U posljednje vrijeme teško je a ne primijetiti po elektronskim medijima raznorazne osvrte na SFRJ koja se raspala sada već “dalekih” devedesetih godina 20 stoljeća. Mnogi od nas još ne mogu povjerovati da se to zaista desilo. Svako ima svoje razloge zašto se osvrće unazad, a nije teško primijetiti da je dobar dio tekstova i komentara vezan za činjenicu “kako se nekad dobro živjelo”. U sve težoj ekonomskoj situaciji i političkom očaju, koji nikako da prestane, ljudi se hvataju za sve za što mogu, a ono za šta se najčešće hvataju je, nažalost, prošlost.

Sjećam se, kao jučer, kada sam tamo neke 1988. u prolazu slušao ljude kako govore: “E, prika, nema više cile-mile, dolazi kapitalizam, nema više muljanja i nerada po fabrikama…” Svako je tih dana vidio upravo sebe kao kapitalistu, nikako kao nekoga ko bi eventualno mogao biti “eksploatisan”. Nije prošlo mnogo vremena, a narodi bivše Jugoslavije su se vratili u društvo naroda, tzv. “međunarodnu zajednicu”, u kojoj nema milosti ni prema kome. Jugoslavija je bila pošteđena međunarodne zajednice dugi niz godina, procjep između dva vojno-politička bloka je bio namijenjen samo nama, koji smo živjeli relativno udobno, baveći se čime smo htjeli ili čime smo morali.

To neprirodno stanje, dogovoreno na Jalti 1945, srušilo se sa Berlinskim zidom 1989. godine. Ali, narod je i dalje nastavio da osjeća “pravdu” u kojoj smo uživali i smatrao da treba nastaviti dalje na način na koji to samo nama odgovara. Čak i ratovi koji su uslijedili krajem devedesetih nisu promijenili emocije ljudi prema stanju u kojem “niko ne bi smio da se miješa u unutarnje poslove naše zemlje”. Taj idilični i nerealni osjećaj, kojeg nije pošteđena nijedna zemlja svijeta (a koja nije u stanju da na najbolji način vlada sama sobom, niti da se odupre velikim svjetskim “ekonomsko-političkim varijantama”) još uvijek je nestvaran za naš svijet, ljudi vjeruju da će “strane investicije” sve spasiti, kao da se neće opljačkati i ono što se još nije opljačkalo, kao da će se “pljačkaši” zasititi pa će jednog dana sami od sebe otići zaposve, a narod će ponovo da živi kao u “stara dobra vremena”.

Godine 1463, kada je Osmanska imperija osvojila Bosnu, sigurno je bilo ljudi koji su vjerovali da to neće dugo trajati, da će feudalna hrišćanska Evropa reagovati i izbaciti Osmanlije sa Balkana. Evropa jeste reagovala, ali je u par navrata poražena, a Osmanlije ostale dugo. “Bosnonostalgija” je sigurno trajala i trajala, sve dok ljudi nisu zaboravili da su imali samostalnu državu. Vlast Osmanske imperije je trajala sve do 1878, kada je Bosna (kojoj je tada zvanično u naslov dodata i Hercegovina) proglašena za “privremeno ničiju” teritoriju. Taj status je trajao neko vrijeme, čak je nekim čudom Bosna i Hercegovina kao tzv. “posebna teritorija” postavila i sopstveni paviljon na Quai d'Orsey za vrijeme Expo-a 1900. godine u Parizu, sa sopstvenom zastavom i grbom.

Nakon Aneksijske krize 1908. godine mnogi nisu mogli vjerovati šta se desilo, da je imperija u kojoj su živjeli toliko dugo vremena tek tako otpisala dio svog teritorija. Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine su tih dana sa sobom pokupili sve što su imali i pravac Istanbul. Oni što su ostali ili su u nevjerici gledali novu vlast i još dugo poslije osjećali “osmanostalgiju”, dok su se drugi radovali dolasku “oslobodilaca”. Austrougarska monarhija se u Bosni i Hercegovini razbaškarila i krenula da gradi infrastrukturu kao da će novoosvojena teritorija od tog momenta pa zauvijek ostati njen integralni dio.

Za razliku od Osmanlija, Austrougarska nije dugo ostala na teritoriji BiH, ali su za relativno kratko vremena ostavili dosta toga. Nakon sloma Austrougarske monarhije, na kraju Prvog svjetskog rata, i uspostave Kraljevine Jugoslavije 1918, mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini nisu mogli vjerovati šta se desilo, a ponovo im je bilo teško prihvatiti novonastalu situaciju. Bilo je sigurno i veliki broj onih koji su osjećali “austronostalgiju”. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i prethodne imperije i kraljevine, je također progutala Bosnu i Hercegovinu, a stanovnici su živjeli u njoj kao da će i ona vječno trajati. Godine 1941, nakon demonstracija u Beogradu, uslijedila je invazija nacističke Njemačke, Italije, Bugarske i Mađarske, koje su rasparčale Kraljevinu Jugoslaviju u paramparčad, kojom prilikom su oformljene i lokalne satelitske fašističke državice. Mnogi su tada opet prihvatili faktičko stanje i nastavili da žive svojim životima, neki su naravno osjećali “jugonostalgiju”.

