Ono što nismo uspjeli mi, uspjeli su Bišćani na svom dijelu bojišta. Oni su tog istog dana na visovima Plješevice razbili austrijske graničare iz Otočca. Desetak su ih sabljama sasjekli, isto toliko ranili, a kod Božinovca su ih tridesetak puškama usmrtili. Posljednjeg dana februara bošnjačka ordija je udarila na Doljane kod Srba te na Paunovac drugog marta, kad je, bez vlastitih gubitaka, izbacila iz borbe tridesetak dušmana.

Domaći hroničar Alaudin imao je više vremena da razgovara s mladim Gradaščevićima i da im kazuje šta žele. Posebno je široko pričao o Dubičkom ratu budući da se borio u njemu. «Ti si se rodio negdje u sredini njegova toka», obraćao se Muratu, «i može ti se činiti da je to bilo davno, nu meni je tih desetak godina proteklo kao brzak rijeke. Još su mi živi prizori iz tog doba».

«Ko je rat poveo i zašto?» bio je ljubopitljiv dječak.

«Objavio ga je austrijski car našem sultanu s nakanom da osvoji Bosnu. Imao je u tome podršku i ruske carice Katarine II. Punih deset godina ćafir se spremao za ovaj prodor da bi, dobro se sjećam, počeo s njim devetog februara prije trinaest godina napadom na Bihać i Bužim. Prvih dana februara zasjedao je Bosanski divan u Travniku, kad su Bošnjaci dali jemin da će braniti Bosnu od austrijske vojske. Tad sam, među ostalima, prvi put vidio kapetana Gradaščevića, vidio, ne i upoznao. Zima te godine bješe opaka, snijeg visok do pasa a led posvuda okovao potoke i rijeke. Drveće je pucalo od studeni.

Da bi ojačao granicu svoje kapetanije prema Austriji, tvoj rahmetli djed, velepoštovani beg Mehmed II-kapetan, umnožio je svoju ordiju i rasporedio duž Save a civili iz sela su preseljeni prema južnim i istočnim brdima, najviše u selo Blaževac. Dio ordije, dva buljuka – jedan janjičarski, jedan spahijski – poslao je na ispomoć Krajišnicima, a sâm, s glavninom, ostao je ovdje i…».

«Zašto je ostao?» prekinuo ga je mladi beg, pri čemu je stegao mišiće. U lice mu je naglo udarila krv. Pripovjedač je to opazio i odmah naveo razlog koji je mogao umiriti dječaka:

«Mehmed-kapetan je uvažio želju svog milleta da se ne udaljava od svojih kuća i agaluka jer su prozreli da bi, odu li, oslabili odbranu te bi austrijska ordija upala iz Slavonije i zauzela im nahiju. Svoje tlo su uspješno mogli braniti samo ako su tu. Stoga su izbjegavali i regrutaciju. Nu, postojao je i opravdaniji razlog od ovog. Bošnjaci kršćani su se mogli pobuniti protiv sultana budući da je među njima bilo mnogo austrijskih emisara, koji su podsticali te ovdašnje istovjernike da se dižu na ustanak ili, što bi im također bilo korisno, da se uključe u bosanski frajkor i tako doprinesu pobjedi austrijske ordije. Inače, svaki dušmanin Bosne je koristio razliku u vjeri Bošnjaka i, razdvajajući vjeru, razdvajao i ljude, te na taj način slabio njihovo puno jedinstvo i umanjivao njihovu snagu.

Austrijski car Josip II je pravoslavnim Bošnjacima u Bosanskom ejaletu javno poručio neka se priklone njegovoj ordiji za što će im dati ista prava koja imaju pravoslavci u njegovoj carevini, a Bošnjacima muslimanima je obećao da «tko god se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito se sustegao od dušmanluka protiv carske vojske, on će biti u pogled u zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim miletom koji živi pod njegovom upravom».

