Više nema potrebe paziti da se ne ubiju deseci nevinih civila. Nikoga nije briga. Glasnogovorniku IDF-a više nije potrebno lagati, premijer više ne mora izražavati žaljenje. Svjetska i izraelska savjest su se rastopile

Kako smo tada bili naivni i osjetljivi. Dana 18. aprila 1996. – prije 29 godina – izraelska artiljerijska baterija pružila je vatrenu podršku kako bi izvukla komandosku jedinicu Maglan, koju je predvodio major Naftali Bennett, iz zasjede u južnolibanskom selu Kafr Qana. Četiri granate pogodile su izbjeglički kamp Ujedinjenih naroda, ubivši 102 civila, među njima mnogo djece.

Glasnogovornik Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) pokušao je lagati i zamagliti situaciju, kao i obično; premijer Šimon Peres rekao je da nam je “veoma žao”, ali da se “ne ispričavamo”, a svijet je bjesnio.

Nekoliko dana kasnije, Izrael je bio prisiljen prekinuti Operaciju Grozdovi gnjeva, još jednu od suludih vojnih operacija poduzetih u Libanu tih godina. Mjesec dana kasnije, Benjamin Netanyahu izabran je prvi put za premijera, djelimično zahvaljujući Kafr Qani. Kako smo tada bili naivni i osjetljivi.

Kafr Qana postala je model za izraelsku noćnu moru u svakom ratu: incident u kojem su ubijeni deseci civila, prisiljavajući Izrael da okonča rat – sve samo ne to. Ali vremena su se promijenila. Danas Izrael može klati do mile volje, ne bojeći se još jedne Kafr Qane.

U protekle dvije sedmice Izrael je gotovo svaki dan izvodio “Kafr Qanu” u Pojasu Gaze, a niko ne traži da se to zaustavi. Noćna mora Kafr Qane isparila je. Više nema potrebe paziti da se ne ubiju deseci nevinih civila. Nikoga nije briga. Glasnogovorniku IDF-a više nije potrebno lagati, premijer više ne mora izražavati žaljenje. Svjetska i izraelska savjest su se rastopile.

Ako užasno krvoproliće u nedjelju u trenutnoj fazi rata u Gazi ne zaustavi Izrael; ako ubistvo medicinskog tima u Rafi ne uspije to zaustaviti, šta bi to moglo učiniti? Ništa. Izrael može izvoditi koliko god masakra želi. I čini se da to želi.

U uvodnom udaru obnovljenog rata u Gazi, Izrael je ubio 436 civila, među njima 183 djece i 94 žene. Četiri Kafr Qane i više od toga. Šokantna priča u petak u Haaretzu, autora Nira Hassona i Hanin Majadli, pokazala je lica i donijela priče. Bile su potresne.

Ove sedmice objavljeni su detalji drugog užasnog masakra, možda najbarbarskijeg do sada: masakr timova hitne pomoći u rafahskom kvartu Tel al-Sultan. Pronađeno je petnaest tijela, jedno s vezanim nogama, jedno izrešetano s 20 metaka, zakopanih u pijesku jedno na drugom, zajedno s njihovim ambulantnim i vatrogasnim vozilima.

Prema svjedocima, barem nekolicina je bila pogubljena. Svi su bili spasioci koji su pokušavali doći do ljudi ranjenih u izraelskim zračnim napadima. U normalnim vremenima, izvještaj Nira Hassona, Jacka Khouryja i Lize Rozovsky (Haaretz, utorak) bio bi dovoljan da zaustavi rat. Kafr Qana blijedi u poređenju s nivoom barbarstva. U prvom slučaju moglo se vjerovati da je Izrael nenamjerno ubio desetke nevinih ljudi; u Tel al-Sultanu bilo je jasno da je postojala zlonamjerna i kriminalna namjera da se to učini.

Ono što se dogodilo u Tel al-Sultanu je izraelski masakr tipa My Lai. Ali dok je My Lai označio prekretnicu u američkom javnom mnijenju protiv Vijetnamskog rata, Tel al-Sultan nije uspio zainteresirati većinu izraelskih medija. Militaristička i Amerika ispranog mozga tog vremena se bunila; Izrael danas zatvara oči pred Tel al-Sultanom.

Ne samo da ovi masakri nisu izazvali promjenu u javnom mnijenju niti doveli do prekida rata, čini se da potiču još više masakra. U utorak je izraelska vojska bombardovala kliniku izbjegličke agencije UNRWA u kampu Jabalya, ubivši 19 ljudi, uključujući djecu.

Ovo je vrsta masakra koju se dopušta ponavljati. Ko bi ikada pomislio da ćemo jednog dana s nostalgijom gledati na dane Kafr Qane, Operacije Grozdovi gnjeva ili vlade Peresa? A ipak, evo nas.

Kolumnu Gideona Levya, uglednog novinara izraelskog Haaretza, prenosimo u cjelosti