Izraelska megalomanija nije počela s Netanyahuom i neće prestati s njegovim padom. Ona je već duboko utisnuta u DNK ove zemlje. Izraelski vojnici će i dalje lutati Libanom ne znajući s kojim ciljem, a izraelski piloti će nastaviti sa zračnim udarima u Pojasu Gaze, Siriji, a vjerovatno i u Iranu, bez najjasnije predstave o svrsi svojih misija. Eisenkot i Bennett će biti za to. Uostalom, podržavali su sve dosadašnje ratove
Šta će se zapravo promijeniti onog dana kada Naftali Bennett ili Gadi Eisenkot zamijene Benjamina Netanyahua? Mnogo manje nego što možemo zamisliti. Istina, Itamar Ben-Gvir možda više neće biti ministar nacionalne sigurnosti, i to samo po sebi nije mala stvar, ali nova vlada neće, na primjer, poništiti njegove sadističke dekrete u zatvorskoj službi. Sigurnosni zatvorenici će nastaviti umirati od gladi ili mučenja i pod mandatom buduće “vlade prosvjetiteljstva”. Vezani i na samrti, oni će i dalje ležati u svojim ćelijama, jer niko u novoj vlasti neće imati hrabrosti da im ublaži uslove.
Sljedeća vlada neće biti humanija od svojih prethodnica u pristupu Palestincima; jednostavno neće imati petlje za to. Zatvoreni palestinski lider Marwan Barghouti i svaka nada koju on personificira nastavit će venuti iza rešetaka. Duboko je upitno hoće li se naredna “vlada promjene” usuditi poništiti drakonske zakone koje je donijela administracija Benjamina Netanyahua. Zakon o “nacionalnoj državi” neće biti ukinut, smrtna kazna za teroriste neće biti povučena, a stotine divljih ispostava bezobzirno podignutih na palestinskoj zemlji posljednjih godina neće biti evakuisane.
Ko bi ih, uostalom, evakuisao? Bivši šef Vijeća Judeje i Samarije, Bennett? Bivši komandant divizije IDF-a za Judeju i Samariju, Eisenkot? Ta vlada promjene neće zaplijeniti ni jedan jedini kamionet “Ranger” koji koristi takozvana “omladina sa brda” na okupiranim teritorijama. Milicije neće biti razoružane. Otimači zemlje, pljačkaši pastira i ubice farmera možda će biti donekle obuzdani, jer će Bennett i Eisenkot željeti vratiti okupaciju u njene “dobre stare” (ali očajne) dane, no duh je već pobjegao iz boce.
Izrael će se i dalje ponašati kao arogantna i pompozna imperija. Svanut će novi dan, a Izrael će nastaviti bombardovati širom Bliskog istoka, kršiti suverenitet svih susjednih zemalja, likvidirati čitave redove vođa i okruživati se “sigurnosnim zonama”, dok će istovremeno osvajati još više teritorije iz “sigurnosnih razloga”.
Izraelska megalomanija nije počela s Netanyahuom i neće prestati s njegovim padom. Ona je već duboko utisnuta u DNK ove zemlje. Izraelski vojnici će i dalje lutati Libanom ne znajući s kojim ciljem, a izraelski piloti će nastaviti sa zračnim udarima u Pojasu Gaze, Siriji, a vjerovatno i u Iranu, bez najjasnije predstave o svrsi svojih misija. Eisenkot i Bennett će biti za to. Uostalom, podržavali su sve dosadašnje ratove.
Izrael zapravo želi Netanyahua bez korupcije, baš kao što je Mađarska željela Orbana bez korupcije. I dobit će ono što želi: bilo da je to skromni i uspravni načelnik generalštaba okupacije Eisenkot, ili aneksionista s ispoliranim engleskim jezikom, Bennett. Službeni državni avion “Krilo Ciona” otići će na otpad, premijer će održati konferenciju za novinare, možda će se čak sastati s palestinskim predsjednikom Mahmoudom Abbasom. Hanna Eisenkot ili Gilat Bennett neće biti “prve dame” države u onom rastrošnom smislu. Ružičasti šampanjac neće teći kao voda i niko neće pušiti skupe cigare na račun javnosti, ili ih uopšte neće pušiti.
Bennett i Eisenkot će pokazati poniznost, a nas čeka prividni osjećaj olakšanja. Sva ona iritantna trivijalna pitanja koja su izluđivala borbene medije dok su kritikovali Netanyahua bit će popravljena – ali samo ona. Na široj skali, nikakva suštinska promjena se neće dogoditi. Ništa se drugo ne može ni očekivati od Eisenkota, koji se pridružio IDF-u 11 godina nakon početka okupacije i služio punih 41 godinu u vojsci koja je uglavnom zaposlena nasilnim održavanjem te iste okupacije. Ništa se ne može očekivati ni od Bennetta, koji je na mjestu glavnog funkcionera doseljenika zamijenio Pinchasa Wallersteina. Njih dvojica se od tih dana nisu promijenili.
Nijedan od njih ne razumije, niti želi razumjeti, da se ovdje ništa dobro neće dogoditi dok se ne riješi palestinski problem. To je posljednja stavka na njihovoj listi prioriteta. Za obojicu je stvarnost u kojoj ovdje žive dva naroda, jedan superioran, a drugi inferioran, sasvim normalna. Oni ne vide da bi bilo koja druga realnost mogla postojati. Za njih je normalno da Palestinci zauvijek ostanu lišeni prava. Smatraju normalnim da je u ime sigurnosti Izraelu dozvoljeno apsolutno sve. Obojica vole vojsku i kliču ratovima. Ako je tako, šta se zapravo može promijeniti?
Da, nekada su u Južnoj Africi postojali Frederik Willem de Klerk i Nelson Mandela. Ovdje nema palestinskog Mandele (možda s izuzetkom zatvorenog Barghoutija), ali Bennett i Eisenkot nikada neće biti izraelski de Klerkovi. Oni su već previše ukaljani onim što brane.
