Shereen Abu Mustafa, 25, spava na podu bolničkog hodnika već pet dana, ne mogavši pronaći krevet za svog dvoipogodišnjeg sina Yahyu. Sjedi na pohabanom crnom madracu u uskom prolazu u medicinskom kompleksu Nasser u Khan Younisu, postavljajući djetetovu glavu blizu malog prozora dok se ono bori s teškim respiratornim problemima.
Dvije godine nakon 7. oktobra 2023. godine, 2,3 miliona stanovnika Gaze obilježavaju sumornu godišnjicu opterećenu nemilosrdnim gubicima. Izraelski genocid transformirao je svaki aspekt civilnog života – zdravstvene ustanove rade na ivici pucanja, čitava naselja leže u ruševinama, 1,7 miliona ljudi je i dalje raseljeno, a broj poginulih nastavlja rasti.
Shereen Abu Mustafa, 25, spava na podu bolničkog hodnika već pet dana, ne mogavši pronaći krevet za svog dvoipogodišnjeg sina Yahyu. Sjedi na pohabanom crnom madracu u uskom prolazu u medicinskom kompleksu Nasser u Khan Younisu, postavljajući djetetovu glavu blizu malog prozora dok se ono bori s teškim respiratornim problemima.
“Pacijentske sobe su izuzetno prenatrpane i ne možemo pronaći mjesta za mog sina”, kaže Shereen za The New Arab.
“On pati od kratkoće daha i jedva diše. Više sam voljela hodnik s malim prozorom pored njega gdje mogu staviti sinovu glavu pored njega, nadajući se da će bolje disati.”
Majka troje djece svjesna je rizika povezanih s infekcijom. “Svjesna sam opasnosti od infekcije boraveći u hodniku koji svakodnevno prelaze stotine ljudi”, rekla je. “Ali alternative nisu dostupne – ili se vratiti u šator i riskirati život svog sina ili ostati u hodniku.”
Tokom pet dana, svjedočila je onome što naziva “zastrašujućom katastrofom”: ogroman pritisak na medicinsko osoblje, djeca koja spavaju na podovima, nestašica lijekova i nemogućnost rukovanja velikim brojem pacijenata. U sobama iza njih, djeca spavaju po troje u krevetu. U dvorištima bolnica, porodice su podigle šatore.
Medicinska oprema
Zaher al-Wahidi, direktor za informisanje u Ministarstvu zdravstva Gaze, opisuje zdravstveni sistem kao da “ispušta posljednje dahe, dostigavši fazu izvan katastrofe i kolapsa”.
Samo 14 od 36 bolnica u Gazi prije rata i dalje je djelimično funkcionalno, radeći sa 233 posto kapaciteta. Broj dostupnih kreveta opao je sa 3.560 na samo 970.
„Sve bolnice su u nekom trenutku tokom rata prestale s radom“, rekao je Zaher, napominjući 793 direktna vojna napada na zdravstvene ustanove tokom dvije godine.
Medicinska oprema je sistematski onesposobljavana – od 17 CT skenera, samo šest je ostalo funkcionalno. Svih sedam MRI aparata je pokvareno, a od 39 stanica za kisik, samo šest je operativno.
Kriza s lijekovima utiče na svaku kategoriju njege. Prema Zaheru, 54 posto esencijalnih lijekova nema na zalihi, a tretmani hroničnih bolesti su u deficitu od 55 posto. Medicinski potrošni materijal u 66 posto slučajeva nema na zalihi, uključujući 87 posto ortopedskog hirurškog pribora.
„Od početka rata, Izrael nije dozvolio ulazak nikakve medicinske opreme, a od prošlog marta, lijekovi su ušli samo tri puta u ograničenim količinama – kao kap u moru“, rekao je Zaher. „Sve ovo uzrokuje svakodnevne smrti.“
Broj poginulih premašio je 66.000, uključujući 453 smrtna slučaja od gladi i pothranjenosti, prema Zaheru.
Dodatnih 168.000 je ranjeno, a 15 posto njih zahtijeva dugotrajne hirurške intervencije. Ministarstvo izvještava o 3.400 nestalih osoba, a sličan broj je još uvijek zakopan pod ruševinama.
Maqboula Ahmed izgubila je oba sina u jednom napadu u decembru 2023. Mohamed (45) i Medhat (40) poginuli su zajedno sa svojim suprugama i sedmero djece kada su izraelske snage bombardovale zgradu u kojoj su se sklonili u centru Khan Younisa.
Sada raseljena u al-Mawasiju, Maqboula pregledava fotografije svojih sinova i unučadi. Njena bol se produbljuje znajući da nikada nije pronašla tijela troje unučadi, čiji su posmrtni ostaci ostali pod ruševinama više od četiri mjeseca.
