Odjednom se od šefa Mossada očekuje da bude moralna gromada. Odjednom je Roman Gofman nekvalifikovan jer je maloljetnika iskoristio za provođenje operacije uticaja. Kakve veze imaju Mossad i moral? Čestitost?

U očajničkom pokušaju da zadrži moralnu fasadu, Izrael se bavi marginalnim, obmanjujućim pitanjima. Zato se smatra neprimjerenim da neko ko je iskoristio maloljetnika bude imenovan na čelo te mračne mašinerije. Mi smo, navodno, čistog karaktera, pa je takva i naša institucija. Vrhovni sud je čak ozbiljno raspravljao o ovom pitanju, pa se na trenutak činilo kao da je riječ o Međunarodnom sudu pravde, a ne o sudu koji odobrava ratne zločine.

To što su izraelski „prosvijećeni“ zahtijevali da se Gofmanovo imenovanje za šefa Mossada odbije bilo je čisto licemjerje. Čovjek bi pomislio da ga imenuju za direktora sirotišta, a ne za direktora klaonice. Imenovani je morao znati da je zapošljavanje maloljetnika zabranjeno. David Barnea, kojem se već gadilo što ga Benjamin Netanyahu nije smijenio, postao je vitez prosvijećenog tabora, zamijenivši prethodnog viteza, šefa sigurnosne službe Shin Bet Ronena Bara.

To su heroji prosvijećenog Izraela. S njima i za njih borićemo se do posljednje kapi krvi, iako je jedan od njih odgovoran za okrutni mehanizam nasilne kontrole nad drugim narodom, što uključuje ucjenjivanje bolesnih, siromašnih i gej osoba, kao i masovne otmice nevinih; dok je drugi odgovoran za masovne likvidacije širom svijeta. Nicholas Kristof je ove sedmice u The New York Timesu prenio užasne opise brutalnih silovanja pritvorenika, uključujući i maloljetnike, u izraelskim zatvorima, a mi se brinemo zbog iskorištavanja jednog maloljetnika.

Gofman jeste iskoristio maloljetnika, ali Barnea je odgovoran za jednu od najodvratnijih, a ujedno i najozloglašenijih operacija koje je Mossad ikada izveo, operaciju masovnog sakaćenja organa kojoj je dato prljavo ime „Operacija Pejdžer“. Desetine ljudi su ubijene, a oko 4.500 je ranjeno, od kojih stotine teško, oslijepljeno ili trajno onesposobljeno, uključujući medicinske timove, iranskog ambasadora, prolaznike i nevine ljude, a o moralu Mossada ovdje se nije raspravljalo. Niti je iko sumnjao u moral onih koji su upravljali ovim paklom. Ali Gofman je upravljao Orijem Elmakayesom.

Asher Grunis, bivši predsjednik Vrhovnog suda, rekao je o Gofmanu: „Budući da zapošljavanje maloljetnog državljanina Izraela predstavlja izuzetno ozbiljan nedostatak s moralnog i etičkog aspekta, to konstituiše karakternu manu.“ Za Grunisa i generalnu tužiteljicu Gali Baharav-Miara, koji nikada nisu pisnuli o hiljadama atentata koje je izveo Mossad, afera Elmakayes predstavlja problem. Ali Mossad, koji je odgovoran za rušenje stambenih zgrada na glave njihovih stanara u Bejrutu, Gazi i Teheranu, nije organizacija koja je na bilo koji način povezana s moralom.

Predstavljanje Mossada kao moralne institucije je licemjerno i skandalozno. Ljudi poput Grunisa i Baharav-Miare nemaju pravo raspravljati o moralu institucije za koju nikada nisu bili zainteresovani. Zapravo, Gofman je upravo čovjek koji treba da vodi Mossad. Čovjek za kojeg Grunis smatra da mu nedostaje neophodni integritet upravo je pravi čovjek za pravi posao. Čovjek koji je nepropisno iskoristio izraelskog tinejdžera rođen je za taj posao.

Da li je u sudijskim očima u redu iskorištavati nemaloljetne Izraelce? Da li je moralno uzrokovati masovna ubistva? I ko će stajati na čelu organizacije ubica terorista, državnika, ratnika, naučnika i pjesnika, pred njihovim komšijama i porodicama? Učenici Davida Grossmana?

Samo je sudija Alex Stein bio u pravu u ovoj samopravednoj debati. „Onaj ko se bavi sigurnošću države mora ponekad uprljati ruke“, rekao je. Stvarnost je takva da to nije samo ponekad i da nije riječ samo o prljanju; ruke šefa Mossada ukaljane su s mnogo nevine krvi. To sud nikada nije zanimalo. Samo Gofmanovi grijesi.