Smješten u Jugoslaviju pedesetih godina prošlog vijeka, film prati četvoricu prijatelja i narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata, Lovru, Nenada, Stevana i Ivana (u upečatljivim izvedbama Dade Ćosića, Đorđa Galića, Slavena Došla i Elmira Krivalića). Nakon rata, oni postaju ugledni filmski umjetnici, ali zbog svoje seksualne orijentacije i tadašnjeg krivičnog zakona koji je proganjao „protuprirodni blud“, ubrzo postaju meta državnog aparata. Kroz sukob progonjenog umjetnika Lovre i skromnog, partijski lojalnog isljednika Emira (kojeg tumači Emir Hadžihafizbegović), Juka gradi univerzalnu priču o izdaji ideala

Nakon izuzetno uspješnog međunarodnog festivalskog života, tokom kojeg je osvojio čak 19 prestižnih priznanja, film „Lijepa večer, lijep dan“ rediteljice Ivone Juka napokon stiže pred domaću kino-publiku. Ova dugoočekivana historijska drama, koja je bila i zvanični kandidat Hrvatske za 97. dodjelu Oscara, otvara bolna pitanja o cenzuri, slobodi i sudbini pojedinca u represivnim sistemima, a njena zvanična redovna kino-distribucija započinje ovog četvrtka.

Smješten u Jugoslaviju pedesetih godina prošlog vijeka, film prati četvoricu prijatelja i narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata, Lovru, Nenada, Stevana i Ivana (u upečatljivim izvedbama Dade Ćosića, Đorđa Galića, Slavena Došla i Elmira Krivalića). Nakon rata, oni postaju ugledni filmski umjetnici, ali zbog svoje seksualne orijentacije i tadašnjeg krivičnog zakona koji je proganjao „protuprirodni blud“, ubrzo postaju meta državnog aparata. Kroz sukob progonjenog umjetnika Lovre i skromnog, partijski lojalnog isljednika Emira (kojeg tumači Emir Hadžihafizbegović), Juka gradi univerzalnu priču o izdaji ideala.

Iako se u javnosti stekao privid da film sa zakašnjenjem stiže u domaća kina, Ivona Juka objašnjava da je dugi festivalski put uobičajena i neophodna strategija u filmskoj industriji. Festivali, naime, ne primaju ostvarenja koja su već prošla komercijalnu distribuciju. Za ekipu filma, ključno je bilo to što je priča komunicirala s publikom na svim meridijanima, od Sjedinjenih Američkih Država do Australije.

Posebno iznenađenje za autorku predstavljale su brojne nagrade publike, s obzirom na to da festivalski gledaoci u pravilu češće nagrađuju komedije nego teške istorijske drame. Reakcije u Indiji, Njemačkoj, Ukrajini ili Poljskoj pokazale su da problem cenzure i gubitka privatnosti nije lokalna, već globalna tema.

„U SAD-u su nam govorili da gledaju ‘Ameriku danas'“, ističe Juka, dodajući da su filmom, osim običnih gledalaca, bili oduševljeni i vrhunski holivudski profesionalci poput trostrukog oskariovca Michaelsa Minklera i nagrađivane montažerke Joan Sobel.

Osim što privlači pažnju velikih imena svjetske kinematografije, film uspijeva premostiti jaz između stroge kritike i običnog gledaoca, što predstavlja rijedak uspjeh za ostvarenja sa ovih prostora koja se bave teškim istorijskim traumama.

Suočavanje s jugoslovenskim društveno-političkim poretkom iz pedesetih godina neminovno otvara teme koje na ovim prostorima i dalje izazivaju duboke, gotovo nepremostive društvene podjele. Juka naglašava da cenzura ne smije postojati kada se govori o samim mehanizmima cenzure, te da njen cilj nije bio stvaranje jeftinih političkih kontroverzi, već racionalno preispitivanje prošlosti, oslobođeno nametnutih nacionalnih mitologija.

U današnjem društvu, prema njenim riječima, i dalje je prisutna snažna polarizacija između onih koji romantičarski gledaju na ustašku NDH i onih koji nekritički idealizuju Tita i jugoslovenski socijalizam. Autorka odbija pripadnost bilo kojem od ovih rigidnih tabora, zahtijevajući trezven i hrabar pogled na istorijske činjenice, bez obzira na to koliko one narušavale nečije političke sentimente: „Teško mi je razumjeti bilo kakvo veličanje sustava koji je počivao na strahu i privilegijima uskog kruga ljudi, jednako kao što je nemoguće relativizirati rasistički i zločinački karakter NDH.“

Film tako postaje ogledalo u kojem se savremeno društvo mora suočiti sa sopstvenim mitomanijama i nespremnošću da prihvati mračne strane sopstvene istorije, uključujući političke progone, represiju i zloglasni Goli otok.

