Da se primjetiti iz dokumenata jedna izuzetno značajna crta ličnosti Husein-kapetana, kao revnosnog muslimana, a to je da ga njegovo okruženje vidi kao nekoga ko pomaže raju i sirotinju, sve one koji su u potrebi. A to je u skladu sa islamskim svjetonazorom koji podstiče na trošenje imetka na Allahovom putu, u što se svakako ubraja pomaganje “raje i sirotinje”

Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne, bio je jedna od najznamenitijih historijskih ličnosti Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću. Upravljao je gradačačkom kapetanijom i bio na čelu Pokreta za autonomiju Bosne 1831/32. godine.

Husein-kapetan Gradaščević kao musliman praktičar i vakif nije bio dovoljno poznat široj javnosti, jer se akademska zajednica rijetko fokusirala na ovu dionicu njegovog života. Svojim vakufom, Husein-kapetan je dao neprocjenjiv doprinos razvoju obrazovnog, kulturnog i vjerskog života u Gradačcu i okolini, počev od 1820. godine pa do danas.

U vremenskom razdoblju dužem od 200 godina, u gradačačkim mektebima, džamijama i medresama odgojene su hiljade Bošnjaka koji su bili nosioci privrednog i kulturnog života, ne samo u Gradačcu nego i šire.

Iako je površina vakufa nakon 1878. godine sistematski smanjivana, trag Husein-kapetana ostaje neizbrisiv u urbanom i duhovnom identitetu grada.

“Vjerski odgoj, naobrazba i prakticiranje islamske duhovnosti snažno su utjecali na karakterne osobine Husein-kapetanove ličnosti, kao što su: samopouzdanje, odlučnost, hrabrost i dobrota, odnosno okitile su njegovu filozofiju života „odjećom bogobojaznosti“. Na tim osnovama gradila se njegova moralna, vojnička i politička ličnost, njegova ljubav prema vjeri, narodu i domovini, zatim činjenju hajrata i uvakufljavanju svog imetaka u korist muslimanske zajednice”, piše mr. Nusret Kujraković u tekstu “Vakuf Husein-kapetana Gradaščevića” objavljenom u „Analima Gazi Husrev-begove biblioteke“.

Kako navodi mr. Kujraković, koji obnaša poziciju glavnog imama Medžlisa IZ Gradačac, opisi i izjave Husein-begovih savremenika o njemu, porodična tradicija, vakufi i sačuvani dokumenti i stvari su najrelevantniji i najistinitiji pokazatelji njegovog duhovnog života. Poznato je da je Husein-kapetan stekao temeljito islamsko obrazovanje i odgoj te da su među njegovim učiteljima bila i dva šejha nepoznatog derviškog pravca, „ali se ne zna da li je sam Husein-beg pristupio nekom derviškom redu, niti je ostalo zabilježeno da je učestvovao u derviškim zikrovima. Na temelju njegovog skromnog života moglo bi se pretpostaviti da je bio derviš“. Na to bi mogao upućivati i podatak da je Husein-kapetan i prije 1831. godine dolazio kod šejha Abdurahmana Sirije u njegovu tekiju na Oglavku kod Fojnice. U to vrijeme Abdurahman Sirija, najpoznatiji šejh nakšibendijskog tarikata u Bosni, uživao je veliki ugled kod svih muslimana Bosanskog ejaleta.

