Iako su ga neki tako prikazivali, Aimone je bio daleko od glupana. Rođen je 1900. godine u Torinu, školovao se za mornaričkog časnika, pomorsku je akademiju pohađao u Livornu, koju je završio 1916. i dobio čin poručnika. Brzo je napredovao pa je 1936. već bio kontraadmiral.

Sastao sam se s Pavelićem. Okružuje ga čopor njegovih razbojnika. Izjavljuje da će ga naši zahtjevi dovesti dotle da će biti srušen. Njegovi su pratioci nepopustljivi. Pozivaju se na statistike i dokazuju da je u Dalmaciji samo kamenje talijansko. Pavelić je, naprotiv, sklon političkom ugovoru. Čak ne isključuje mogućnost personalne unije ili monarhije s nekim savojskim princom.

Ove je rečenice u svoj dnevnik nakon sastanka s ustaškim poglavnikom i njegovim, kako ih naziva, čoporom razbojnika, zapisao Galeazzo Ciano, Mussolinijev ministar za propagandu i uz Ducea najvažniji fašistički dužnosnik u cijeloj Italiji. Bilo je to 25. aprila 1941., samo petnaest dana nakon što je Slavko Kvaternik preko zagrebačke radiopostaje pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, a zbog čega je, usput rečeno, Pavelić bio prilično uznemiren jer je smatrao da je NDH trebao proglasiti on sam. Međutim, vratimo se na 25. april, u Ljubljanu, u zgradu bivše Dravske banovine, u kojoj su se sastali Ciano, Pavelić i “razbojnici”, među kojima su i bili i Mile Budak te Eugen Dido Kvaternik. Primarna je svrha sastanka bila dogovoriti crtu razgraničenja između Italije i NDH. Mussolini je silno želio ostvariti svoj “dalmatinski san” – pripojenje istočne jadranske obale Italiji – pa se tako Pavelić našao u nezavidnom položaju te je mogao birati između: daj cijelu obalu, od Rijeke do Kotora ili, ako nećeš tako, onda postoji i umjerenija verzija u kojoj tražimo “samo” Hrvatsko primorje, Gorski kotar, cijelu Dalmaciju i južne dijelove BiH, odnosno četvrtinu hrvatske države.

Konačni dogovor nije postignut tada, nego nešto poslije, nakon čega su slijedili famozni Rimski ugovori, po mnogima jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog naroda s obzirom na to da je ustaško vodstvo Italiji predalo dobar dio Hrvatske – na pladnju. Međutim, za ovu je priču najbitnije to što se u Cianovoj bilješci o sastanku prvi put spominje ideja o hrvatskoj monarhiji pod žezlom italijanskog vojvode. Naime, Mussolini je znao da pripajanje dobrog dijela Hrvatske Italiji neće proći tek tako, pa su on i Ciano smislili način kojim će, tako su se barem nadali, odobrovoljiti hrvatski puk i tako spriječiti veći otpor na okupiranom teritoriju. Ideja je bila ova: formalno će priznati hrvatsku državu, ali pod italijanskim patronatom. Da bi NDH imala legitiman oblik vladavine i izgledala kao suverena država, Mussolini je predložio da se proglasi kraljevina, ali s kraljem iz italijanske kraljevske kuće Savoja. Hrvatska bi tako izgledala kao neovisna, ali bi i dalje ostala pod utjecajem Italije jer bi kralj bio njihov plemić lojalan Rimu. Fašisti su od Pavelića tražili da se cijela ta ideja prikaže kao izvorna hrvatska zamisao jer narod će sam prijedlog tako sigurno lakše prihvatiti nego ako zna da italijanskog vojvodu za hrvatskog kralja zapravo instaliraju Italijani.

Ustaški je poglavnik pristao na igru kojom se, najjednostavnije rečeno, pred javnošću pokušalo prikriti uvođenje italijanskog diktata, a za to je imao i nekoliko pragmatičnih razloga. Ponajprije, trebao je italijansku vojnu zaštitu, a osim toga, bilo je nužno da sile Osovine priznaju NDH. Uz to se nadao kako će pristankom udovoljiti Mussoliniju, odnosno da će popuštanjem na jednoj, dobiti na drugoj strani i tako postići bolji sporazum kada su posrijedi teritorijalni ustupci. To se, naravno, nije dogodilo.

