Šesti fatimidski halifa noću je lutao ulicama svoje prijestonice i nametao svojim podanicima svakakve zabrane prije nego što je nestao pod tajanstvenim okolnostima

Početkom 10. stoljeća, jedna frakcija šija iz Sirije uspjela se učvrstiti u Magrebu. Bili su to Fatimidi, koji su se predstavljali kao legitimni potomci Alija i njegove žene Fatime, najmlađe kćeri Poslanika Muhameda a.s. Njihove vođe, koji su nosili titulu imama, uskoro su uspostavili vlastiti hilafet u Sjevernoj Africi, daleko od autoriteta abasidskog halife u Bagdadu. Godine 969. fatimidski general osvojio je Egipat, gdje se ubrzo nastanio halifa Al-Mu’izz. Novi osvajači započeli su izgradnju Al-Qahire („pobjedničke“), kompleksa palača koji je na kraju dao ime gradu Kairu.

Fatimidi su donijeli razdoblje sjaja koje je postavilo dolinu Nila u središte velikog carstva. Tokom svog vrhunca u 11. stoljeću kontrolirali su južnu obalu Sredozemlja, uključujući Siciliju, kao i sirijsko-palestinski pojas. Na Arapskom poluotoku osvojili su Hidžaz i Jemen, a posjedovali su i svete gradove Meku, Medinu i Jeruzalem. Do tada je Kairo postao kosmopolitski grad koji su halife uljepšavali džamijama, palačama, vratima i mauzolejima. Jedanaest vladara upravljalo je Egiptom tokom fatimidskog razdoblja, ali jedan od njih posebno se istaknuo.

Al-Hakim bi-Amr Allah (985.-1021.) bio je šesti fatimidski halifa-imam. Rođen i odrastao na kairskom dvoru, bio je unuk Al-Mu’izza i sin Al-Aziza. Neočekivana smrt potonjeg u egipatskom gradu Bilbeisu (996.) dovela je do toga da Al-Hakim preuzme prijestolje s jedanaest godina. Iako identitet njegove majke ostaje predmet rasprave, to ne dovodi u pitanje njegovu legitimnost.

Mladi vladar bio je fasciniran astrologijom, što je bila uobičajena zanimacija u šiitskoj ismailitskoj tradiciji koju su prakticirali Fatimidi. Tražio je znakove na noćnom nebu koji bi otkrili budućnost. Čini se da je Al-Hakimova sklonost noći išla dalje i značajno utjecala na njegovo ponašanje. Godine 999. Al-Hakim je počeo održavati svoje ministarske savjete u zoru, a kasnije se posvetio noćnim izlascima ulicama Kaira. Iako su mnogi znatiželjni promatrači virili kroz prozore kako bi vidjeli vladara i njegovu pratnju, gradske trgovine ostale su zatvorene. Stoga je halifa naredio stanovnicima prijestolnice da rade noću, a da se odmaraju danju. Na kraju je stekao naviku samotnih šetnji, i danju i noću, u najstrožoj anonimnosti. Takvo ponašanje nije bilo posve neobično, jer je abasidski halifa Harun al-Rašid (koji je živio dva stoljeća ranije) takođe lutao ulicama Bagdada kako bi nadzirao provođenje svojih naredbi.

Još jedna prepoznatljiva osobina halife bila je njegova strogost. Do tada je fatimidski dvor bio poznat po luksuzu i javnoj raskoši. Al-Hakim je, međutim, napustio pompu, pustio kosu da naraste i ukinuo svečanosti. Ovo odvajanje od materijalnog bilo je povezano s rigoroznim moralnim standardima koji su često bili u sukobu s lokalnim običajima. To je dovelo do niza apsurdnih zabrana protiv svjetovnih užitaka, poput pjevanja u javnosti, šetnje uz obale Nila ili vožnje čamcem.

Ograničenja su bila još stroža za žene. Ne samo da im je zabranio izlazak iz domova, već su i obućari imali zabranu izrade obuće za njih. Sitt al-Mulk, Al-Hakimova polusestra, bila je posebno izdvojena. Bila je kći Bizantinke (ili možda Koptkinje) koja je uživala nespornu naklonost Al-Aziza. On ju je uključio u državne poslove i omogućio joj pristup visokim položajima u fatimidskoj administraciji. Romantičniji prikazi opisuju je kao ženu velike ljepote, nježnu i obrazovanu, iako opterećenu optužbama za promiskuitet. Te tvrdnje možda su proizašle iz kampanje diskreditacije koju je pokrenuo sam Al-Hakim, možda vođen incestuoznom privlačnošću.

Znamo da je Sitt al-Mulk intervenirala u korist kršćanskih dostojanstvenika, poput svojih ujaka Arsenija i Oresta, u vrijeme kada su nemuslimanski zvaničnici bili uklanjani. Njeno suprotstavljanje, status žene i mješovito porijeklo vjerovatno su je stavili u nezavidan položaj. Čak je i njen život bio ugrožen.

No najkontroverznije odluke tek su dolazile. Al-Hakim je naredio da se sav med u Kairu izlije u vode Nila i uveo druge prehrambene zabrane koje nisu imale veze s Kur’anom. Godine 1005. dekretom je naredio pokolj svih pasa u prijestolnici, naredba koja se proširila na cijelu zemlju i učinkovito provedena. Pojačao je progon kršćana i Jevreja kako bi ih prisilio na preobraćenje, a 1009. uništio je Sveti grob u Jerusalemu. Njegov sin i nasljednik, Ali az-Zahir, dopustio je njegovu obnovu tek 1028.

Oko 1017. na kairski dvor stigao je persijski ismailitski misionar Hamza ibn Ali, koji je brzo stekao povjerenje halife, postavši njegov duhovni vodič. Pod Hamzinim utjecajem, Al-Hakim je poduzeo neviđeni korak: 1020. proglasio se božanstvom. Ovaj teološki zaokret bio je nezamisliv za društvo tog vremena i dolazio je s obavezom klanjanja svaki put kad bi se spomenulo njegovo ime. Kairo je ubrzo bio preplavljen pamfletima i natpisima protiv te odluke. Bijesan zbog narodnog odbijanja, Al-Hakim je naredio spaljivanje gusto naseljenog dijela Fustata kao odmazdu.

Dana 13. februara 1021. Al-Hakim je posljednji put napustio rezidenciju Al-Qahire. Jahao je na magarcu, kao što mu je bila navika, i uputio se prema brdima Muqattam. Tamo je nestao bez traga. Tri dana kasnije pronađena je životinja s tragovima nasilja. Prema historičaru Aliju ibn al-Athiru, Al-Hakim je bio ubijen, iako njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Najrasprostranjenija teorija ukazivala je na Sitt al-Mulk kao poticateljicu zločina, s generalom Ibn Dawsom, njenim navodnim ljubavnikom, kao izvršiteljem. Međutim, egipatski historičar Al-Maqrizi kasnije je ispričao da je godinama poslije jedan anonimni Egipćanin javno priznao da je ubio halifu.

Prelaz na novu eru bio je miran, a sama Sitt al-Mulk služila je kao regentica tokom maloljetnosti svog nećaka, Alija az-Zahira. Mnoge Al-Hakimove odluke i metode kojima ih je provodio bile su nepopularne, nezadovoljstvo koje se proširilo i unutar vojske, što objašnjava mirnu promjenu vlasti. Nijedna Al-Hakimova mjera nije pomogla u rješavanju ekonomskih problema zemlje; njegova vladavina označila je početak procesa gubitka ugleda fatimidskog hilafeta, koji je završio njegovim urušavanjem 1171.

(IZVOR: Historia National Geographic)