Hrvatsko-tursko društvo Rijeka, pod uredničkom palicom Esme Halepović Đečević, osamnaest godina nakon prvoga izdanja objavilo je prošireniju i obogaćenu monografiju o jedinstvenome spomeniku pseudomaurske arhitekture, palači u kojoj se, u neomaurskim lukovima iznad riječke tržnice, krije devedeset pet arapskih natpisa u četirima različitim vrstama pisma

Postoje gradovi koji se pamte po horizontu, i kuće koje se pamte po riječima. Na toj tankoj granici, između onoga što se vidi i onoga što se čita, već više od stoljeća stoji riječka Turska kuća. Na uglu Verdijeve ulice i ulice Vatroslava Lisinskog, tik uz paviljone Velike riječke tržnice i na dva koraka od kazališta Ivana pl. Zajca, uzdiže se građevina u neomaurskom stilu s crveno-žutim vodoravnim prugama, biljnim i geometrijskim ornamentima, naslikanim ljudskim licima i, najneočekivanije, arapskim pismom koje se poput pletenice provlači iznad prozora, balkonskih vrata i potkrovnih ispisa.

Tu kuću Riječani od početka 20. stoljeća zovu Turska kuća ili Casa turca. Baš o njoj je, osamnaest godina nakon prve monografije iz 2007., Hrvatsko-tursko društvo Rijeka 2025. objavilo drugu, prošireniju knjigu – jednostavno naslovljenu „Turska kuća u Rijeci“. Urednica je, kao i prije, mr. sc. Esma Halepović Đečević, dugogodišnja predsjednica Društva, a za nakladnika potpisuje se Saša Ostojić, aktualni predsjednik. Knjiga donosi sedam autorskih cjelina, recenzije Nane Palinić i prof. dr. sc. Ekrema Čauševića te pogovor mlade turske povjesničarke umjetnosti dr. sc. Zeynep Oğuz.

U Uvodnoj riječi urednice, Esma Halepović Đečević objašnjava zašto se knjiga vraća čitateljima u tridesetoj godini neprekinutoga djelovanja Hrvatsko-turskog društva Rijeka osnovanoga 1995. na poticaj posjete turskoga veleposlanika Yuksela Soylemeza, a okupljanjem oko inicijativnoga odbora prof. Ante Simonića i dvadesetak uglednih Riječana. Kako piše urednica, „prva knjiga bio je jedan od ambicioznijih projekata” Društva, godinama poslije, interes je ostao, knjiga se više nije nalazila na policama, a novih je spoznaja bilo dovoljno da se pristupi temeljito dopunjenom izdanju.

Priča o kući pustolovina je sama po sebi. Zgrada na uglu nekadašnjih Via Mercato i Via Stefano Türr sagrađena je 1879. U svome drugom braku, 1906. godine, udovica kapetana Tommasa Gelleticha, Antonija Bartolich Gelletich, i njezin dvadeset i dvije godine mlađi suprug Nikolai Nikolaki Effendi de Nikolaides ulažu u rekonstrukciju obiteljske palače. Prema projektu arhitekta Carla Conighija, jednoga od najpoznatijih onodobnih riječkih autora, nadograđeni su četvrti kat i potkrovlje, a cijelo pročelje redizajnirano je u orijentalnome stilu; slikarsku je dekoraciju izveo riječki atelier Fumi prema zamisli nepoznatoga autora. U toj je kući turski konzulat djelovao od 1900. do 1918. godine.