Hele neise, te zime devetog februara 1788. godine Austrijanci su napali sve pogranične tvrđave u Bosni. Ja sam bio odobaša u jednom od džemata valijine vojske, kojoj je sam valija bio na čelu. Dan ranije smo iz Travnika, preko Banje Luke, krenuli u Krajinu. Žao mi je što moram kazati da su usput neki naši sejmeni pravili nerede, crnili nam obraz, jer su u okolini Banje Luke udarali na čast ženama i curama a neke dovlačili čak u svoj poljski čador. Trećeg dana stigli smo do zidina dubičkog grada. U isto vrijeme pristigli su i naši tatari s raznih strana granice s haberima da Austrijanci nisu uspjeli zauzeti ni jednu tvrđavu. Nastavili su nas napadati svakodnevno, gađali nas i topovima, većim i jačim nego što smo ih mi imali. Nismo mogli naprijed, ali nismo dali ni njima da uđu u Bosnu. Tih dana smo svi gorili u džehenemu. Dušmani nisu opsjedali samo Dubicu, nego i Novi, Ostrožac i Gradišku. Sljedećih dana sila dušmana nadjača našu snagu, jer nas bješe manje a imađasmo i manje oružja. Front se razvukao i duž zapadne granice između rijeka Une i Korane pa sve do ličko-dalmatinske granice. U redove austrijske ordije zaista je stupilo nekoliko odreda pravoslavnih Bošnjaka, oko dvije hiljade dobrovoljaca. Prvo smo izgubili Drežnik, grad dobro utvrđen, ali se posada morala predati jer je nakon tri dana opsade ostala bez vode. Civili su se povukli u unutrašnjost sa djecom i stokom. Pored nas askera prolazile su kolone ojađenog mileta. Stariji ljudi i bolesnici padali su u snijeg, koprcali se u njemu, a neki i umirali.

Valija je u pomoć braniteljima Krajine poslao trideset dva bajraka, a dva bajraka, među kojima i moju odu, poslao na ispomoć Drežničanima. Spojili smo se sa nekoliko manjih buljuka domaćih janjičara i delija i zajedno pošli u boj. Nu tamo smo stigli prekasno. Dvadeset sedmog februara smo na rijeci Uvcu upali u busiju austrijskih graničara. Zasuli su nas višestranom vatrom i sasjekli kao kosom. U snijegu i ledu, na obalama rijeke, ostale su u krvi i ranama stotine naših sejmena i delija, što je činilo polovinu naše žive snage. Zaplijenili su nam petnaest konja i oko pedeset grla krupne rogate stoke.

Ono što nismo uspjeli mi, uspjeli su Bišćani na svom dijelu bojišta. Oni su tog istog dana na visovima Plješevice razbili austrijske graničare iz Otočca. Desetak su ih sabljama sasjekli, isto toliko ranili, a kod Božinovca su ih tridesetak puškama usmrtili. Posljednjeg dana februara bošnjačka ordija je udarila na Doljane kod Srba te na Paunovac drugog marta, kad je, bez vlastitih gubitaka, izbacila iz borbe tridesetak dušmana. Njihov komšija, ostrožački kapetan Ibrahim-beg Beširević je tih dana sa svojom ordijom napao stražu kod Crkvenog Broda, gdje je među dušmanima smrtno stradalo nekoliko desetina ljudi a isto toliko…»

«Znam», prekinuo ga je dječak, «njega je naslijedio sadašnji kapetan Mehmed-beg Beširević. U rodu smo s njim». «Ne znam za to», kazao je Alaudin prekinuvši svoje pričanje. «Jesmo», ponovio je mladi Murat-beg, «očeva rodica Zulfa, šći Beg ef. Gradaščevića se udala za njega. Mehmed-beg je naš zet».

«Nemojte o tome», upao je u razgovor i mlađi dječak, Osman, očito nezadovoljan što je kazivanje prestalo.

«Molim te, Alaudin efendija, nastavi nam to o ratu».

