Pola stoljeća života u komunističkom sistemu te decenije traumatične tranzicije trajno su degenerirale mentalitet nekoliko generacija. Dobar dio našeg društva još slijedi mit o “pravednoj preraspodjeli” sredstava, vjerujući da je najlakši način podizanja životnog standarda uzimanje od “bogatih” i davanje “siromašnima”. Ovaj pseudoboljševički mentalitet smatra da je “revolucionarna preraspodjela” bogatstva jedini put do napretka.

Uvođenje obavezne neradne nedjelje koje je rezultiralo smanjivanjem ekonomske aktivnosti na prostoru FBiH te njenim prebacivanjem na prostor manjeg bh. entiteta, dizanje minimalne plaće bez smanjivanja doprinosa, što već rezultira mnogim otkazima te prijeti zatvaranjem mnogih firmi, naročito malih i srednjih, neprovođenje razumnih fiskalnih reformi, neprestana demonizacija privrednika, poduzetnika i poslodavaca kao narodnih neprijatelja… sve su to neoboljevički populistički potezi vlade Federacije Bosne i Hercegovine koji sasvim jasno nanose štetu privredi Federacije te će, u konačnici, rezultirati ozbiljnim narušavanjem životnog standardna običnih građana.

Ipak ne samo da takva neodgovorna politika nije za sada polučila jači otpor većine građana, čini se da joj nemali broj entuzijastično aplaudira, neki od njih i s neshvatljivom zluradošću, kao da se nanosi šteta nekome drugome a ne njima samima. 

Kada i kako se formirao takav čudan mentalitet zbog koje se mrze i preziru oni koji doprinose napretku čitavog društva a aplaudira onima koji ga dugoročno guraju u očitu propast? Je li u pitanju neka endemična perverznost lokalnog stanovništva ili slične epizodne kolektivne histerije zahvaćaju sva društva u nekom periodu?

Historija kaže da je u pitanju ovo drugo. Osmotrimo jedan od primjera.

Uznemirujuće paralele

Jedna od misterija američkog građanskog rata (1861–1865) jeste visoki borbeni moral običnih vojnika robovlasničke Konfederacije. Iako brojčano slabiji, lošije opremljeni i često slabije naoružani, južnjaci su izlazili kao pobjednici iz većine bitaka tokom prve polovine rata vrlo često zahvaljujući boljem moralu, upornosti ali i borbenosti svojih vojnika.

Postavlja se pitanje kako je moguće da su se ti ljudi, koji nikada nisu posjedovali niti jednoga roba (a to je bila ogromna većina južnjačke vojske), tako očajnički borili za opstanak robovlasničkog sistema, naročito jer su robovlasnička elita, vlasnici velikih plantaža i velikog broja robova (izrazita manjina u tamošnjem društvu) bili oslobođeni služenja vojske! Štaviše najbolje i najborbenije regimente Konfederacije bile su listom sastavljene od stanovnika zabačenih i siromašnih predjela američkog juga koji su, po pisanjima savremenika, živjeli lošije od prosječnog crnog roba. No ipak su se do samoga kraja borili za opstanak takvoga društva. Kako i zašto?

Odgovor se krije u tadašnjem mentalitetu tamošnjeg stanovništva, izgrađenom sistemu vrijednosti i normi te kulturi kojoj je društveni ideal, nešto čemu je većina stremila, bio način života krupnog robovlasnika.

Južnjački robovlasnici su do sredine 19. stoljeća, kada je završena “konsolidacija teritorija”, a urođenici gurnuti iza Mississippija, postali nešto najpribližnije onome što bi se moglo nazvati originalnom američkom aristokratijom. Njihov način života bila je neka vrsta imitacije evropskog plemstva sa svim pratećim ceremonijalom i etikecijom – balovi, prijemi, lovovi, dueli – uz tu razliku što takav život nisu omogućavali kmetovi već robovi, pa je stoga i militantnost robovlasnika bilo daleko izraženija, ponajprije zbog stalnog straha od robovskih ustanaka. Takva militantnost se čak predstavljala nekom vrstom viteške kulture. Pritom za ulazak u takvu povlaštenu klasu nije bilo nepremostivih barijera poput onih u Evropi. Porijeklo nije igralo bilo kakvu ulogu, jedino je bila važna vlastita sposobnost stjecanja imetka. Idealizirana slika takvog načina života se može vidjeti u filmu Prohujalo sa vihorom.

Kulturni kod takvoga društva smatran je superioran onome američkog sjevera za kojeg se na jugu tvrdilo da je bezdušan, uštrojen, kapitalistički, pljačkaški, nemuževan pa čak, nevjerovatne li ironije, nemoralan. Ma kako to nevjerovatno zvučalo, dobar dio najsiromašnijih stanovnika američkoga juga su sjevernjačkog industrijalca, poduzetnika i poslodavca smatrali robovlasnikom, dok su u istinskom južnjačkom robovlasniku vidjeli plemića, jednoga dana i samoga sebe. Tako su način života, vrijednosti i norme izuzetno male elite postale način života, vrijednosti i norme suštinski obespravljene većine. I za odbranu takvih “vlastitih” vrijednosti i načina života ta je većina bila spremna ne samo ubiti već i poginuti.

