Taj osjećaj prihvaćenosti u „tuđoj zemlji” postao je temelj njegova daljnjeg života. Zaposlio se u rudniku, s vremenom preuzimao odgovornije poslove, a paralelno je gradio obitelj i egzistenciju. Nakon zatvaranja rudnika život ga je 2000. godine odveo u Njemačku, gdje je proveo gotovo desetljeće. Odluka o povratku nije bila slučajna – uvijek je imao jedan cilj: skupiti dovoljno novca, vratiti se i okušati se u turizmu. Tako danas ima kuću za odmor koju iznajmljuje

Kada je Esad Spahić davne 1983. godine sjeo u svoj zeleni stojadin i krenuo iz Lukavca prema Istri, nije mogao ni zamisliti da će više od četiri desetljeća kasnije biti predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Labina.

Rođen je 1959. godine u Gornjim Orahovcima, općina Gračanica, a odrastao je u rudarskoj sredini, uz oca rudara, okružen, kako i sam ističe, radom i disciplinom. Djetinjstvo opisuje kao stabilno i ispunjeno obiteljskim vrijednostima. Završio je strojarsko-tehničku školu, a u ranim dvadesetim donosi odluku koja će mu odrediti život – odlazak u Labin. Ovamo dolazi sa ženom i djetetom, potaknut vrlo konkretnim razlogom: prilikom za zaposlenje. „U Labinu sam mogao dobiti posao i to je bilo presudno”, kaže. U sretnom je braku već 46 godina, ponosan je otac i djed.

Za razliku od mnogih migrantskih priča obilježenih nesigurnošću i osjećajem stranosti, Spahićev početak u Labinu bio je drugačiji. Najprije je živio u Čepiću, općina Kršan, a ti su mu trenuci ostali u snažnom sjećanju, ali ne zbog težine života, već zbog dobrih ljudi.

„Nikada se nisam osjećao kao stranac. Primili su nas domaći ljudi, pravi Istrijani iz Čepića. Donosili su nam krumpir, fažol, ma svakakvu hranu, iako nije bilo potrebe. Ta toplina me iznenadila”, kaže Spahić.

Taj osjećaj prihvaćenosti u „tuđoj zemlji” postao je temelj njegova daljnjeg života. Zaposlio se u rudniku, s vremenom preuzimao odgovornije poslove, a paralelno je gradio obitelj i egzistenciju. Nakon zatvaranja rudnika život ga je 2000. godine odveo u Njemačku, gdje je proveo gotovo desetljeće. Odluka o povratku nije bila slučajna – uvijek je imao jedan cilj: skupiti dovoljno novca, vratiti se i okušati se u turizmu. Tako danas ima kuću za odmor koju iznajmljuje.

Na pitanje kada je Labin postao njegov dom Spahić ne nudi konkretan trenutak. Umjesto toga govori o procesu: „Labin nije postao moj dom u jednom trenutku, nego kroz tisuće malih stvari – kroz rad, prijateljstva i solidarnost.”

U rad bošnjačke manjine uključuje se iz sasvim prirodne potrebe – sa željom da doprinese ljudima s kojima živi. Naglašava kako je primijetio da bošnjačka manjina ima ogroman potencijal koji treba pokrenuti i organizirati. Godine 2015. ulazi u Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Labina, a danas je u trećem mandatu u funkciji predsjednika. Ovo za njega predstavlja dužnost i čast i lično mu znači priliku da zajednici vrati barem dio onoga što je ona dala njemu.

Naglašava kako je njegova zadaća osigurati da Bošnjaci u Labinu budu uvaženi, vidljivi i sigurni, a najveća mu je nagrada vidjeti da mladi danas s ponosom ulaze u rad Vijeća. Najsretniji je, kaže, kada vidi da se dogovoreno pretvara u stvarnost. To ga pokreće, jer se povjerenje koje su mu ljudi dali opravdava isključivo radom i rezultatima, a ne riječima.

„Uvijek sam imao misao: ako želimo da nam bude bolje, moramo se sami aktivirati. Nisam želio biti netko tko samo promatra sa strane, već netko ko će zasukati rukave”, ističe.