«Peke, peke, jah. Nu, gdje sam ono stao? Kod kapetana Beširevića, je l’ de? Pa, eto, kapetan je za nepun mjesec dana digao i opremio askerluk svoje kapetanije. U jeku mobilizacije Bošnjaka, sredinom marta, položaje svoga askera i njegove logore oko Dubice obilazio je glavom austrijski car Josip II, ašićare nesiguran da može Bošnjacima uzeti zemlju te je svojim prisustvom podizao borbeni duh svojih bojovnika.

Nastupilo je proljeće pa se lakše disalo a i ratovalo. Helem, četvrtog aprila, u vedrom lijepom danu okupanom toplim suncem, odjeknuli su alaj-topovi, talambasi, doboši… Postrojavala se vojska kapetana Beširevića ispred tvrđave, sve gazija do gazije, pune ih oči. Pred njima ratni imami uče dove. Iskupio se i svijet da isprati svoje branitelje. Vihore se bajraci a pred njima, naporedo sa starim aske[1]rima, u stroju su i mladići, novaci. Oči ljudi su se zadržavale na dječacima, koji su mobilisani samo jesu li se mogli držati na konjima. Bilo je očito da Krajišnici idu pred dušmane sa svime što imaju. Uz zvuke zurli i doboša krenule su tri kolone, svaka prema Dubici, iza koje je čekala glavnina austrijske ordije. Videći da će udariti na tvrd bedem, bečki car je na čelo svoje hrvatske ordije postavio novog zapovjednika, kneza Karla Lihtenštajna. Bosanski vezir, valija Bećir-paša, pozvao je i snage iz unutrašnjosti ejaleta da brzo pomognu odbrani Dubice, čijom posadom je zapovijedao Džafer-beg Cerić. Devetnaestog aprila je austrijska ordija kod Cerovljana i Slabinje prešla Unu i započela opkoljavanje dubičkog grada. Da bi zaštitila svoj milet, kapetanova ordija ga je smjestila u tvrđavu, a da bi ojačala zaštitu, porušila je sve kuće izvan gradskih zidina a grede i daske prenijela u grad za barikade. Pošto su opkolili Dubicu i ušančili se, napadači su topovskom vatrom stali zasipati cijeli branjeni prostor i s njom nisu prestajali dan i noć. Bedemi grada su stali popuštati i pucati. U tvrđavi nisu ginuli i ranjavani samo askeri nego i civili, osobito žene koje su pomagale ranjenicima. Bile su jednako krvavih haljina, kao i sami ranjenici. Jedino su njihova djeca, skrivena za leđima, u kamenu, bila dobro čuvana.

Trećeg dana knez Lihtenštajn je pozvao branitelje Dubice na predaju. Ni valija Bećir-paša ni kapetan Beširević nisu htjeli ni čuti za to. Imali su gubitke, ginuli su, nu istrajavali su. Dubičanke, žene i cure, pa i one najmlađe, nisu oči sklapale, već su se neprestano nalazile uz ranjenike, povijale ih, čistile, pojile i hranile. Iznenađen tvrdoglavom upornošću da se i dalje brane, knez Lihtenštajn je naredio da se nastavi razaranje grada do konačnog uništenja. Dubičani su od početka znali da sami ne mogu odbraniti grad, nu vjerovali su da će na vrijeme stići glavnina oslobodilačke ordije, koju je vodio bosanski valija, a koja se tada nalazila na Podrasniškom polju i u podnožju planine Kozare.

Posljednjih dana aprila Austrijanci su krenuli u opći, završni napad na grad. Prvi njihov juriš branitelji su izdržali te uzvratili žestokom vatrom, koja je napadače u trenu pokolebala i zaustavila. Iznenadio ih je i uplašio takav otpor, pa su im se neki dijelovi raspršili u bezglavom bijegu. Tad su svi branitelji, dobivši krila, izletjeli iz tvrđave i dočekali glavninu na prsa. Pomiješani s njom, više se nisu mogli boriti puškama već sabljama, noževima ili golim rukama. Nije bilo prostora za drukčiju borbu. Padale su glave i lijevo i desno, vrištali konji, sijevale sablje… Kako se bitka bližila kraju, tako je po[1]stajalo jasnije da će brojna premoć dušmana ipak biti presudna. Ta ona je bila triput veća od domaćih snaga. U boju je teško ranjen i Mehmed-kapetan Beširević.

