Osim povelja, kao najviše administrativno-pravne i često diplomatske forme, u bosanskom se srednjovjekovlju javljaju darovnice, testamenti, vjerovni listovi, rodoslovi, kreditna pisma i slično.
Najstariji ćirilički administrativno-pravni dokument u ukupnoj slavenskoj pismenosti, koliko je do sada poznato, jeste Povelja Kulina bana, datirana 29. augusta 1189. godine. Osim teksta na bosanskom jeziku bosančicom, povelja sadrži i latinski prijevod. Sačuvana je u tri primjerka, jedan je originalan, a dva su nešto kasniji prijepisi. Riječ je o diplomatskoj korespondenciji bosanskog bana s Dubrovnikom, a u smislu davanja saglasnosti Dubrovčanima da nesmetano trguju na teritoriji bosanske države. Upravo će stoga ovaj dokument biti prvorazredni dokaz bosanske srednjovjekovne samostalnosti i diplomatičke zrelosti.
Uvidom u sačuvane srednjovjekovne dokumente može se prepoznati postojanje šest kancelarija: banova / kraljeva, Kosača Hranića, Kosača Vlatkovića, Pavlovića-Radenovića, Nikolića-Vukosalića i kancelarija Vukčića. Kultura administrativno-pravnih spisa nastavit će se i nakon Kulinove povelje, kao najvažnijeg bosanskog dokumenta u srednjem vijeku. Osim povelja, kao najviše administrativno-pravne i često diplomatske forme, u bosanskom se srednjovjekovlju javljaju darovnice, testamenti, vjerovni listovi, rodoslovi, kreditna pisma i slično. Umjetnički karakter ovoga segmenta pismenosti zavisit će od prilike i umijeća samog dijaka (pisara). Razvoj ove grane pismenosti možemo pratiti po više osnova: razvoj grafije, prisustvo narodnog jezika, natruhe crkvenoslavenskog jezika, leksika pisara raške pisarske škole koje u svoju kancelariju dovodi kralj Tvrtko i slično. Stoga će neki dijelovi pretrpjeti veće promjene, kao što je invokacija, dok će središnji dijelovi zadržati osobenosti narodnog govora.
Uz Kulinovu povelju posebno vrijedni bosanski administrativno-pravni dokumenti su Povelja bana Mateja Ninoslava (22. 3. 1240), Povelja humskog kneza Andrije (1247–1249), Povelja Jelisavete Kotromanić (oko 1323), Povelja Stjepana Kotromanića Dubrovčanima (15. 8. 1332), Povelja Stjepana Kotromanića Vuku Vukosaliću (1351), Povelja bana Tvrtka Kotromanića (1. 6. 1367), Povelja kralja Tvrtka Kotromanića (10. 4. 1378. – 17. 6. 1378), Dabišina darovnica kćeri Stani (26. 4. 1395), Vjerovni list Sandalja Hranića (4. 3. 1410), Testament gosta Radina (1466), Rodoslov Jurja Hvalovića (august 1467) itd. Posebno treba istaći, kao možda najpoetičniju povelju bosanskog srednjovjekovlja, onu kralja Stjepana Dabiše od 15. aprila 1392. godine, a upućenu Hrvoju Vukčiću zbog uspješne odbrane Bosne od osmanskih osvajanja. Njezina je posebnost i u činjenici da je sačuvana samo u latinskom prijepisu, dok verzija na bosanskom jeziku nije pronađena.
(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)
