.

Dobitnik je brojnih nagrada, od “Sedam sekretara SKOJ-a”, preko “Veselina Masleše”, nagrada Udruženja književnika BiH, Društva pisaca BiH, pa sve do prestižne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen na prostoru bivše Jugoslavije. Godine 2017. godine odlikovan je nagradom “25. novembar” za životno djelo. Njegova djela uvrštena su u antologije širom regije i prevođena na više jezika.

Irfan Horozović nikada nije bježao od svoje Bosne. Ona je njegovo trajno nadahnuće, prisutna u svakoj njegovoj rečenici, svakom prikazu boja, mirisa i krajolika. Sam za sebe kaže da mu je Bosna ključna riječ koja se provlači kroz čitav književni rad, od prvih tekstova do najnovijih romana. Banja Luka je njegovo prvo čitanje svijeta, Sarajevo njegov dom zadnjih decenija, a svaki grad koji je posjetio ostavio je poneki trag u njegovim pričama.

Kao književnik, Horozović je bio i ostao istraživač jezika i forme. Njegova proza je često prožeta fantastikom, ne kao bijeg od stvarnosti, nego kao njen suptilni odraz, nijansa života koja nam ponekad izmiče oku. Pišući o ratu i egzilu, nije posezao za pukim politiziranjem – njegov izbor bio je svjedočenje kroz literaturu, kroz pokušaj da se uhvati suština ljudske sudbine u vrtlogu nasilja.

Njegov odnos prema angažmanu u književnosti uvijek je bio odmjeren. Smatra da svaka dobra književnost nosi angažman u sebi, ali ne u površnoj, dnevnopolitičkoj formi, nego kroz dublje promišljanje svijeta i čovjeka. Također, vjeruje da i ravnodušnost može biti vrsta angažmana – tiha, ali značajna reakcija na stvarnost.

Pisac širokog spektra interesa, Horozović se okušao i u pisanju za djecu, inspiriran razgovorima i pričama koje je dijelio sa vlastitom djecom. Drama, poezija, proza – sve su to za njega prirodni načini izražavanja, a svaka ideja sama mu je pokazivala put kojim treba ići.

Irfan Horozović pripada onoj rijetkoj skupini pisaca koji svojom biografijom, djelom i stavom pokazuju da književnost nije samo umijeće riječi, nego način postojanja. Svoje priče piše tiho, ali s nečim duboko ljudskim, ostavljajući dubok trag u srcima čitatelja.