“Može se reći da je postojala i da postoji neupitna narodna jednodušnost o Husein-kapetanovoj pobožnosti i odanosti vjeri. Ovo općeprisutno uvjerenje može se potvrditi sa dva sačuvana dokumenta. Prvi je predstavka koju su Bošnjaci uputili Porti iz Prištine, a u kojoj traže da se za valiju Bosne postavi ‘…neko iz ejaleta, ko poznaje državne poslove, ko je odan vjeri i državi i ko pomaže nemoćnu raju… Prvak ovog ejaleta, kod nas svih poznat kao vjeran i pošten, dobročinitelj vjere i države, pomagač sirotinje i raje, po prirodi svojoj pobožan i ispravnog vladanja, kapetan Gradačca, Husein-beg…’

Drugi dokument je mahzar (molba, zahtjev) stanovništva na sudu u Sarajevu da se Husein-begu povjeri upravljanje Bosnom, u kojem stoji sljedeće: ‘Glava ove zemlje, poštovan od svih, malih i velikih (bogatih i siromašnih), koji se kod svih smatra vjeran i ispravan, pomagač sirotinje i raje, hrabar i pobožan, ima osobine koje odgovaraju onome što smo ranije iznijeli iz Kur’ana i hadisa, Husein, kapetan Gradačca, u svakom je slučaju sposoban i u stanju da upravlja ejaletom…’“, navodi mr. Kujraković.

Da se primijetiti iz ovih dokumenata jedna izuzetno značajna crta ličnosti Husein-kapetana, kao revnosnog muslimana, a to je da ga njegovo okruženje vidi kao nekoga ko pomaže raju i sirotinju, sve one koji su u potrebi. A to je u skladu sa islamskim svjetonazorom koji podstiče na trošenje imetka na Allahovom putu, u što se svakako ubraja pomaganje “raje i sirotinje”.

Kako dalje navodi mr. Kujraković, sadržaj natpisa na Husein-kapetanovom zlatnom muhuru, koji je 1831. godine izradio zlatar Ambro iz Gornjeg Vakufa, vjerno oslikava njegovu životnu filozofiju i odanost islamskim načelima. Prijevod sadržaja na Husein-kapetanovom pečatu glasi: „Uzdam se u velikog Stvoritelja, rob mu Husein“, a okolo u sedam polja pisalo je: „Pomoć je od Boga i pobjeda skora i obraduj vjernike! Bog nam je dosta i zaista je upravitelj i naš gospodar i zaštitnik. Nema snage osim Boga Velikog.“ Ispod je bilo ugravirano sedam usklika Stvoritelju: „O Prijatelju! O Slavni! O Mogući! O Darežljivi! O Milostivi! O Pokrovitelju! O Oprosniče!“ Ono što je napisano na njegovom muhuru zapravo su dijelovi kur’anskih ajeta iz sura Saff i Ali Imran, te Allahova lijepa imena, odnosno zikr.

U ulozi bosanskog vezira, Husein-kapetan je 29. oktobra 1831. godine izdao bujruldiju kojom je naredio da se poprave sve džamije i mektebi, da se grade gdje ih nije bilo, da se namazi klanjaju džematile i da se vjerski službenici redovno plaćaju.

Iz opisa Bartolomea Kuniberta, koji je liječio Husein-kapetana nakon što je ovaj iz Zemuna prebačen u Beograd, čitamo sljedeće upečatljivo prisjećanje: „Iskren i marljiv muslomanin, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vjere i pretpise Korana; ni za šta na svetu on ne bi propustio onih pet molitava dnevno, oštro pretpisanih svakome muslomaninu i od čega ga ništa ne može osloboditi; šta više često su ga viđali kako za vreme razgovora okreće oči k nebu i ponavlja sa svim tiho poneku molitvu ili stihove iz Korana; i protivu opštega običaja svojih sunarodnika uzdržavaše se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića, zabranjenih zakonima islamizma.“