Iako je historijski kontekst filma duboko obilježen progonom homoseksualaca, Juka napominje da „Lijepa večer, lijep dan“ nije dokumentarni film o gej populaciji u socijalizmu, već šira, bezvremenska alegorija o stradanju idealista. To je ciklična istorijska pojava koju su ovi prostori ponovo preživjeli devedesetih godina, a prepoznatljiva je i u svakodnevnim, savremenim borbama unutar bilo koje profesionalne zajednice.

Idealisti su svakom sistemu neophodni i dobrodošli kada treba iznijeti teret revolucije, rata ili društvenih promjena. Međutim, onog trenutka kada se cilj ostvari i nova vlast stabilizuje, na scenu stupaju konformisti koji preuzimaju plodove tuđe borbe, dok same idealiste marginalizuju ili proglase državnim neprijateljima. Tragedija je u filmu dvostruka: sistem ne uništava samo pobunjenog umjetnika Lovru, već i samog isljednika Emira, koji je u te partijske ideale slijepo vjerovao i dosljedno ih živio, za razliku od svojih korumpiranih šefova.

Rediteljica priznaje da je tokom obimnog arhivskog istraživanja i razgovora sa svjedocima vremena naišla na sudbine koje su bile toliko surove i potresne da ih je svjesno izostavila iz scenarija kako ne bi prešla granicu umjetničkog ukusa i izazvala puko fizičko gađenje kod publike. Ipak, intenzivne scene koje su ostale u filmu ne služe jeftinom šoku, već prikazu monstruoznosti sistema i snage ljudskog karaktera koji na kraju uspijeva odnijeti moralnu pobjedu.

Najzanimljiviji aspekt filma leži u paraleli koju Juka povlači između istorijskog sistema nadzora i savremenog doba. Dok su pedesetih godina represivni aparati morali fizički pratiti pojedince, prisluškivati telefonske linije i mukotrpno voditi papirne dosjee, u današnjem vremenu nadzor je postao neuporedivo sofisticiraniji, ali i opasniji, jer na njega pristajemo dobrovoljno.

Digitalna infrastruktura, pametni telefoni koji bilježe lokacije, sveprisutne kamere i biometrijski nadzor lica danas se normalizuju pod izgovorom bezbjednosti i praktičnosti, dok prostor intimnosti i anonimnosti ubrzano nestaje. Još pogubniji uticaj ogleda se u gubitku autonomije mišljenja kroz djelovanje internet algoritama koji ljude zatvaraju u hermetičke svjetonazorske balone, sijekući svaku mogućnost pristojnog dijaloga sa neistomišljenicima.

U svijetu u kojem se provjerene informacije miješaju s političkim manipulacijama na društvenim mrežama, film „Lijepa večer, lijep dan“ postavlja ključno pitanje modernog čovjeka: koliko smo zaista slobodni ako su naše misli, uvjerenja i strahovi zapravo programirani od strane sistema? Autonomija vlastite misli postala je najveći luksuz savremenog doba.

Osim dubokih filozofskih i političkih pitanja, film se izdvaja i po izuzetno pedantnoj rekonstrukciji pedesetih godina prošlog vijeka. Vizuelni identitet filma, scenografija i kostimografija vjerno dočaravaju sivilo i napetost poslijeratne Jugoslavije, stvarajući autentičnu atmosferu u kojoj se privatni životi likova neprestano sudaraju s hladnim zidovima državnog aparata.

Glumački ansambl, predvođen mladim snagama regionalnog glumišta uz podršku iskusnih glumačkih bardova, uspio je donijeti psihološku slojevitost likova bez upadanja u stereotipe. Likovi nisu crno-bijeli; oni su živi ljudi sa svojim slabostima, strahovima i unutrašnjim previranjima, što filmu daje dodatnu emotivnu težinu.

„Lijepa večer, lijep dan“ nije samo svjedočanstvo o jednom prošlom vremenu i sistemu koji je odavno nestao s istorijske pozornice. To je opomena i poziv na budnost u vremenu kada se granice privatnosti ponovo sužavaju, a sloboda izražavanja preispituje pod novim, suptilnijim oblicima cenzure. Domaća publika će od ovog četvrtka u kinima imati priliku pogledati djelo koje uspješno spaja lokalni istorijski kontekst s univerzalnim ljudskim vrijednostima.

Cijeli intervju sa Ivonom Juka u današnjem Večernjem listu.