Iste godine mnogi su uzeli oružje u ruke i krenuli da se bore što za okupatora, što za svoje nacionalističke projekte, što za novu, komunističku Jugoslaviju. Nakon rata i uspostave nove narodne vlasti i obnove Jugoslavije na novim principima, sigurno je bilo onih koji su i dalje osjećali nostalgiju za starom Jugoslavijom. Neki su je osjećali i za Treći Rajh, neki za NDH, neki za četnički pokret “Jugoslovenske vojske u otadžbini”, neki za slovenačkom Rupelovom gardom, neki za albanskim “Balistima”, neki za Hortijevom Mađarskom. Godine 1991. i SFRJ se raspala u krvi, a solidan broj ljudi “od Vardara pa do Triglava” se i danas osjeća “jugonostalgičarima”.

Buđenje balkanskih nacionalizama i stvaranje nacionalnih država, koje je na Balkanu uslijedilo nakon rusko-osmanskog rata, odnosno političkom intervencijom zapadnih sila (Berlinski kongres 1878.), čiji interes je bio da u isto vrijeme zaustave širenje ruskog utjecaja u regionu kao i potiskivanje Osmanske imperije sa Balkana, je uveliko promijenilo do tada “nepostojeću” etničku strukturu Bosne i Hercegovine (gdje je komplet stanovništvo nazivano “Bošnjacima”, čak i od strane političara poput Garašanina). Bosna je bila pošteđena sopstvenog nacionalnog buđenja, ali nije bila pošteđena susjednih.

Od upada Osmanlija 1463. pa do početka rata u Bosni i Hercegovini 1992., stanovništvo je svo to vrijeme zajednički trpilo sve strane osvajače, imperije, kraljevstva, države i privremene tvorevine. Suživot se podrazumijevao, stanovništvo je živjelo izmješano uprkos svim nedaćama koje su ga snašle. Kroz sve te godine, ljudi su se znali naći na suprotnim zaraćenim stranama ali su se na kraju uvijek vraćali svojim kućama, pokraj kuća svojih komšija, protiv kojih su se, eventualno, do jučer borili.

Jedan od najgorih epiteta koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu za vrijeme SFRJ je bio “Jugoslavija u malom”. U određenom smislu to je imalo pozitivan utjecaj na tadašnju državu, Bosna i Hercegovina je zbog svoje etničke strukture simbolički predstavljala “vezivno tkivo” Jugoslavije, sponu koja je ujedinjavala sve narode u svom centralnom dijelu, tzv. “srcu Jugoslavije”. To je također podrazumijevalo (uprkos Ustavu iz 1974.) da ako se raspadne Jugoslavija, raspast će se i “Jugoslavija u malom”, bez obzira na protekla stoljeća kakve-takve međureligiozne, a kasnije i međuetničke harmonije.

Igre oko budućnosti Bosne i Hercegovine i dalje traju, teško je predvidjeti budućnost, teško je reći šta se sve može desiti, odnosno, šta će međunarodna zajednica (koja je uvijek o svemu odlučivala) uraditi da se stanje ili popravi ili pogorša. U svemu tome, ključnu ulogu će odigrati stanje na terenu, ljudi i njihovo ponašanje. U tom svjetlu, “jugonostalgija”, koja je ovih dana itekako aktuelna na području Bosne i Hercegovine na kojem živi probosanska populacija, je poprimila formu koju je imala prije 1992. Sasvim je razumljivo da je jedina opcija za opstanak Bosne i Hercegovine kakav-takav suživot i tolerancija, bilo kakva forma državnog aparata, bilo kakva forma zajedničkih institucija. Ljudi u svojim podsjećanjima na vremena “kada se dobro živjelo” zaboravljaju i na one stvari koje su dovele do rata.

Prva, a i druga Jugoslavija su u sebi imale ugrađen rok trajanja, htjeli mi to priznati ili ne. Ukoliko se i dejtonska “Jugoslavija u malom”, izazvana pretjeranom “jugonostalgijom”, pridruži prethodnim, onda ćemo definitivno moći računati na novu “bosnonostalgiju”, koja će se s vremenom, kao i nakon dolaska Osmanlija, postepeno zaboraviti.