Jasna je dakle motivacija i jedne i druge strane, ali u cijeloj priči ima i podosta nejasnoća. S obzirom na to da je ideja o postavljanju člana italijanske vladarske kuće na hrvatsko prijestolje nastala u najvišem fašističkom vrhu, a ne u samoj vladarskoj kući, neizbježno je pitanje: kako se prema svemu odnosila ta kuća? Italijanski je kralj Viktor Emanuel III., što opet doznajemo iz Cianovih dnevnika, bio vrlo zadovoljan jer je kruna ponuđena jednom princu njegove kuće. Ipak, dao je opasku kako će “Italija imati manje glavobolje što manje dalmatinske zemlje uzme”, šaljući tako određenu poruku fašistima, kojima inače nije bio pretjerano sklon. Kralj je bio skloniji ideji da na hrvatsko prijestolje dođe njegov nećak Amedeo zbog “prijatnije vanjštine i priličnih umnih sposobnosti”, ali s obzirom da to nije bilo moguće jer je u to vrijeme bio u britanskom zarobljeništvu, donio je odluku da će hrvatskim kraljem postati njegov brat Aimone, princ od Savoje i vojvoda od Spoleta.

Pavelić u Rimu

Sve se odigravalo vrlo brzo. Dogovoreno je kako će Pavelić 18. maja s velikom delegacijom stići u Rim da ponudi italijanskom kralju hrvatsku krunu. Kralj će krunu prihvatiti i čast prenijeti na vojvodu od Spoleta. Prvu informaciju o tome da će postati hrvatskim kraljem vojvoda je saznao samo četiri dana prije toga, 14. maja. S njim je o tome razgovarao Mussolinijev prvi čovjek – Ciano. U svoj je dnevnik zapisao: “Duži razgovor s vojvodom od Spoleta. Ponosan je što je određen za hrvatskog kralja; on uopće nema pojma o svojoj dužnosti, pa je prilično zbunjen. Protumačio sam mu da će u stvari biti krunisani namjesnik u fašističkom carstvu.” U tom razgovoru princa niko nije niti pitao slaže li se s ulogom koja mu je namijenjena, zbog čega i ne iznenađuje njegova reakcija u sedmicama koje su dolazile. Premda se u svojim prvim izjavama navodno izjasnio da je vrlo ponosan na Zvonimirovu krunu, iz mnogih izvora proizlazi da ju je nerado prihvatio i da je to učinio na izričit kraljev zahtjev.

Vratimo se na 18. maj, na dan kada je Pavelić s ustaškom svitom stigao u Rim. Na željezničkoj stanici dočekali su ih Duce i Ciano s ostalim visokim fašističkim dužnosnicima. Italijanska je štampa zabilježila da je susret Mussolinija i Pavelića bio “vrlo srdačan i topao”. Dok su izlazili na trg, gromkom su je aklamacijom pozdravljala masa te fašističke formacije, a onda su, nakon odsviranih državnih himni i svečane fašističke pjesme “Giovinezza”, obavili smotru počasne čete kraljevskih karabinjera. Sa stanice su se gosti iz Zagreba i njihovi italijanski domaćini odvezli u kraljevski dvor na Kvirinalu. Tamo su, osim kralja, prinčeva i princeza, bili prisutni i veleposlanici zemalja Trojnog pakta, u nekim novinama opisani i kao predstavnici svijeta koji se rađa. Pavelić se kralju obratio ovim riječima:

”Sire! Moje Državno vijeće i moje Ministarsko vijeće jednodušnom su odlukom prije nekoliko dana proglasili da Zvonimirova kruna, koja je u ratu i miru resila glave naših kraljeva, predstavlja suverenitet NDH. Poslije ovog povijesnog čina obnove, koja posvećuje volju slobodnog hrvatskog naroda u njegovoj tisućgodišnjoj tradiciji za život i koja izražava državnu tvorbu u novom europskom poretku, odlučio je ponuditi krunu svojih predaka vojvodi Vaše kuće, uzvišene slavom vojskovođa, umnih knezove, te moćnih i pravednih vladara. Mi, hrvatski narod, očekujemo monarha osnivača hrvatske dinastije, koji će nas predvoditi u našem preporodu.”

Treba tu istaknuti kako Pavelić već u prvoj rečenici netačno tvrdi da su državno vijeće i hrvatska vlada proglasili da Zvonimirova kruna predstavlja suverenitet NDH. Koliko se zna, ni jedno ni drugo tijelo nije sudjelovalo u donošenju odluke o kruni kralja Zvonimira kao simbolu obnovljenoga hrvatskog kraljevstva. Odluka je bila isključivo Pavelićeva. Niko osim njega i rijetkih ljudi iz njegova najbližeg kruga nije imao pojma što se iza kulisa priprema. Samim time jasno je kako nije bilo ni bilo kakvog izjašnjavanja hrvatskog naroda. Kralj mu odgovora kako “sa živim zadovoljstvom i dubokim i zahvalnim srcem prihvaća zahtjev”.