A onda se i Bog umiješao da pomogne. Baš u času kad su branitelji malaksavali, na bojno polje je stigla nova bošnjačka ordija – osam hiljada janjičara, dijelom yerlu kulu i kapu kulu, a dijelom spahije, pogranični i pokrajinski, te bešlije, sejmeni i neferi. Ova sila je uz zaglušujuće zvuke zurli, doboša, talambasa i povika jurnula na austrijsku ordiju, koja je uzmakla i povukla se prije noći. Nu i dalje je ćafirska ordija bila mnogo brojnija – imala je osa[1]mnaest hiljada ljudi. Bojno polje se ni dalje nije praznilo jer napadači nisu odusta[1]jali od borbe. Izmišljali su svakojake marifetluke kako bi dohakale našem askeru, nu Allah dž. š. je stalno bio uz nas, pa smo uspješno odbijali svaki njihov nalet. To je trajalo duže od mjesec dana, a ni pobjednika ni pobijeđenog! Sedmog juna se na bojištu ponovo pojavio bečki car, koji se nije mogao načuditi ni razumjeti kako mu ordija ne može dotući malobrojne Bošnjake, koji nemaju ni trećinu oružja kakvo ima on. Ljutio se na svoje seraskere i naredio da se najzad mora ući u unutrašnjost Bosne. Nepun mjesec dana kasnije, prvog jula, nakon dodatnih priprema, austrijska ordija je krenula u najsnažniji napad do tada, nadajući se kako će Bošnjaci biti manje oprezni bu[1]dući da su to bili dani uoči Bajrama, nu opet smo ih zaustavili.

Car je bijesnio. «Kakvu to snagu imaju Bošnjaci?!» pitao se. Smijenio je princa Lihtenštajna a postavio generala Gedeona Laudena. I sultan je smijenio Bećir-pašu a za novog valiju poslao Arslan Mehmed-pašu. Protekao je još jedan mjesec pa su đauri poslije devetog avgusta užurbano, sa pojačanim snagama i u snažnijem zaletu, nakastili zauzeti Dubicu. Dodatna snaga je trebala i nama, nu sultan je nije poslao. Cijenio je kako ona Bosni nije nužna jer se u njoj u svako doba može dići na oružje čak četrdeset dvije hiljade vojnika. Belćim može, nu u tim prilikama to nije bilo ni blizu izvodivo. Napadala se cijela sjeverna i zapadna granica te, uz to, Bošnjaci hrišćani su, kao i sada, bili samo pomoćna snaga, vojska koja ne ide na bojište. Pa ipak, zajedno s njima, i s posadama tvrđava, Bošnjaci su mogli imati samo pola ljudi od broja što ga je naznačila sultanova Visoka Porta. A ni to se, sve, nije moglo poslati na Dubicu. Granica se tu mogla braniti jedino sa postojećim snagama, umornim, iscrpljenim, i ma[1]lim u odnosu na nadiruću ordiju. Jedanaestog avgusta nam je upućen posljednji poziv na preda[1]ju. I ovaj put je poziv odbijen. Učinjeno je to mada smo znali da se borimo s mnogo jačim od sebe.

Da bi tad još više oslabili ionako malaksalu našu odbranu, Austrijaci su sutradan napali i grad Novi, spalili njegovu džamiju i porušili mu kuće. Tamošnja borba je bez prestanka trajala sedam sati. Poginulo je šezdeset branitelja, a nekoliko stotina je ranjeno. Za to vrijeme ovamo je ordija uspjela zaposjesti sve visove oko Dubice, u cijelosti opkoliti grad, a poslije pet dana ustremiti se na samu našu tvrđavu. U tih nekoliko dana iskopali su duge hendeke i obezbijedili prilaze bedemima. Imali su goleme gubitke jer smo ih iznutra stalno zasipali olovom, nu na mjesta izginulih stalno su pristizali novi askeri. Bilo ih je kao mravi. Prinosili su visoke ljestve, debele konopce, baklje, kugle natopljene petrolejem… sve spremljeno da nas spale i upadnu u tvrđavu.

