S početkom oružane agresije na RBiH Vogošća je postala jedno od ključnih uporišta VRS-a i mjesto stravičnih ratnih zločina nad bošnjačkim i hrvatskim civilima. Tokom ovog perioda, stanovništvo nesrpske nacionalnosti bilo je sistematski proganjano, zatvarano i mučeno u brojnim logorima i improviziranim pritvorskim centrima.

Na današnji dan, 23. februara 1996. godine, nakon tri I po godine srpske okupacije, započela je reintegracija Vogošće, što je bio jedan od ključnih trenutaka u novijoj historiji ovog područja. Ovaj proces bio je dio šire implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je predviđao povratak teritorija koje su tokom rata bile pod kontrolom Vojske Republike srpske (VRS).  

Vogošća, naselje sjeverno od Sarajeva, ima dugu i bogatu historiju. Vogošća se prvi put spominje 1455. godine pod nazivom „Gogošta“, dok je današnji naziv dobila u u drugoj polovini XVI stoljeća. Zbog svog povoljnog položaja pružala je dobre uvjete za život, kao i za razvoj i naseljavanje. Dokaz tome su i rimska naselja koja su bila formirana na lokaciji današnjeg naselja Gornja Vogošća na Kamenjačama kod Krsmanovića hana i nešto dalje u Jošanici. Ovaj prostor su u rimsko doba naseljavalo je ilirsko pleme Desedijata.

Tokom osmanskog perioda Vogošća se razvijala kao tranzitno naselje. Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine, postala je važno industrijsko čvorište, pogotovo nakon izgradnje željezničke pruge Sarajevo–Zenica. U jugoslavenskom periodu (1945-1992), Vogošća je bila jedan od najvažnijih industrijskih centara u Bosni i Hercegovini, s tvornicama poput “Pretisa”, “Famosa” i “UNIS-a”.

S početkom oružane agresije na RBiH Vogošća je postala jedno od ključnih uporišta VRS-a i mjesto stravičnih ratnih zločina nad bošnjačkim i hrvatskim civilima. Tokom ovog perioda, stanovništvo nesrpske nacionalnosti bilo je sistematski proganjano, zatvarano i mučeno u brojnim logorima i improviziranim pritvorskim centrima.

Među najzloglasnijim mjestima stradanja civila u Vogošći bili su: “Bunker” u fabrici “Pretis” –  korišten kao zatvor, mjesto mučenja i ubistava civila, “Planjina kuća” – privatna kuća u kojoj su zatvorenici bili mučeni i silovani, “Nakina garaža” – mjesto gdje su civili držani u teškim uslovima i izloženi nehumanom postupanju, “Kod Sonje” – kuća u kojoj su silovane mnoge Bošnjakinje.

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, Vogošća je, zajedno s drugim dijelovima Sarajevskog kantona (Ilijaš, Hadžići, Ilidža, Rajlovac, Grbavica), trebala biti integrirana u sastav Federacije BiH. Proces mirne reintegracije bio je postepen i odvijao se uz nadzor NATO-ovih snaga IFOR-a.

Zvanično, reintegracija Vogošće završena je 23. marta 1996. godine. Tokom ovog perioda, došlo je do masovnog iseljavanja srpskog stanovništva, koje je, na poziv srpskih vlasti, napustilo Vogošću i prešlo na teritorije pod kontrolom Republike Srpske, posebno u Istočno Sarajevo i okolna naselja. Veći broj Bošnjaka i Hrvata vratio se u svoje domove, iako su mnoge kuće bile uništene. Većina industrijskih objekata i stambenih zgrada bila je devastirana, pa je obnova trajala godinama. Stanovništvo se suočilo s problemima zapošljavanja i sigurnosti, dok su administrativne, obrazovne i zdravstvene institucije ponovo uspostavljane.

U Vogošći danas, na 72 kvadratna kilometra, živi oko 35 hiljada ljudi. Ona je moderna općina u sastavu Kantona Sarajevo, s uglavnom obnovljenom infrastrukturom i privrednim sektorom koji je poprilično razvijen i obuhvata na stotine privrednih subjekata, od poljoprivredne djelatnosti, prerađivačke industrije do zdravstva, trgovine i ugostiteljstva.