”Mi pozdravljamo kao veselu nadu za novi poredak, koji se utvrđuje u Evropi, preporod hrvatskog naroda, čija je povijest vezana tolikim vezama za našu i koji je ustrajno stoljećima svoj moralni i intelektualni život usmjerio prema civilizaciji Rima”, navodi, među ostalim, Viktor Emanuel III. Bilo je tog dana još puno pompe i svečanosti, ali ono što je bitno jest da su tom prilikom 18. maja potpisani i Rimski ugovori, koje su mnogi povjesničari, što smo već napomenuli, prozvali jednom od najvećih tragedija u hrvatskoj povijesti. Iako italijanski dnevnik Regime Fascista u broju od 20. maja donosi izvještaj iz Zagreba u kojem opisuje delirij hrvatskog naroda na vijest da je Hrvatska opet dobila kralja, čime je ostvaren hrvatski “vjekovni san”, a u kojem se navodi kako narod s nestrpljenjem očekuje povratak poglavnika Pavelića da ga obaspe cvijećem, istina je bila potpuno drugačija. Vijesti o zaključenim ugovorima s Italijom i o hrvatskom kralju iz savojske dinastije u Hrvatskoj su primljene sa zabrinutošću i ogorčenjem u svim krajevima, a posebno u Dalmaciji. Čini se kako je i samom princu bilo jasno u šta su ga, više silom nego milom, uvalili. Dan prije nego je u Kvirinalu prihvatio ponuđenu mu krunu bio je na audijenciji kod pape. Kardinal Montini, najbliži saradnik pape Pija XII., u službenoj je zabilješci nakon posjeta zapisao kako je vojvoda od Spoleta na Svetog Oca ostavio dobar dojam zbog svoje dobre naravi i osjećaja koje je pokazao. U nastavku kardinal navodi kako je vojvoda kralju kazao da mu se čini upitna prikladnost da se tako naglo pristupi određivanju kralja za jednu novu državu. Bilo bi bolje, smatra, vidjeti kako će se stvari urediti, jer mu se čini da je situacija još vrlo osjetljiva.

Iako su ga neki tako prikazivali, Aimone je bio daleko od glupana koji nije shvaćao stvari. Rođen je 1900. godine u Torinu, školovao se za mornaričkog časnika, a pohađao je pomorsku akademiju u Livornu, koju je završio 1916. i dobio čin poručnika. Brzo je napredovao pa je 1936. već bio kontraadmiral i zapovjednik pomorske baze u Puli. Tu je ostao dvije godine, a 1939. promaknut je u admirala te postavljen za zapovjednika flote u Tirenskome moru. Bio je visok, atletski razvijen, a oni koji su ga dobro poznavali kažu da je bio vratoloman, bezbrižan mladić, pun ljubavi prema životu i svim životnim užicima. Neki hroničari italijanske vladarske kuće pišu da je Aimone bio dinamičan i temperamentan, što ga je usmjeravalo na sportove, konje i brze automobile više nego na ratne poduhvate. Iako službena biografija kaže da je bio čovjek od velike hrabrosti i ratnog herojstva koje je već kao 12-godišnjak pokazao na školskom brodu u ratu protiv Turaka, kao i da se osim kao mornar iskazao i kao iznimno hrabar pilot, stvarnost je bila mnogo prozaičnija. Istina je kako je mladi knežević, kao i mnogi drugi mladići iz kraljevske porodice, služio u raznim ratnim postrojbama, ali su nad njegovom sigurnošću uvijek bdjeli njegovi zapovjednici čuvajući ga od svakog rizika.

Aimone je, uz ratnički, imao i pustolovni duh, kaže tako biografija, pa je 1927. organizirao pohod u Srednju Aziju gdje se uz podršku milanskoga Alpskog društva penjao na opasne vrhove Karakoruma. Sljedećih je godina boravio i u nekim delikatnim misijama u Španiji, SAD-u i Iranu. O kakvim je poslovima bilo riječ, u službenoj se biografiji, ali ni u drugim izvorima, ne spominje. Prevelik je popis ordenja, odlikovanja i raznoraznih priznanja koje je tokom godina nakupio da bismo ih ovdje sve nabrojili, ali spomenimo kako je 1930. bio ranjen u Venecijanskom zaljevu zbog čega je odlikovan počasnim znakom ranjenika u službi domovine. Tada je službeno prokomentirano kako je, “kao i u drugim prilikama svog burnog života, pokazao da ima jednu divnu narav, podnoseći stoičkim mirom tjelesnu bol”. Dodajmo i da je, kada je 1935. Italija napala Etiopiju, spoletski vojvoda, koji je tamo otišao premda je još osjećao posljedice ranjavanja, dobio službenu pohvalu jer “strašnu klimu podnosi s uzornim stoicizmom”.