Šesnaestog avgusta su napali i Kladušu, zapalili joj veliki mlin, u kome su izgorila peterica Bošnjaka. Nazirao se kraj i ostalih kra[1]jiških posada, svejedno što su još uspijevale da se drže. Ovaj put je Kladušanima pomogla pristigla vojska iz banjalučkog logora, koja je dušmane potisla te su se oni već od sedamnaestog avgusta stali povla[1]čiti ostavljajući na bojištu stotine svojih mrtvih bojovnika. Austrijanci su napali sve naše utvrde istovremeno da bi nas zadržavali, kako jedni drugima ne bismo mogli pomoći, a posebno da se ne pomogne nama u Dubici. Čekali su da počnemo skapavati od gladi i žeđi.

Devetnaestog avgusta feldmaršal Gedeon Lauden je s ordijom načinio odsudni korak, napredovao je u proboju naše odbrane. Presjekao je dalju pomoć Dubičanima te se naša tvrđava našla u bezizlazu. Banjalučka ordija se, poslije poraza, morala povlačiti. Mi u tvrđavi smo istrajavali do noći između dvadeset drugog i dvade[1]set trećeg tog mjeseca, kada je Lauden naredio da se grad zapali.

Kako su kuće građene od hrastovine, tako su lahko gorjele. Plamen je zahvatio i tvrđavu. Gorjela je cijelu noć, nismo imali čime da je spasimo, osim gašenja plamena golim rukama. Uz to, gađani smo gustom topovskom vatrom. Bedemi tvrđave su se lomili i obrušava[1]li. Ostajali smo i bez žive sile pošto su branitelji listom ginuli. Borili smo se slabim, posljednjim snagama. Iza sebe smo imali dubičku nejač: djecu, žene i starce, koji su se, prestrašeni i izbezumljeni, za[1]vlačili u pukotine i krili iza naših leđa. Više zbog njih nego zbog sebe dušmanima nismo dali da kroče u tvrđavu. Tako izdržimo još tri dana, a onda… Onda smo ostali i bez ostatka snage. Vatra je za[1]prijetila da nas sve spali. Zapovjednik tvrđave Džafer-beg Cerić je upitao ostrožačkog kapetana Mehmed-bega Beširevića za mišljenje šta činiti dalje. «Mogli bismo ponuditi tvrđavu», kazao je beg Beširević turobno, «a zauzvrat neka nam feldmaršal Lauden dozvoli da se povučemo iz grada». Poslali su mubašira s tom ponudom, nu on se brzo vratio s Laudenovim odgovorom: «Ne samo grad, svi se morate predati!» Gledajući u očajne i unezvijerene Dubičane, koji su se gušili u dumanu i smradu leševa, Džafer-beg je kazao mubaširu:

«Idi ponovo i kaži da se predajemo ako će pustiti iz okruženja civile, starce, žene i djecu». Glasnik se otuda opet brzo vratio i rekao:

«Gospodin Lauden prihvata uslove predaje».

Istog časa preživjela posada dubičke tvrđave se oprostila od svojih porodica, ispraćajući svoje stare očeve, majke, sestre, žene i djecu, koji su u tuzi i suzama napuštali zapaljenu tvrđavu. Sutradan su napadači ušli u grad, razoružali su nas, a Lauden je našim kapetanima dozvolio da zadrže svoje lično oružje. Tim činom im je odao priznanje za izuzetan, zadivljujući otpor i snagu branilačkog duha. Naoblačilo se i kiša se prolila kao iz kofe. Gasila je preostale vatre na tvrđavi, iza kojih je ostajala samo garež, čađ i smrad stotina leševa. Pljuskovi, nalik provali oblaka, potrajali su dva dana i dvije noći neprestano, pod kojima se mejiti nisu mogli sahraniti pa su ostavljeni osvajačima neka ih oni sahrane, kada se mogne.