Historija bosanskih katolika pod osmanskom vlašću često se posmatra kroz prizmu Ahdnama iz 1463. godine, dokumenta koji je postavio pravne temelje opstanka, ali čija je praktična primjena kroz stoljeća bila talac rigidnih šerijatskih ograničenja i lokalnih političkih potresa. Sredina 19. stoljeća, preciznije 1853. godina, donosi radikalan zaokret koji nadilazi puku administrativnu reformu. Kroz seriju carskih fermana i direktnu intervenciju sultana Abdul Medžida, Osmansko carstvo u jeku Tanzimata ponovo otkriva duh tolerancije, ovaj put armiran preciznim inžinjerskim nacrtima i državnim pečatima. Izdano je devet novih dozvola za gradnju crkava širom Bosne

Temelji pravnog i vjerskog položaja katolika u Bosni položeni su neposredno nakon osmanskog osvajanja 1463. godine, kada je sultan Mehmed II Fatih izdao Ahdnamu. Tim dokumentom bosanskim je franjevcima zajamčena sloboda ispovijedanja vjere i sigurnost imovine, čime je katolička zajednica dobila zvanično priznanje unutar osmanskog poretka. Iako su katolici kroz stoljeća Ahdnamu koristili kao vrhovni pravni argument za zaštitu svojih prava, praksa je često odstupala od slova zakona.

Šerijatska pravila su, u općem smislu, zabranjivala nemuslimanskim podanicima (zimijama) gradnju novih vjerskih objekata, dok je popravka postojećih bila strogo uslovljena državnim dozvolama. Kroz stoljeća su ovi propisi doveli do drastičnog smanjenja broja katoličkih crkava. Dok je u vrijeme osvajanja u Bosni postojalo tridesetak crkava, do sredine 19. stoljeća taj broj je, prema tadašnjim izvorima, pao na svega pet funkcionalnih objekata. Kanun-name su jasno pokazivale težnju države da gradnju drži pod strogom kontrolom, naročito u krajevima gdje se broj kršćanskog stanovništva smanjio.

Preokret nastupa u periodu Tanzimata, započetog 1839. godine, kada Osmansko carstvo kreće u modernizaciju i redefinisanje odnosa sa svojim nemuslimanskim podanicima. Nakon gušenja bosanske pobune (1849–1851) od strane Omer-paše Latasa, uticaj lokalnih begova slabi, a centralna vlast u Istanbulu postaje otvorenija za zahtjeve kršćanskih zajednica.

Proces dobijanja dozvole bio je strogo formaliziran i složen. Peticije su morale sadržavati precizne arhitektonske detalje, od broja vrata i prozora do tačnih dimenzija objekta. Država je bila oprezna; dozvole su odobravane samo unutar preciznih okvira kako bi se izbjegle napetosti s lokalnim muslimanskim stanovništvom. Ključnu ulogu u ovom procesu imao je inžinjer Ešref efendija, koji je vršio terenske izvide i izrađivao skice za predviđene radove.

Godina 1853. označava vrhunac ove politike obnove. Tada su izdata odobrenja za čak devet katoličkih crkava u Bosni, uključujući lokacije poput Kreševa, Guče Gore, Livna i Plehana. Posebno dragocjen dokument iz ovog perioda je bujuruldija bosanskog valije Huršid-paše od 28. februara 1853. godine, koja se danas čuva u samostanu Gorica kod Livna.

Ovaj dekret služio je kao privremeno odobrenje za proširenje i obnovu crkve u Gorici, do dolaska zvaničnog carskog fermana. Stara crkva, visoka svega pet i široka 10 aršina, bila je oronula i tijesna za vjerske potrebe. Huršid-pašina odluka omogućila je značajno proširenje objekta, uz napomenu da niko ne smije ometati radove, ali i strogo upozorenje da se ne smije graditi izvan odobrenih gabarita. Ova administrativna praksa svjedoči o nastojanju države da kroz red i zakon osigura vjerski mir.