„Izgubila sam zjenice svojih očiju, koje su bile cijeli moj život“, rekla je Maqboula za The New Arab. „Bombardovanje, smrt i gubici bili su i ostali najistaknutije karakteristike ovog rata.“
Nakon dvije godine, njena želja je jednostavna. „Nadam se samo da će rat prestati i da nijedna majka ili otac ne moraju okusiti gorčinu gubitka koju ja osjećam. Gubite dio svoje duše i prisiljeni ste se držati na okupu i nastaviti živjeti.“
Ostale su tri udane kćerke i dva sina. Maqboula ih stalno premješta s jedne lokacije na drugu. „Svaki dan dodirujem njihova lica i ispunjavam oči gledajući ih. Želim da su uvijek uz mene“, rekla je, brišući suze.
Vozila hitne pomoći nisu mogla doći do zgrade nakon napada, a tijela više od 53 osobe – uključujući djecu, žene i starije osobe starije od 75 godina – ostala su pod ruševinama mjesecima.
„Koji je bio zločin djece i žena u ovom zločinu počinjenom nad njima?“, upitala je. „Želimo samo pravdu i da se počinitelji izvedu pred sud. Ali kada?“
Anwar al-A'raj, 37, sjedi u kamionetu postavljenom tako da ruševine njegove petospratnice ostaju vidljive iza njega. U toj zgradi su nekada bili smješteni komercijalni objekti, prodavnice i osam stanova. Sada su to ruševine pored šatora koji je podigao za svoje devetero djece i dvije supruge na glavnoj ulici izbjegličkog kampa Khan Younis.
“To je direktan proces ubijanja s ciljem da ih gurne ka frustraciji i želji za emigracijom”, rekao je Anwar o razaranju iz januara 2024. godine. Vidjeti kako je sravnjeno sa zemljom izaziva očaj i često ga dira do suza.
Anwar je izgubio zgradu i građevinsku opremu koju je iznajmljivao drugima, svoj primarni izvor prihoda. Sada nezaposlen, jedva može izdržavati svoju djecu, od kojih najmlađa, Shaimaa, ima manje od godinu dana.
Katastrofa je završena kada je njegov petogodišnji sin Abdullah poginuo u napadu na al-Mawasi u junu 2024. godine.
“Nesreća je višestruka – moja kuća je uništena, izgubio sam izvor egzistencije, a prije toga, moj sin je postao šehid”, rekao je.
Ruševine u Gazi
Terenska posmatranja otkrivaju uništenje čitavih gradova, uključujući Rafah i Beit Hanoun, sa gotovo potpunim uništenjem u istočnom, sjevernom i centralnom Khan Younisu, istočnom gradu Gaze i dijelovima Jabalije i Beit Lahije.
Prema Centru za ljudska prava Mezan, 95 posto škola u Gazi je pretrpjelo štetu. Oko 662 školske zgrade su direktno bombardovane, a 116 je pretrpjelo indirektno bombardovanje. Izraelske snage su potpuno uništile 33 univerzitetske zgrade i djelimično oštetile 55 drugih.
Mahmoud al-Ghulban, u šezdesetim godinama, provodi dane na malom štandu prodajući djeci kekse i čips. Njegov sin Ahmed, 13, skuplja papir i plastične ostatke kako bi njegova majka mogla kuhati male količine leće ili riže.
Raseljen iz istočnog Khan Younisa u al-Mawasi, al-Ghulban opisuje život u određenoj “sigurnoj zoni” kao nepodnošljiv.
“Moja kuća je uništena i raseljeni smo pet mjeseci u pohabanim šatorima koji nas ne štite od ljetnih vrućina ili zimske hladnoće”, rekao je Mahmoud.
“Živimo kroz oblike mučenja koji prevazilaze sve ljudske mogućnosti – mučenje u obezbjeđivanju vode za piće, neopisivu patnju u obezbjeđivanju hrane i drugu patnju čak i u najjednostavnijoj dnevnoj rutini.”
Izraelska vojska je odredila područja u centralnoj Gazi i al-Mawasiju – koja čine ne više od 12 posto ukupne površine Gaze prema Vladinom uredu za medije – za 1,7 miliona raseljenih osoba.
Al-Mawasiju nedostaju bolnice, infrastruktura i osnovne usluge, uključujući vodu, hranu, sklonište, struju i obrazovanje.
Mahmoud je pobjegao nakon izraelskih upozorenja. “Ali istina je da bombardiranje ovdje ne prestaje, smrt se širi posvuda, a teror nema granica”, rekao je.
“U al-Mawasiju smo poput mrtvih koji dišu, lišeni svega osnovnog – povrća, voća, mesa, zdravih ulja i gotovo svega što nam je potrebno da ostanemo živi.”