Nažalost, sličan mentalitet, posve zaražen izvitoperenom slikom svijeta, postoji danas u našem društvu.

Indoktrinacija, traume i duboki ožiljci

Pola stoljeća života u komunističkom sistemu te decenije traumatične tranzicije trajno su degenerirale mentalitet nekoliko generacija.

To je mentalitet koji gaji duboko nepovjerenje spram poslodavaca. Barem sve dok ne postane jednim od njih. Generacije koje su odrasle u sistemu koji je promovirao ideju “kolektivnog dobra” i uranilovke, na osnovu kojeg su intervencijom države svi trebali biti “jednaki”, mada je u stvarnosti većina bila suštinski ekonomski obespravljena i politički marginalizirana, danas nisu u stanju prepoznati vrijednosti tržišta, poduzetništva i slobodne ekonomije.

Umjesto toga, dobar dio našeg društva još slijedi mit o “pravednoj preraspodjeli” sredstava, vjerujući da je najlakši način podizanja životnog standarda uzimanje od “bogatih” i davanje “siromašnima”. Ovaj pseudoboljševički mentalitet smatra da je “revolucionarna preraspodjela” bogatstva jedini put do napretka, bez obzira na činjenicu da sama preraspodjela ne stvara stvarnu vrijednost, štaviše umanjuje je i trajno ometa proizvodnju nove vrijednosti.

Taj mentalitet također karakterizira duboko nepovjerenje prema poslodavcima i poduzetnicima. Ljude sklone poduzetništvu često se doživljava kao prijetnju, a njihov uspjeh kao rezultat nepoštenih, nemoralnih i suštinski “lopovski” radnji. Svaka energičnost u poslovanju, sklonost inicijativi i stvaranju nečega novog susreće se s dubokom sumnjom i prezirom, naročito ako vodi do bogatstva ili društvene moći. To stvara okruženje u kojem je teško potaknuti bilo kakvo poduzetništvo i inovacije jer se svaka inicijativa koja ide “izvan okvira” shvaća kao pokušaj eksploatacije i pljačke “običnog naroda”.

Još jedan bitan aspekt ovog izvitoperenog mentaliteta jeste vjerovanje da su svi koji stvaraju vrijednost zapravo “robovlasnici”. Poslodavci, privrednici, trgovci i industrijalci, svi oni koji omogućavaju proizvodnju i promet robe, često se doživljavaju kao neprijatelji društva, dok se političari koji ništa ne stvaraju, ali omogućavaju preraspodjelu resursa, uglavnom u svoje džepove, predstavljaju kao “heroji”.

Kakve li ironije, da ljudi koji ne stvaraju bilo kakvu materijalnu vrijednost, već samo vrše raspodjelu postojećeg bogatstva, opet napomenimo – uglavnom u svoje džepove, postaju za mnoge simboli nade, jer uredbama niveliraju i održavaju status quo, čak i ako takva “uranilovka” ne vodi bilo kakvom društvenom napretku već nazatku.

Ovaj mentalitet, duboko ukorijenjen u izvlačenu pogrešnih pouka iz vlastitih iskustava, dodatno pojačan stvarnim traumama tranzicije, mnoge je naše ljude doslovno lišio shvatanja načina na koji funkcionira tržišna ekonomija, a prizemni boljševički politički populizam još je više učvrstio pogrešnu percepciju da je ekonomski napredak nešto što se može postići samo kroz državne intervencije, poreze, globe i preraspodjelu, a ne kroz vlastitu inicijativu i ulaganje. Logični rezultat takvog nakaradnog mentalitet jeste stav kako je jedini realan životni izbor biti s druge strane ove jednačine, preciznije biti onaj koji globi, ili barem blizak onome ko globi, a ne onaj koji je globljen. 

Mentalitet koji danas dominira u našem društvu – mentalitet koji odbija prepoznati stvarnu vrijednost tržišta i poduzetništva – jeste rezultat dugotrajnog procesa ideološke indoktrinacije i kulturnih normi koje ne samo da opravdavaju nego čak i glorificiraju pasivnost i čekanje da “država nešto uradi” demonizirajući pritom one koji su poduzetniji i energičniji.

Takav mentalitet ne samo da ograničava bilo kakve mogućnosti za ekonomski napredak već i intelektualno sputava društvo stvarajući začarani krug, u kojem se vrijednosti i ideje koje vode ka napretku i prosperitetu sistematski potiskuju.

Gore od svega, postoji čitav niz razloga, od kojih je prvi i najvažniji dolazak na vlast, zašto je u interesu neodgovornih i malicioznih politički aktera da potiču i amplificiraju takav zloćudni mentalitet među građanima i glasačima.

Rezultat svega toga može biti samo neprekidni ciklus sve goreg propadanja.