Reakcija katoličke zajednice na ove promjene zabilježena je u pismu zahvale kojeg su 20. maja 1853. godine uputili gvardijani triju ključnih samostana, Fojnice, Kreševa i Kraljeve Sutjeske. Jezik pisma odiše dubokom lojalnošću i historijskom sviješću. Gvardijani sultana Abdul Medžida nazivaju “drugim Mehmed hanom”, direktno ga povezujući s Fatihom, utemeljiteljem prava bosanskih katolika.

Simbolika ovog poređenja je višestruka. Pismo naglašava da ono što je nekada dato Ahdnamom, a u međuvremenu u različitim vremenima oduzeto, sultan Abdul Medžid sada “povraćati započe”. Dolazak devet sjajnih fermana u maju 1853. godine, baš u mjesecu kada je nekada davno izdata i Ahdnama, doživljen je kao čin božanske i carske pravde. Gvardijani ističu da je sultanov razum nadvladao ratna osvajanja, jer je uspio “ukrijepiti i spojiti” carstvo štiteći bogoštovlje svih svojih podanika bez obzira na jezik i vjeroispovijed.

Ovaj period nije bio samo administrativni kuriozitet, već svesno nastojanje da se reafirmira koncept tolerancije u modernizirajućem carstvu. Pismo zahvale gvardijana ostaje trajni spomenik priznanja tog truda, označavajući Abdul Medžida kao vladara koji je prepoznao važnost vjerskog pluralizma za stabilnost države.

Proces dobivanja dozvole za gradnju ili obnovu crkve bio je izuzetno složen i izlazio je izvan okvira ovlasti lokalnih službenika u Bosni. Peticije, poznate kao arzuhali, upućivane su direktno sultanu, bilo preko bosanskog guvernera ili uz potpis najviših vjerskih autoriteta regije. Ovi dokumenti nisu bili tek formalne molbe; oni su sadržavali precizne tehničke specifikacije o lokaciji, objektima koji će okruživati crkvu, broju vrata i prozora, te tačnim dimenzijama širine i visine.

Državna pažnja prema ovim detaljima bila je strateške prirode. Strogo pridržavanje odobrenih gabarita služilo je kao preventivni mehanizam protiv eventualnih reakcija lokalnog muslimanskog stanovništva, čime se nastojao očuvati krhki društveni mir. Inžinjer Ešref efendija, kojeg su imenovali valija Huršid-paša i inspektor Kamil-paša, igrao je ključnu ulogu u ovom procesu. Na temelju njegovih terenskih izvještaja i izrađenih skica, država je donosila konačne odluke, osiguravajući da svaka gradnja ostane unutar dozvoljenih okvira.

Godina 1853. ostaje zabilježena kao jedna od najplodonosnijih u historiji franjevačke gradnje u Bosni. Nakon provedenih procedura, izdata su visoka carska naređenja – fermani – za devet katoličkih crkava: Kreševo, Dolac, Guču Goru, Livno, Vidoše, Sutjesku, Vareš, Zovik i Plehan.

Reakcija franjevačkih lidera na ovu administrativnu blagonaklonost pretočena je u pismo zahvale od 20. maja 1853. godine, koje su potpisali starješine triju glavnih samostana, Fojnice, Kreševa i Kraljeve Sutjeske. Ovaj dokument, otkriven u Državnom arhivu u Ankari, predstavlja vrhunac diplomatskog i vjerskog izraza lojalnosti.

U pismu gvardijani koriste snažne biblijske i političke metafore, nazivajući sultana Abdul Medžida “Božijim namjesnikom” koji sabljom pravde štiti bogoštovlje. Njegova djela opisuju kao “viteška”, tvrdeći da njegova mudrost nadmašuje sva ratna osvajanja njegovih prethodnika. Posebno je značajno isticanje univerzalnog karaktera sultanove zaštite, jer gvardijani napominju da je sultan ukrasio carstvo hramovima i crkvama “bez razlike jezika i vjeroispovijedanja”.