“Svi naprijed izneseni navodi svjedoče o Husein-kapetanu kao djelatnom vjerniku, koji je djelima i načinom života potvrđivao svoju istrajnost u vjerovanju i odlučnost za vjeru. Na toj osnovi, uređivao je svoje odnose sa drugima, bez obzira na vjeru i naciju, tj. ‘na temelju dobra i čestitosti, a ne na temelju grijeha i neprijateljstva’. Dizao je svoj glas protiv nepravde i nasilja, ma sa koje strane dolazili – bilo od muslimana, bilo od kršćanina! Za njega se slobodno može reći da mu zulmućar nije bio mio, ma koje vjere da je bio! Na toj osnovi treba sagledavati njegov odnos i prema Osmanlijama, i prema kršćanima u Bosni. Time se stječu bitne osnove za razumijevanje Pokreta za autonomiju Bosne ili, npr., Husein-kapetanove odluke da bez sultanovog berata dopusti izgradnju velike katoličke crkve i župnog stana u Tolisi kod Gradačca, zgrade za prvu katoličku pučku školu, katoličke crkve u selima Dubrave i Garevac i pravoslavne crkve u Obudovcu”, piše mr. Kujraković.

Od dolaska na čelo gradačačke kapetanije 1820. do 1831. godine, Husein-kapetan se bavio intenzivnom izgradnjom. Najznamenitiji vakufski objekat je džamija Husejnija, sagrađena 1826. godine podno gradske tvrđave, koja ove godine obilježava 200 godina postojanja. Ona je posljednja džamija građena u tursko-osmanskom stilu u Bosni, a nacionalnim spomenikom proglašena je 2004. godine.

U džamiji se do danas sačuvala tradicija učenja posebnog teksta na turskom jeziku petkom, kojim se džemat poziva da prouči Fatihu pred duše kapetana Mehmeda, Osmana, Murata i posebno dobročinitelja Husein-kapetana.

Husein-kapetanova džamija, u narodu poznatija kao Husejnija, glavna je gradačačka džamija. Džamija pripada tipu centralne potkupolne džamije sa trijemom koji je natkriven sa tri male kupole. Portal džamije predstavlja jedan od njenih reprezentativnijih dijelova. Sastavljen je od kamenog okvira izvučenog iz mase zida. Portal je bio ukrašen floralnim motivima – predstavama vaza sa cvijećem (lale, karanfili) i obiljem vezica, traka i naročito čempresa, kao i stilizovanih nebeskih tijela. Mihrab je izrađen od kamena i, uz portal, predstavlja najreprezentativniji dio džamije. U osnovi ima osam stranica sa radijusom zidne niše. Mihrab je dekorisan predstavama vaza sa cvijećem i međusobno isprepletenih krugova povezanih viticama. Svaki od pojasa bio je različito dekorisan. Unutrašnjost kružnica bila je ispunjena mnoštvom geometrijskih formi.

Osim džamije, Husein-kapetan je 1824. godine sagradio i Sahat-kulu u gradskoj tvrđavi. Na njoj se nalazi tarih (natpis) koji potvrđuje osnivača i godinu gradnje. To je najmlađi objekat ove vrste podignut u osmanskom periodu u BiH.

Uz džamiju Husein-kapetana 1255. godine po Hidžri, odnosno 1839–1840. godine sagrađena je biblioteka čiji je vakif poznati pjesnik i državnik Sejjid Fadil-paša Šerifović (1803–1882).

Također, u literaturi se navodi da je Husein-kapetan sagradio jednu džamiju u blizini dvorca u Čardaku, koja je izgorjela kada je naredio da se kompletan dvorac zapali 1832. godine prilikom napuštanja Bosne. Ovaj podatak prvi je objavio Muhamed Hadžijahić u svom djelu Gradačac i okolina, ne navodeći izvor ovog podatka. Ostali autori su preuzeli ovaj podatak od njega. Što se tiče sudbine dvorca Husein-kapetana u Čardaku, prema neobjavljenim memoarima Milice Dedijer-Babić koji su u posjedu Muhameda-Bege Gradaščevića, dvorac nije spaljen nego ga je kupio Jovan Babić. Ona u svojim memoarima detaljno opisuje kompleks dvorca u Čardaku blizu Gradačca. Ona ne spominje postojanje džamije.