Vlasnik kuće, Nikolai Nikolaki Effendi de Nikolaides (1855.―1933.), Armenac je rođen u Istanbulu, prije dolaska u Rijeku dugogodišnji osmanski diplomatski i trgovački predstavnik u Španjolskoj, a potom konzul u Rijeci od 1898. Titulom efendi (gospodin) stekao je priznanje osmanske administracije, s Antonijom Bartolich Gelletich, uglednom Riječankom, brak je sklopio 1891. godine. Stjecajem povijesnih okolnosti, kako je to u svome prikazu prve knjige zabilježila orijentalna filologinja dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, „jedan kršćanin u diplomatskoj službi Osmanskoga Carstva i njegova supruga Fijumanka dali su projektirati zdanje na kojemu su se harmonično združila obilježja arapske andaluzijske arhitekture, kaligrafski ispisane muslimanske vjerske formule na arapskome, ime naručitelja i sultanov znak, te za islamsku dekorativnu umjetnost netipične freske na kojima su prikazani ženski i muški likovi”.

U autorskoj cjelini „Turska kuća u Rijeci, jedan sasvim osoban pogled“, Saša Ostojić nudi nježan ogled o ovoj građevini. „Postoje gradovi koji se pamte po horizontu, i kuće koje se pamte po riječima”, započinje. I dalje: „Njihova je ljubav postala dodirno mjesto dviju kultura.” Ostojić, hrvatski liječnik, genetičar i redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, autor je i zaštitnoga znaka Hrvatsko-turskog društva Rijeka iz 1995., a njegov je predsjednik od 2024. Njegov tekst podsjeća da se iza fasada crveno-žutih pruga krije ono što on naziva „tiha diplomacija svakodnevice”, prostor gdje su se uz čaj i diskreciju sklapala poznanstva, dogovarale dobrotvorne akcije i okupljale riječke gospođe oko Crvenoga polumjeseca.

Jedna od triju potpuno novih cjelina u drugoj knjizi rad je dr. sc. Kornelije Jurin Starčević „Politički, diplomatski i gospodarski odnosi Sjevernog hrvatskog primorja s Osmanskim Carstvom“. Autorica, povjesničarka s Odsjeka za povijest zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta specijalizirana za ranonovovjekovnu osmansku povijest, u širokome vremenskom luku od kasnoga srednjega vijeka do početka 20. stoljeća rekonstruira odnose triju imperija koji su se dodirivali na Kvarneru: Osmanskoga Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. Dok je razdoblje od kraja 15. do kraja 18. stoljeća, zaključuje autorica, „više obilježeno ratovanjima i mirovnim ugovorima”, period 19. i početka 20. stoljeća vrijeme je bliskih pomorskih, trgovačkih, kulturnih i diplomatskih veza, doba u kojem „se i u Istanbulu stvara istaknuta zajednica Riječana”. Bez tog širokog konteksta, Nikolaidesova kuća lebdjela bi kao orijentalno priviđenje, bez povijesnoga sidra.

Druga nova cjelina, „Vlasništvo i valorizacija Turske kuće u Rijeci“, potpisuje sama urednica. Uz dokumente Državnoga arhiva u Rijeci, Esma Halepović Đečević rekonstruira vlasničku sudbinu zdanja i argumentira njegovu valorizaciju kao spomenika kulture, priču koja je naposljetku dovela do velike obnove 1995. godine. Tada je, uz restauratora Ivana Bunetu i pod nadzorom Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rijeci, ključan stručni doprinos dao i kaligraf te arabist Emir Halihodžić. Valja napomenuti da je 1995. istovremeno i „godina osnivanja Hrvatsko-turskog društva Rijeka”, kako podsjeća urednica – dva istodobna događaja koja danas izgledaju kao dvije niti iste tkanine.

Druga knjiga integralno je preuzela temeljno poglavlje iz 2007., tekst dr. sc. Muhameda Ždralovića i Mubere Maslić-Ždralović „Arabički natpisi na ‘Turskoj kući’ u Rijeci“. Muhamed Ždralović, dugogodišnji voditelj Orijentalne zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu, neposredno nakon izlaska prve knjige u studenome 2007. neočekivano je preminuo. U svojoj Uvodnoj riječi, urednica opisuje kako su Ždralovići kaligrafije isprva „iščitavali s tla i pomoću dalekozora s potkrovnih prozora okolnih zgrada, a zatim s fotografija koje je fotografirala Mirjana Lončar desetak godina nakon restauratorskih radova fasadnih oslika”. Javnosti su prvi puta predstavljeni 2005. u riječkoj Gradskoj vijećnici.