Vrhunac simbolike pisma sadržan je u poređenju sa “otajstvenim mjesecom majem”. Podsjećajući na 25. maj 1463. godine, kada je Mehmed Fatih izdao Ahdnamu, gvardijani proglašavaju Abdul Medžida “drugim Mehmed hanom”. Ovim činom oni ne samo da izražavaju zahvalnost za devet novih fermana, već jasno poručuju da Abdul Medžid vraća prava koja su katolicima u međuvremenu bila oduzeta. Pismo završava ponudom “užganih srdaca” kao zalogom vjekovite zahvalnosti, čime franjevci učvršćuju svoju poziciju najvjernijih podanika koji su spremni žrtvovati sve u korist cara i držav

Iako je sultan Abdul Medžid svojim fermanima otvorio vrata obnovi, osmanska država nije prepuštala ništa slučaju. Svaka dozvola bila je uslovljena rigoroznim tehničkim nadzorom. Ključna figura u tom procesu bio je inžinjer Ešref efendija, kojeg su delegirali bosanski valija Huršid-paša i inspektor Kamil-paša. Njegov zadatak nije bio samo puko mjerenje, već i osiguravanje da se novi sakralni objekti uklapaju u stroge okvire propisane tanzimatskim reformama.

Kada analiziramo bujuruldiju za crkvu u Gorici kod Livna, vidimo da je inžinjer morao lično izaći na teren, nacrtati skice i precizirati dimenzije. Stara crkva u Gorici bila je visoka samo pet aršina, dok je novom dozvolom odobreno proširenje na znatno veće gabarite. Međutim, država je zadržala pravo veta na svaku “nedozvoljenu inovaciju”. U dokumentima se izričito naglašava da niko, pa ni lokalni službenici, ne smije ometati radove, ali isto tako ni graditelji ne smiju dodati “ni jedan jedini prozor ili vrata” mimo onoga što je Ešref efendija ucrtao u zvanični nacrt. Ova mješavina otvorenosti i stroge kontrole bila je srž osmanskog pristupa stabilizaciji prilika u Bosni; dati prava, ali ih zadržati unutar državnog sistema nadzora.

Franjevci su, kao vješti politički akteri, prepoznali da su reforme sultana Abdul Medžida njihova najveća šansa za opstanak i napredak nakon stoljeća stagnacije. Pismo zahvale koje su gvardijani uputili 20. maja 1853. godine nije bilo samo izraz religiozne poniznosti, već vrhunski diplomatski akt. Nazivajući sultana “drugim Mehmed hanom”, oni su svjesno povukli paralelu s 1463. godinom, čime su Abdul Medžidu dali historijski legitimitet obnovitelja carstva, ali su istovremeno sebe pozicionirali kao čuvare tog kontinuiteta.

Interesantno je da se ovaj val izdavanja fermana dešava u trenutku kada Osmansko carstvo osjeća sve jači pritisak velikih sila, prvenstveno Austrije i Rusije, po pitanju položaja kršćana. Ipak, dokumenti iz 1853. sugeriraju da je inicijativa u velikoj mjeri dolazila iznutra, kao dio šireg plana Tanzimata da se svi podanici, bez obzira na vjeru, vežu uz centralnu vlast u Istanbulu. Gvardijani u svom pismu ističu da su sultanove naredbe “osvijetlile njihova lica”, a njihova obećana lojalnost bila je protuteža uticajima koji su dolazili izvan granica carstva.

Sve do sredine 19. stoljeća, katoličke crkve u Bosni su, zbog zakonskih ograničenja, često bile skromne, ukopane u zemlju ili građene tako da ne privlače pažnju. Devet fermana iz 1853. godine radikalno mijenja ovu sliku. Dozvole za Kreševo, Guču Goru, Plehan i druge lokacije značile su da kršćanska arhitektura izlazi iz ilegale u javni prostor.

Ova promjena nije prošla bez otpora u konzervativnim krugovima lokalnog muslimanskog plemstva, koje je u jačanju prava kršćana vidjelo prijetnju starom poretku. Upravo zato su bujuruldije, poput one Huršid-pašine, sadržavale oštra upozorenja da se niko ne smije protiviti sultanovoj volji. Država je stala iza franjevaca, ne samo radi njih samih, već radi dokazivanja da centralna vlast ponovo čvrsto drži uzde u Bosni. Time je 1853. godina postala simbolička granica između srednjovjekovnog koncepta trpljenja manjina i modernog koncepta administrativno zagarantovane vjerske tolerancije.