Potraga za kraljem

Baš u osvit Drugoga svjetskog rata Aimone se vjenčao s grčkom princezom Irenom koja je, s obzirom na to da su njezinu obitelj 1941. njemačke snage koje su pregazile Grčku potjerale iz države, prezirala i Nijemce i nacizam i fašističku diktaturu. Vojvoda joj očito nije bio previše vjeran, čemu svjedoči i činjenica da su ga, kada su mu htjeli priopćiti da ima postati hrvatskim kraljem, tražili više od 24 sata i potom na jedvite jade našli u jednome milanskom hotelu, u koji se zavukao u društvu neke mlade djevojke. To i nije bila neka novost za italijanske medije s obzirom na to da je Boby, kako je glasio vojvodin nadimak, bio čest gost italijanske društvene hronike.

S obzirom na život koji je vodio, jasno je kako se zapravo svim silama pokušao izvući od toga da postane kraljem jer bi to u velikoj mjeri sputalo njegovu slobodu. Ipak, nakon što je dao pristanak, postavio je nekoliko uvjeta da do pravoga ustoličenja uopće dođe, a najvažniji je među njima bio da ga hrvatski narod izabere plebiscitom. Znao je da je to nemoguća misija s obzirom na činjenicu da je ustaški pokret podržavalo tek oko 10% stanovništva, a od toga je možda tek njih polovina podržavala ideju o monarhiji s njim na čelu. Iako je bio nezadovoljan designacijom za hrvatskog kralja, ipak je poduzeo korake ne samo u smjeru da se iz neugodne situacije izvuče nego i da o zemlji u koju ga šalju nešto nauči. Osnovao je kabinet nazvan Hrvatski ured, a u kojem su dva časnika imala zadatak informirati ga o njemu potpuno nepoznatoj, tek uspostavljenoj državi.

Vjerojatno mu taj kabinet i nije bio potreban da se odmah složi kako će, kada je već označen kao budući hrvatski kralj, nositi ime Tomislav II., prema slavnome hrvatskom vladaru koji je porazio Mađare otjeravši ih preko Drave te potom ujedinio Primorsku i Posavsku Hrvatsku i 925. se okrunio hrvatskom krunom. Narodna predaja kaže kako se, navodno, krunidba dogodila na Duvanjskom polju, pa je odlučeno kako će se tamo održati i svečanost krunjena Tomislava II. Ipak, na kraju od svega toga nije bilo ništa jer niti je Paveliću bilo u interesu da do krunidbe dođe niti je Aimone to želio. Jedino kome je do toga doista bilo stalo bio je Mussolini, ali s obzirom na to da su za Italiju kola krenula nizbrdo već 1942. godine, a potom se sasvim sunovratila u provaliju nakon katastrofalnih poraza u sjevernoj Africi, malo je kome priča o novoj hrvatskoj kraljevini više i padala na pamet. Ključ je u bravu, što se te ideje tiče, definitivno stavljen nakon kapitulacije Italije 8. septembra 1943. godine.

Do ustoličenja i postavljanja Zvonimirove krune na glavu Aimonea od Spoleta i Aoste nikada nije došlo. Zbog toga je o “detronizaciji” hrvatskog kralja moguće govoriti samo figurativno. Tomislav II. detroniziran je i prije nego što je ustoličen. Kad su Nijemci nakon pada Mussolinija ušli u Rim, kralj Viktor Emanuel III. i porodica više nisu bili u kraljevskom dvoru. Nesuđeni hrvatski kralj Tomislav II. pridružio se Saveznicima u ratu protiv Njemačke, a s obzirom na to da je, kao što smo već spomenuli, s nemalom odbojnošću gledao na fašističku diktaturu, i službeno je abdicirao od funkcije “kralja Hrvatske, princa Bosne i Hercegovine, vojvode Dalmacije, Tuzle i Knina” 12. oktobra 1943. godine. Vojvoda je napustio aktivnu službu u mornarici i prešao u rezervu u aprilu 1945. godine, a nedugo zatim otišao je i u izbjeglištvo u Argentinu. U Buenos Airesu nije dolazio ni u kakav kontakt s hrvatskom emigracijom, a nije se bavio politikom, već biznisom. Novinar i publicist Ive Mihovilović piše kako je Aimone “svu svoju energiju i kapital uložio u jednu veliku inicijativu koja je trebala otvoriti vrata Latinske Amerike italijanskim emigrantima”. Od te inicijative međutim nije bilo ništa jer je u januaru 1948. naglo umro od infarkta. Umro je u hotelskoj sobi. Hrvatska je tako na kraju u liku vojvode od Spoleta, čije kosti i danas leže ukopane na argentinskom groblju, imala svoga posljednjeg kralja jer na papiru je on to doista i bio. Međutim, u stvarnosti ne da samo nikada nije vladao ili bio okrunjen nego čak nije ni boravio u zemlji kojoj je trebao biti na čelu.