O koliko je zahtjevnome poslu riječ, svjedočila je Tatjana Paić-Vukić koja je napisala da je trebalo „veliko znanje i iskustvo” kako bi se u floralnim i geometrijskim prepletima „uopće razabrale riječi”; one, naime, „i znalcima arapskoga jezika i pisma na prvi pogled mogu djelovati kao puki geometrijski ili floralni ukrasi”. Dvoje orijentalista sve su natpise transliterirali (slovno prenijeli iz arapskog u latinicu), transkribirali (izgovorno) i preveli na hrvatski, prema pravilima koja primjenjuje Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Natpisa je ukupno devedeset pet. Na Nikolaidesovoj su kući karakteristične četiri vrste arapskoga pisma: nastalik, sulus, kufi i tugrai. Nastalik je kombinacija uobičajenoga nashija i nakošenoga talika, češćega u rukopisima nego u arhitekturi; sulus je kitnjasto pismo u kojem „dominiraju kružnice”; kufi je rano, uglato pismo nazvano po iračkome gradu Kufi; tugrai pismo pak nosi ime po tugri, sultanovu kaligrafskom monogramu, i njime su na kući izvedene samo dvije tugre sultana Abdulhamida II., po jedna iz svake ulice.

Kakve poruke čitamo s pročelja? Uz ženski i muški lik, morčića i bijele gospođe, na prvome se katu osam puta ponavlja ista trojka: u pletenome luku Wa lā gālib illa Allah („Bog je jedini pobjednik”), desno od lika Tawakkaltu ʿalā Allah („Uzdam se u Boga”), lijevo od lika Bism Allāh al-rahmān al-rahīm („U ime Boga milostivog i samilosnog”). Prvu su formulu, primjećuju autori, rado koristili granadski Banu Nasr (1232.―1492.) i danas ju je moguće vidjeti u različitim inačicama na palači Alhambri. Formula tevekkula, pouzdanja u Boga, ponavlja se u natpisima čak dvadeset i četiri puta, a besmela je ispisana gotovo istovjetno devetnaest puta.

Na drugome i trećem katu Ždralovići čitaju natpise koji rezoniraju kao intimnu topografiju vlasnikove duhovnosti: Al-nağāt fi ‘l-sidq („Spas je u iskrenosti”), Yā mālik al-mulk („O, Gospodaru moći”), Yā rasūl Allāh, yā abī, yā ummī („O, Božji poslaniče, o, moj oče, o, majko moja”) – ovo potonje, s posvojnim zamjenicama prvoga lica, gotovo je osobna posveta, za koju autori smatraju da se vjerojatno odnosi na Nikolakijeve roditelje. U potkrovljima dominira pak vlasnikovo ime: Nīqūlākī efendi Niqolakides i niz varijanti – Nikolaides, Nikolaki, Nikolaki efendi te devet ponavljanja fraze Mā šā’ Allāh („Ne ureklo se!”), sultanova tugra i hidžretske godine 1323., 1324. i 1325. Prva od tih godina počinje 8. ožujka 1905., posljednja 14. veljače 1907. – upravo vrijeme dovršenja pregradnje.

„U ovome dijelu Europe neuobičajeno je naići na godine hidžretskoga, muslimanskoga kalendara”, zaključuju autori. „To je kuriozitet i u slučaju Turske kuće, zna li se da je natpise na njoj dao izraziti kršćanin, Armenac.” Nikolakijev je dom istodobno iskazivao lojalnost sultanu Abdulhamidu II. (vladao 1876.―1908.) i svjedočio o vlasnikovu dubokom poznavanju kulture muslimanske Španjolske, koju je tijekom svojih diplomatskih dana i osobno upoznao.