Kada danas posmatramo ove dokumente, jasno je da Abdul Medžid nije bio samo administrator, već vladar koji je razumio moć simbola. Izdavanje devet fermana u mjesecu maju, baš u vrijeme kada je decenijama ranije izdata Ahdnama, bio je namjeran čin. Gvardijani su to prepoznali i prihvatili igru, nudeći svoju lojalnost u zamjenu za kamen i kreč kojima će obnoviti svoje samostane. Bio je to društveni ugovor u svom najčišćem obliku, zasnovan na uzajamnoj potrebi za stabilnošću, miru i zajedničkoj budućnosti unutar granica Carstva koje se, barem na papiru i u fermanima, trudilo postati domom za sve svoje narode.

Kada su gvardijani triju ključnih bosanskih samostana u maju 1853. godine uputili svoje pismo sultanu, oni su uradili više od običnog protokola zahvalnosti. Taj dokument predstavlja krunski dokaz o uspješnosti franjevačke diplomatije koja je znala prepoznati trenutak slabosti centralne vlasti i transformisati ga u vlastitu prednost. Nazivajući sultana “drugim Mehmed hanom”, oni su lukavo povezali moderni Tanzimat sa samim korijenima osmanske prisutnosti u Bosni. Time su osigurali da obnova crkava ne bude tretirana kao strani ustupak pod pritiskom evropskih sila, već kao povratak izvornim vrijednostima Carstva.

Iako su tehnički detalji koje je propisao inžinjer Ešref efendija bili strogi, oni su ujedno bili i zaštitni štit. Preciznost kojom su definisani prozori, vrata i visina zidova crkve u Gorici kod Livna, ili onih u Kreševu i Gučoj Gori, služila je da spriječi bilo kakav pravni prigovor protivnika reformi. Svaki kamen ugrađen prema fermanu bio je kamen koji je imao pečat samog sultana, što je franjevcima davalo sigurnost kakvu nisu uživali još od vremena kraljice Mare i prvih susreta s Fatihom.

Ove crkve su prestale biti “nevidljive” građevine skrivene po bosanskim gudurama. One su postale markeri novog vremena u kojem se odanost državi više nije mjerila samo pripadnošću dominantnoj konfesiji, već poštovanjem carskih dekreta. Bujuruldija Huršid-paše ostaje tako svjedočanstvo o vremenu kada je administracija u Sarajevu bila brža i efikasnija od one u Istanbulu, pripremajući teren za dolazak carskog fermana koji će zauvijek promijeniti panoramu bosanskih gradova.

Jasno je da 1853. godina predstavlja vrhunac osmanskog pokušaja da kroz inkluzivnost očuva integritet države. Sultan Abdul Medžid je kroz devet fermana pružio ruku zajednici koja je, uprkos svim iskušenjima, ostala integralni dio bosanskog društvenog tkiva.

Pismo zahvalnosti gvardijana, s druge strane, podsjeća nas na to da se tolerancija ne podrazumijeva, već da se ona aktivno gradi kroz dijalog, pravo i međusobno uvažavanje. Spajajući 1463. i 1853. godinu, bosanski franjevci su trasirali put koji je omogućio da katolička kulturna i vjerska baština preživi sumrak jednog carstva i uđe u moderno doba s očuvanim identitetom. Taj period ostaje trajna lekcija o tome kako se, čak i u najtežim političkim okolnostima, kroz mudru diplomatiju i insistiranje na slovu zakona, mogu srušiti barijere koje su stoljećima izgledale nepremostive.

IZVOR: Mustafa Berhamović: “Dekret za obnovu crkve u Gorici kod Livna, iz 1853. godine i pismo zahvale sultanu od strane tri gvardijana samostana u Bosni”, časopis Specto, br. 1