Generacija djece čiji su roditelji preživjeli strahote, progone i izbjegličke kolone, danas se vraća pod zastavu Bosne i Hercegovine. Zinedin Smajlović i Esmir Bajraktarević nisu u reprezentaciju stigli samo kao talentovani profesionalci, oni su živi dokaz kontinuiteta i prkosa. Kada obuku dres sa državnim grbom, njihove kopačke ne gaze samo travnjak Bilinog Polja, one nose težinu, pamćenje i ponos čitavog jednog naroda koji je trebao biti izbrisan, a čiji izdanci danas predvode novu nogometnu generaciju

Između švedskog leda, američkih predgrađa i podrinjskih brda formirala se generacija momaka koji trče po evropskim terenima, dok im srce snažno kuca za zemlju iz koje su im roditelji protjerani. Danas, u svlačionici nacionalnog tima, priča o Srebrenici postala je živa, realnost bh. nogometa kroz dvojicu mladića, Zinedina Smajlovića i Esmira Bajraktarevića.

Sudbina voli dramatične preokrete, a sportska ponajviše. Zinedin Smajlović, stoper grčkog velikana Olympiakosa, skrenuo je pažnju javnosti ne samo stasom i taktičkom zrelošću, već i jednom starom, požutjelom fotografijom koja je preplavila društvene mreže. Na njoj, dječačić na sarajevskoj Ilidži stoji stidljivo pored Edina Džeke i Emira Spahića. Godinama kasnije, taj dječak oblači isti dres kao i njegovi idoli.

Šetajući Ilidžom kao dječak, drhtao je i nije smio ni da pita za fotografiju. Danas, u svlačionici, stoji rame uz rame s onima koje je gledao s obožavanjem. Kako sam ističe, nastoji izgledati ležerno na treningu, ali ne krije šta se zapravo dešava u njegovim grudima dok nosi grb sa ljiljanima i žuto-plavim bojama. Iako je odrastao u Švedskoj i u jednom trenutku prihvatio poziv tamošnje selekcije do 21 godine, za njega dileme nikada nije bilo.

Po njegovom govoru jasno se osjeti teza prema Bosni i Hercegovini. Smajlović naglašava da je iz Srebrenice i da mu ovaj dres znači mnogo više nego što to bilo ko sa strane može razumjeti. Odluku da igra za BiH ne smatra izborom nego prirodnim stanjem, osjeća da pripada ovdje, kao Bosanac glavom i bradom, spreman da da sve za svoju državu.

Slična, ali još potresnija nit spaja srebreničke rane i Esmira Bajraktarevića. Sudbina Bajraktarevićeve porodice neraskidivo je obilježena genocidom u Srebrenici. Njegovi roditelji preživjeli su pad UN-ove „zaštićene zone“, dok su u masovnim pogubljenjima ubijena dvojica njegovih daidža, Mevludin i Fahrudin Husić, mladići koji su takođe neizmjerno voljeli nogomet. Njihova imena danas su uklesana na bijelim nišanima Memorijalnog centra Srebrenica, Potočari, gdje počiva 6.772 dosad ukopanih žrtava.

Esmirova majka Emina odrasla je u selu Sase kod Srebrenice. Nakon pada grada, sa hiljadama žena i djece iz Potočara prebačena je prema Kladnju, dok se Esmirov otac Elmir do slobodne teritorije probijao danima kroz šume smrti. Sastali su se u Lukavcu, put ih je preko Švicarske odveo u SAD, gdje je Esmir i ugledao svijet.

Uprkos odrastanju na drugom kontinentu, dječak iz Wisconsina nikada nije puštao loptu iz ruku. Umjesto igračaka i kamiona, tražio je samo loptu, govoreći još kao dijete da će jednog dana igrati kao Edin Džeko. Danas, u Podrinju, djeca ponosno nose dresove s njegovim prezimenom. Esmir je uzor mladeži u Podrinju upravo zbog odgoja i ljubavi prema domovini koju su mu roditelji usadili, redovno ga dovodeći na djedovinu kad god to obaveze dozvoljavaju.

Tragedija Srebrenice, u kojoj je Vojska Republike Srpske ubila više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, što je Međunarodni sud pravde u Hagu 2007. godine formalno presudio kao genocid, a Haški tribunal i domaći sudovi kaznili sa više od 780 godina zatvora i pet doživotnih robija za ključne aktere poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dobila je svoj specifičan, ljudski i sportski odgovor.

Generacija djece čiji su roditelji preživjeli strahote, progone i izbjegličke kolone, danas se vraća pod zastavu Bosne i Hercegovine. Zinedin Smajlović i Esmir Bajraktarević nisu u reprezentaciju stigli samo kao talentovani profesionalci, oni su živi dokaz kontinuiteta i prkosa. Kada obuku dres sa državnim grbom, njihove kopačke ne gaze samo travnjak Bilinog Polja, one nose težinu, pamćenje i ponos čitavog jednog naroda koji je trebao biti izbrisan, a čiji izdanci danas predvode novu nogometnu generaciju.