Treća potpuno nova cjelina, rad arhitekta i teoretičara dr. sc. Senada Nanića Semantičke perspektive fasadne dekoracije Turske kuće u Rijeci, otvara sasvim nov kut. Nanić smješta arapsku kaligrafiju riječke kuće u kontekst europskih likovnih perspektiva islamskih arhitektonskih tradicija, a osobitu pažnju posvećuje „neočekivanoj konotaciji i referenci” morčićevih likova – odstupanju od uobičajenih inačica te figure i njezinoj poveznici s lokalnom tradicijom Kvarnera. Nanić time otvara i prostor za „moguće numerološke interpretacije učestalosti pojava pojedinih dekorativnih motiva”.

Knjigu zatvara pogovor mlade turske stručnjakinje dr. sc. Zeynep Oğuz, arhitektice i više asistentice – njezinim pogledom „izvana” čitatelj dobiva dragocjen dodatni kut. Oğuz kontekstualizira riječku kuću vokabularom zapadnoga orijentalizma kakav su i sami Osmanlije u ono vrijeme usvajali u razdoblju izazova „rastućih nacionalnih ideologija i ubrzane modernizacije”, kako piše, stvarajući djela koja su istodobno veličala slavnu prošlost islamske Španjolske. Riječka Turska kuća tako postaje nešto više od egzotičnoga priviđenja u Austro-Ugarskoj i postaje svjedočanstvo o tome kako je i sama osmanska elita stvarala i konzumirala slike vlastite povijesti.

Ovoj je monografiji, u prvome redu, namijenjena zahvala. Hrvatsko-tursko društvo Rijeka, osnovano 1995., trideset godina djeluje kao najznačajnije društvo prijateljstva s Republikom Turskom u Hrvatskoj. Iz prvih prijevoda natpisa 2004. izrastao je 2007. prvi monografski pokušaj; iz njegove je traženosti i novih spoznaja 2025. rođena ova druga, u mnogočemu definitivna knjiga. Ime Esme Halepović Đečević ovdje valja istaknuti s posebnim poštovanjem: kao dugogodišnja predsjednica Društva, urednica obiju knjiga, autorica nove cjeline o vlasništvu i valorizaciji te neumorna diplomatkinja kulturnih susreta, ona je na ovoj knjizi ostavila strpljiv i ustrajan rukopis.

Da je njezin trud prepoznat i na najvišoj razini, svjedoči i posjeta nove turske veleposlanice u Republici Hrvatskoj, Nj. E. Hayriye Nurdan Erpulat Altuntaş, koja je u lipnju 2025., u okviru svoga inauguracijskoga posjeta Hrvatskoj, za prvu stanicu izabrala baš Rijeku i Tursku kuću u Esminom društvu. Taj je izbor, primjećuje urednica, „istodobno strateški i simbolički”, potvrda da Rijeka ostaje „središte dijaloga, međuetničke kohezije i kulturne otvorenosti”.

Recenzentica Nana Palinić, arhitektica i jedna od recenzenata obiju knjiga, ostavila je o prvome izdanju rečenicu kojom se smije zaključiti i prikaz ovoga: rasvjetljavanje povijesne priče o zdanju, piše ona, omogućit će „naše prihvaćanje i udomljavanje ne više Turske kuće u Rijeci, već jedne i jedinstvene riječke Turske kuće”. Ako je 2007. ta rečenica bila obećanje, 2025. s ovom knjigom u rukama postaje ispunjenje. Riječka Turska kuća konačno ima monografiju dostojnu svoga glasa: kuću koja govori arapskim pismom, a šalje univerzalne poruke o pouzdanju u Boga, o iskrenosti, o ljepoti kao početku svakoga dobrog djela, i, napose, o dvoje ljudi različite vjere i podrijetla koji su svoj zajednički život upisali u crveno-žute pruge kvarnerske fasade.