Zbirka Dječja književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga smatra se njegovim najznačajnijim uredničkim poduhvatom, a odražava njegovu posvećenost očuvanju kulturnog naslijeđa i obrazovanju mladih. Ova zbirka svjedoči o njegovoj sposobnosti da se obraća različitim generacijama, od djece do odraslih, uvijek s naglaskom na univerzalne ljudske vrijednosti
Alija Hasagić Dubočanin, rođen drugog maja 1949. godine u Bosanskom Dubočcu uz rijeku Savu, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika čiji je opus obilježio književnu scenu Bosne i Hercegovine. Njegov život i stvaralaštvo duboko su isprepleteni s historijom i sudbinom njegove domovine, od idiličnih krajolika Posavine do ratnih stradanja i poslijeratne borbe za očuvanje kulture.
Dubočanin je bio svestran pisac čije se djelo proteže kroz romane, pripovijetke, kratke priče, poeziju i eseje, a njegov rad obilježen je dubokom osjetljivošću za ljudsku sudbinu, posebno u kontekstu bosanskog iskustva.
Odrastao u Bosanskom Dubočcu, malom mjestu u Posavini, Dubočanin je već u srednjoškolskim danima pokazivao sklonost prema književnosti. Njegova mladost bila je prožeta ljepotama prirode uz Savu, ali i teškoćama života u ruralnom okruženju. Ta povezanost s rodnim krajem kasnije će postati ključna inspiracija za njegovo stvaralaštvo, posebice u djelu “Brod na vidiku”, zbirci pripovijedaka koja je dobila prestižnu nagradu “Neven”. Likovi i događaji iz tog djela često odražavaju stvarne trenutke iz njegova života, a središnji lik, Aki, može se promatrati kao svojevrsni književni odraz samog Dubočanina.
Nakon završetka fakulteta, Dubočanin je kratko radio kao profesor u Osnovnoj školi “Vladimir Perić” u Sarajevu. No, ubrzo je pronašao svoje pravo mjesto u izdavačkom svijetu, postavši urednik u renomiranom izdavačkom poduzeću “Veselin Masleša”. Tu je proveo većinu svoje karijere, sve do penzionisanja 2006. godine.
Njegov urednički rad bio je ključan za očuvanje i promociju bosanske i bošnjačke književnosti, a posebno je značajan njegov doprinos dječjoj književnosti. Inicirao je i uređivao list za mlade Lastavica tokom ratnih godina, kao i novine za djecu Vrelo Bosne, čime je pokazao predanost obrazovanju i kulturnom uzdizanju mladih generacija u najtežim vremenima.
Dubočaninov književni opus izuzetno je raznolik, obuhvaćajući različite žanrove i teme. Njegovo najpoznatije djelo, roman “Behar u Sarajevu”, smatra se jednim od najautentičnijih književnih svjedočanstava o Opsadi Sarajeva. Pisan tokom 1992. i 1993. godine, pod snajperskom paljbom i granatiranjem, roman donosi sirov, neposredan prikaz života u opkoljenom gradu.
Dubočanin je u tom djelu uspio uhvatiti ne samo užas rata, već i prkos, ponos i humanost ljudi koji su se borili za opstanak. Roman je pisan rukom, u trenucima između detonacija, a njegove kratke, oštre rečenice odražavaju hitnost i intenzitet ratnog iskustva.
Osim “Behara u Sarajevu”, Dubočanin je ostvario značajan doprinos i u drugim žanrovima. Njegova zbirka pripovijedaka “Brod na vidiku” inspirirana je životom u Bosanskom Dubočcu i rijekom Savom, a priče iz tog djela uvrštene su u školske čitanke, poput kultne priče “Šarko”. Njegova poezija, okupljena u zbirkama poput “Vatre na rijeci” odlikuje se dubokom refleksijom o čovjekovoj egzistenciji, prirodi i duhovnosti. Za tu je zbirku dobio nagradu Oktobarska poetska drugovanja, dok je Pamćenje vode nagrađeno od izdavačke kuće “Bosanska riječ”. Višestruki je dobitnik nagrada za kratku priču, a njegova djela često se pojavljuju u antologijama i čitankama, čime su postala neizostavan dio bosanske književne baštine.
Posebno je značajan njegov doprinos dječjoj književnosti. Zbirka Dječja književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga smatra se njegovim najznačajnijim uredničkim poduhvatom, a odražava njegovu posvećenost očuvanju kulturnog naslijeđa i obrazovanju mladih. Ova zbirka svjedoči o njegovoj sposobnosti da se obraća različitim generacijama, od djece do odraslih, uvijek s naglaskom na univerzalne ljudske vrijednosti.
Dubočaninov život bio je obilježen osobnim gubicima i izazovima. Rat u Bosni i Hercegovini ostavio je dubok trag na njegovu dušu. Izgubio je brata Derviša, koji je ubijen prije rata, a tijelo mu je pronađeno nakon dva mjeseca u rijeci Savi. Sestra Tifa utopila se u istoj rijeci u dobi od devet godina. Ti tragični događaji, zajedno s protjerivanjem iz rodnog Bosanskog Dubočca tokom rata, oblikovali su njegov svjetonazor i književni izraz. Svoje utočište pronašao je u Hadžićima, podno Igmana, gdje je izgradio skromnu kuću.
Dubočanin je dobio brojna priznanja za svoj rad, njegov doprinos prepoznao je i rahmetli Abdulah Sidran, koji ga je nazvao “skrivenim blagom bosanskog pjesništva”. Sidranova pohvala, koju je višekratno ponovio, svjedoči o Dubočaninovu značaju u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti, ali i o njegovoj skromnosti i nesklonosti književnim klanovima.
