Za Marxa, ključna karakteristika koja je Turke razlikovala od pukih osvajačkih i varvarskih hordi bio je upravo islam. Smatrao je da je ta religijska matrica bila najvažniji kvalitet koji je Osmanlijama obezbijedio status vladajuće elite u regionu i omogućio im da ostanu usidreni u samom srcu Evrope stoljećima

Analize koje je Karl Marx posvetio Osmanskom carstvu ne predstavljaju samo ogoljenu ekonomsko-političku raspravu, već i oštru kritiku načina na koji je Zapad posmatrao Osmanlije i islamski svijet. Slavni filozof bio je duboko uvučen u analizu političkih previranja svog vremena, a među temama koje su najviše okupirale njegovu pažnju nalazilo se upravo Osmansko carstvo.

U seriji članaka koje je objavljivao u uglednom američkom listu New York Daily Tribune, Marx donosi detaljne izvještaje o Turskoj, islamu i unutrašnjoj dinamici carstva. Iako je u tim tekstovima povremeno koristio termine poput „turski neprijatelj”, što je bilo uobičajeno za tadašnji evropski diskurs, u drugim spisima iznosi zapažanja kakva ne bi formulirao ni najveći turkofil. Time je direktno podsjećao evropsku javnost na geopolitičku važnost Turka, naročito u kontekstu zaustavljanja ruske ekspanzije na toplim morima.

Za Marxa, ključna karakteristika koja je Turke razlikovala od pukih osvajačkih i varvarskih hordi bio je upravo islam. Smatrao je da je ta religijska matrica bila najvažniji kvalitet koji je Osmanlijama obezbijedio status vladajuće elite u regionu i omogućio im da ostanu usidreni u samom srcu Evrope stoljećima.

Prema njegovom mišljenju, upravo je islam prisilio zapadne intelektualce da prostor koji su Osmanlije zaposjeli, stigavši do zidina Beča, definiraju kao „Evropsku Tursku”. Marx primjećuje da slijepo divljenje Grčkoj, kojem je bila sklona tadašnja zapadna javnost, zapravo nije bilo usmjereno samo protiv Turaka kao naroda, već protiv kompletne islamske civilizacije.

S druge strane, njemački mislilac ruši mit o tome da su Turci bili homogeni vladajući stalež na svim prostorima kojima su upravljali: „Teško je posmatrati Turke kao vladajuću klasu u Turskoj, jer su odnosi između različitih društvenih klasa tamo podjednako složeni kao i odnosi između različitih rasa. Zavisno od okolnosti i lokacije, Turak je zemljoradnik, sitni posjednik, zanatlija, feudalac u najnižem i najvarvarskijem periodu feudalnog sistema, činovnik ili vojnik. On je pripadnik privilegovane religije i nacije… U Bosni i Hercegovini, plemstvo slavenskog porijekla prešlo je na islam… Stoga su na prostoru Bosne i Hercegovine vladajuća klasa i vladajuća religija potpuno isprepletene.” (K. Marx, Misli o Turskoj)

Ono što Marx ovdje precizno detektira jeste društveni paradoks: “Turak” je u Osmanskom carstvu mogao pripadati najnižem ekonomskom sloju, dok je njegov kršćanski oponent mogao postati vladar onog trenutka kada bi prihvatio islam. Najveća privilegija Turčina u carstvu bila je isključivo njegova religija. Ona ga je, čak i u siromaštvu, štitila pred bogatim grčkim ili armenskim trgovcima. Istovremeno, unutar tog istog sistema, Grk ili Armen koji bi izabrao islam odmah bi stekao pravo da vlada, bez obzira na svoje etničko porijeklo.

Ipak, u Marxovim očima, sudbina Osmanskog carstva bila je zapečaćena. Vjerovao je da je kolaps neizbježan, da će Turci na kraju biti potisnuti iz Evrope i sabijeni u anadolijske okvire. Glavno pitanje za njega nije bilo hoće li se carstvo raspasti, već na koji način. Sve reformske pokrete koje su Turci preduzimali, kao i njihove pokušaje dijaloga s Evropom, smatrao je uzaludnim.

„Turska je u stanju raspadanja i sve dok se održavaju ravnoteža i status kvo u Evropi, ona će propadati i dalje. Uprkos kongresima, protokolima i ultimatumima, nju će pogađati političke teškoće i međunarodni nemiri. To je neizbježno, baš kao što je neizbježno da organizam u raspadanju širi neugodan miris.”

Nasuprot floskuli o „bolesniku s Bosfora”, Marx je Osmansko carstvo vidio kao tijelo u dubokom stadiju dekompozicije.

Marx se oštro protivio antiturskom raspoloženju koje su širili pojedini evropski mediji, tvrdeći da je slamanje Turske pred naletom Rusije, a zarad finansijskih interesa šačice trgovačkih kompanija, čisto bezumlje. Kritikovao je londonsku štampu koja je, pod uticajem grčkih trgovačkih lobija, predlagala prepuštanje Turske u ruke ruskom caru.

Optuživao je zapadne intelektualce da zbog romantičarskog zanosa Grčkom ne vide stvarnu pozadinu balkanskih nemira, koje je u velikoj mjeri pripisivao djelovanju ruskih obavještajaca:

„S druge strane, dobro poznata sposobnost Rusa da lako progovore strani jezik omogućila je dobro plaćenim ruskim špijunima da temeljito prouče turske prilike. Stotine ruskih špijuna putovale su kroz Tursku, skrećući pažnju grčkih krićana na pravoslavnog monarha kao prirodnog vođu i spasitelja. Istog tog monarha špijuni su Južnim Slavenima predstavljali kao moćnog cara koji će konačno ujediniti sve skupine velike slavenske rase oko istog prijestolja. Sveštenstvo Grčke crkve ubrzo se ujedinilo oko tog cilja. Srpski ustanak iz 1809. i grčka pobuna iz 1821. bili su, manje-više, pokreti potaknuti ruskim novcem i uticajem. Gdje god bi turske paše podigle zastavu pobune protiv centralne vlasti, u to su bile upletene ruske intrige i igrao je ulogu ruski novac.”

Dok je napadao one koji su slijepo podržavali Grke, Marx nije štedio ni zapadne autore koji su nekritički veličali Turke. Među njima je posebno izdvajao škotskog diplomatu Davida Urquharta.

Urquhart, zasićen modernom Engleskom, proveo je tri godine boreći se protiv Turaka u Grčkoj, da bi nakon odlaska u Tursku postao njihov najstrastveniji obožavalac. Marx ironično primjećuje da je ovaj „romantični gorštak” u svojim djelima zastupao tezu kako bi najradije bio Turčin da nije Britanac, te musliman da nije kalvinista. Upravo je Urquhart, prema Marxu, bio taj koji je postavio temelje britanskog liberalnog narativa o Turskoj kao bastionu slobode na Istoku.

Izuzetna i često kontradiktorna zapažanja Karla Marxa o Otomanskom carstvu i islamu otvaraju složeno poglavlje u razumijevanju njegove političke teorije, koja je jednako pažljivo secirala i zapadni kolonijalni interes i unutrašnju dinamiku orijentalnih društava na izdisaju.

IZVOR: GZT