Inače, postojanje gradačačkih vakufa porodice Gradaščević, prema najranijim konkretnim podacima, vežu se za ličnosti Mehmed-kapetana i njegovog sina Osman-kapetana, koji je na kapetanskoj dužnosti naslijedio svog oca „i to prije 1795. godine“. Zasigurno je i prije tog perioda bilo vakufa i uvakufljavanja u nekoj mjeri, ali je na osnovu ranije istražene historijske dokumentacije, porodica Gradaščević prva poznata, a ujedno i najznačajnija vakifska porodica u Gradačcu, a nakon Mehmed-kapetana i Osman-kapetana, kao vakifi se javljaju Murat-kapetan, Husein-kapetan i hadži Bećir-beg, sinovi Osman-kapetana.

U razdoblju od 1820. do 1831. godine Husein-kapetan Gradaščević utemeljio je svoj vakuf. Njegovo utemeljenje može se vezati za njegovo stupanje na kapetansku dužnost 1820. godine. Njegovi vakufi nalazili su se u Gradačcu, Modriči i Brčkom. Međutim, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu čuvaju se vakufname Osman-kapetana i Murat-kapetana Gradaščevića, ali nema tragova o Husein-kapetanovoj vakufnami.

Vakuf Husein-kapetana sastojao se od zemljišnih dobara, objekata i vakufskih mukata (zakupnina). Sva zemljišna dobra ovog vakufa, imajući u vidu historijske okolnosti, uvakufljena su do Poketa za autonomiju Bosne 1831. godine. Broj vakufskih koristonosnih objekata i godišnjih mukata (zakupnina) tijekom historije bio je varijabilan.

Na temelju podataka do kojih se došlo u periodu od 1878–1938. godine, ukupna površina vakufa Husein-kapetana u osmanskom razdoblju iznosila je 188.630 m², od čega je 162.365 m² bilo pod godišnjom mukatom (zakupom) i 26.265 m² ostalog vakufa.

U osmanskom razdoblju, vakufsko zemljište izdato pod mukatu je i dalje bilo vlasništvo vakufa, a zakupac je na njemu mogao sagraditi objekte čiji je bio vlasnik. U austrougarskom periodu, vlasnik objekta upisan je i kao vlasnik zemljišta, čime je vakuf izgubio vlasnička prava, a zadržao samo pravo naplate neznatne godišnje mukate. Na ovaj način otuđeno je 162.365 m² vakufskih dobara Husein-kapetana u Gradačcu, Modriči i Brčkom.

Prema zapisniku iz 1903. godine, vakuf gradačačkih kapetana posjedovao je u Gradačcu 7 dućana i 6 magaza. U Modriči: 18 dućana, 3 odaje, kahvanu, berbernicu i pekaru.

Do 1927. godine, vrijednost nekretnina u Gradačcu (uključujući zgradu Medrese Svirac, dućane i kovačnicu) procijenjena je na 145.000 dinara, dok su objekti u Modriči vrijedili 81.000 dinara.

Oduzimanje vakufske imovine nastavljeno je i u periodu između dva svjetska rata, posebno se to odnosi na mjere agrarne reforme. Najveći dio zemljišnih posjeda koji su pripadali Husein-kapetanovom vakufu je otet, prisvojen. Ali ni to nije bio kraj. Budući da se Husein-kapetanov vakuf u Gradačcu nalazio u samom centru grada ili u prigradskom dijelu, gotovo svi vakufi su u vrijeme socijalističke Jugoslavije nacionalizovani i postali društvena svojina. Odlukom Skupštine opštine Gradačac iz 1974. godine, od predmetnog vakufa oduzeto je i proglašeno društvenom svojinom ukupno 13.080 m². Džamija Husejnija sa haremom je takođe nacionalizovana.

Bez obzira na to, Husein-kapetan Gradaščević, kao i durgi članovi njegove porodice, ostaće upamćeni kao najveći vakifi u Gradačcu i okolini, kao graditelji koji su dali obrise današnjem Gradačcu izgradivši gradačačku kulu, džamiju, sahat-kulu, medresu…i brojne druge objekte za ekonomsku aktivnost.