Iza tih riječi stoje konkretni rezultati. Na parlamentarnim izborima 2024. godine bošnjačka je zajednica u Labinu ostvarila povijesni rezultat – 111 glasova za saborskoga zastupnika Armina Hodžića, što je 33 % više nego ikada do sada. „To je dokaz da zajednica više nije pasivna. Ljudi su prepoznali važnost zajedništva i političke prisutnosti”, s ponosom objašnjava Spahić.

Za njega politika nije cilj sama po sebi, nego snažan alat: „Želimo da naš glas bude prisutan tamo gdje se donose odluke, ali i da se ovdje vide konkretni rezultati.” U tom smislu projekti poput kulturnog centra i jačanja vidljivosti zajednice imaju dvostruku funkciju – simboličku i praktičnu.

Jedan od ključnih elemenata djelovanja Vijeća jest očuvanje kulturnog identiteta. U tom kontekstu posebno mjesto ima Kulturno-umjetničko društvo „Đulistan“, koje Spahić opisuje kao „čuvara pjesme i plesa”, ali i kao vidljiv simbol zajednice u javnom prostoru. Uz to, planirani Bošnjački kulturni centar Nacionalne koordinacije Bošnaka u Republici Hrvatskoj od 400 m² na parceli od 1500 m² na Vinežu predstavlja veliki iskorak, taj će prostor objediniti kulturne, edukativne i društvene aktivnosti. Fokus je na tri ključna smjera – jačanju infrastrukture, uključivanju mladih i daljnjem političkom pozicioniranju.

„Naši ciljevi su jasni i mjerljivi – želimo stabilnu zajednicu koja ima svoj prostor, svoje ljude i svoj glas”, poručuje.

Centar je zamišljen i kao otvoren prostor namijenjen svim građanima. Jedna od temeljnih vrijednosti zajednice je suradnja, unutar same bošnjačke manjine, te s talijanskom, srpskom i slovenskom manjinom u Labinu. Ističe kako planiraju zajednička druženja na kojima će se kulture predstaviti ravnopravno – plesom, pjesmom i hranom.

„Labin je simbol tolerancije. Naš stalni cilj je održavanje izvrsnih odnosa sa svim manjinama. Planiramo zajedničke manifestacije jer vjerujemo da jačanjem svake pojedine manjine jačamo i cijeli grad”, kaže Spahić.

Izreka „na mladima svijet ostaje” često se uzima zdravo za gotovo, ali Spahiću su mladi izrazito bitni, želi da se ne boje jasno i glasno reći ko su i odakle dolaze. Upravo zato naglasak stavlja na obrazovanje, uključivanje mladih u projekte i stvaranje prostora u kojem će se moći izraziti – ne samo kao pripadnici manjine, nego kao ravnopravni građani.

Na pitanje što poručuje mladima govori jasno: „Pozivam vas, mlade, školovane ljude, da uđete u te prostore, donesete svoje ideje i energiju. Iskoristite priliku da kroz svoje obrazovanje i rad jačate našu manjinu, jer samo tako možemo ostati snažan i važan dio istarskog multikulturalnog mozaika. Vrata su vam otvorena, a mi smo tu da vam budemo podrška i oslonac.”

Spahić se osvrnuo i na cijeli svoj životni put te na odličnu suradnju s gradonačelnikom Labina i zastupnikom Hodžićem, ističući kako je to dokaz da Bošnjaci u Labinu više nisu samo „statistička manjina”, već aktivni sukreatori gradskog života.

„Gledajući unazad na sve ove godine, vidim da smo od ljudi koji su ovdje došli trbuhom za kruhom postali zajednica koja danas ima svoga zastupnika u Saboru i vlastiti kulturni centar. Moj put je dokaz da u Labinu možeš biti ponosan Bošnjak i istovremeno punopravan građanin koji doprinosi svome gradu. Više nismo pasivni promatrači, nego zajednica koja zna artikulirati svoje interese.”