“Hangar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Onda se začuo rafal, a potom je počela pucnjava. Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. I ja sam legao. Krvi je bilo svuda. Dok sam ležao, čuli su se jauci, zapomaganje, vriska… Vladala je panika”, prisjetio se jedan od svjedoka, dodavši da je taj 13. juli 1995. godine preživio jer je bio zaštićen tijelima ubijenih.

Porodice žrtava genocida u Srebrenici danas su, u okviru programa obilježavanja 31. godišnjice genocida, obišle stratišta u Podrinju na kojima je od 11. do 17. jula 1995. godine ubijeno više od osam hiljada Bošnjaka.

Obilazak je započeo u Potočarima, gdje je 11. jula 1995. godine nekoliko stotina srebreničkih Bošnjaka odvojeno od svojih porodica u bazi Ujedinjenih nacija i odvedeno u takozvanu Bijelu kuću, jedno od mjesta zatočenja prije pogubljenja. Porodice su potom posjetile fudbalsko igralište u Novoj Kasabi, gdje je 13. jula 1995. godine bilo zatočeno oko 1.200 srebreničkih Bošnjaka, koji su nakon toga odvedeni na strijeljanje. Istog dana oko 1.300 zarobljenih Bošnjaka, dovedenih sa livade u Sandićima i drugih lokacija, zatočeno je u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici, gdje su brutalno ubijeni. Dan kasnije, 14. jula 1995. godine, oko hiljadu zarobljenih srebreničkih Bošnjaka bilo je zatočeno u Osnovnoj školi u Orahovcu kod Zvornika, odakle su odvedeni na obližnju livadu i strijeljani. Istog dana više od hiljadu žrtava bilo je zatvoreno i u Osnovnoj školi u Petkovcima kod Zvornika, gdje su također prošli kroz torturu prije pogubljenja. Obilazak je nastavljen na području Ročevića, gdje je 15. jula 1995. godine oko hiljadu srebreničkih Bošnjaka bilo zatočeno u osnovnoj školi, nakon čega su odvedeni na šljunkaru u Kozluku i strijeljani. Porodice su obišle i Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje je 16. jula 1995. godine oko 1.200 zarobljenih Bošnjaka dovođeno u grupama i sistematski pogubljeno. Posljednja lokacija obilaska bio je Dom kulture u Pilici, gdje je istog dana zatočeno i strijeljano najmanje 500 žrtava genocida. Masakr u Pilici nije preživio nijedan od zatočenika.

Prema izjavama brojnih svjedoka ovako je izgledao masakr u Kravici. Naime, civili ubijeni u Kravici bili su muškarci koji su zarobljeni ili su se predali dok su pokušavali napustiti Srebrenicu. Nakon što su zarobljeni, odvedeni su na livadu u mjestu Sandići.

“Srbi su megafonom pozivali da se predamo. Govorili su da nam neće ništa i da će nas UNPROFOR sprovesti do Tuzle. Većina je odlučila da se preda. Kad smo došli do livade, tu je bilo već preko 1.000 ljudi. Bilo je dosta ranjenika, pa se zbog vrućine osjetio miris krvi”, rekao je Enver Husić.

Husić, koji je u julu 1995. imao 17 godina, uspio je ući u jedan od autobusa, dok je njegov otac ostao u Sandićima. Do danas nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci.

U Sandićima je zarobljenike obišao i Ratko Mladić.

“Rekao im je da se ne brinu, da su im porodice odvezene u željenim pravcima, te da će im se moći pridružiti kada se obezbijede prevozna sredstva. Nakon toga je uslijedio aplauz i povici ‘živio’…”, ispričao je svjedok Slobodan Mijatović, bivši pripadnik Vojne policije koji je bio u pratnji generala Mladića.

Prema tvrdnjama svjedoka, zarobljenici su nakon Mladićevog odlaska, u pratnji naoružanih muškarca u civilnom odijelu i vojske, sprovedeni u koloni ka hangaru u Kravici.

“Hangar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Onda se začuo rafal, a potom je počela pucnjava. Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. I ja sam legao. Krvi je bilo svuda. Dok sam ležao, čuli su se jauci, zapomaganje, vriska… Vladala je panika”, prisjetio se jedan od svjedoka, dodavši da je taj 13. juli 1995. godine preživio jer je bio zaštićen tijelima ubijenih.

Nakon pucnjave i bacanja bombi koje je “trajalo oko sat vremena”, svjedok je nepomično ležao između mrtvih tijela, slušajući izvana galamu i smijeh.

“Legao sam na jednog od mrtvih muškaraca, a dvojicu sam prebacio preko sebe. Ostao sam tako 24 sata”, rekao je, koji je iz hangara uspio izaći tek 15. jula, te je sa još jednim preživjelim krenuo ka šumi, da bi 11 dana hodali dok nisu izašli izvan teritorije pod kontrolom srpskih snaga.

Drugi preživjeli je ranjen u pucnjavi.

“Nastao je živi pakao. Niko ni za koga nije znao. Čuli su se jauci, zapomaganja, krici… Nakon pucnjave su napravili pauzu, izašli ispred hangara, zapalili cigarete, a onda bi se vraćali i nastavljali pucati po nama, ubijajući preživjele”, ispričao je svjedok.

Dok je čekao da pobjegne, svjedok je, tvrdi, slušao kako vojnici među tijelima traže preživjele.

“Neki su se, kako sam čuo, javili, izašli iz hangara. Onda sam čuo rafale i slušao kako vuku tijela ubijenih. Čuo sam bagere koji su kupili leševe”, prisjetio se.

“Kad se smračilo, pucnjava je prestala. Bilo je mnogo vrištanja i vikanja, ljudi u skladištu su tražili pomoć. Mnogi su bili ranjeni. Kad sam legao, desna strana tijela mi se namočila krvlju. Nisam to više mogao podnositi, pa sam ustao iz krvi i podvukao pod sebe jedno mrtvo tijelo i legao na njega. Kad je počelo svitati, moj komšija Zulfo Halilović je ustao da mokri i pije vode. Povukao sam ga za kaput i rekao mu: ‘Lezi dalje’, a on je rekao: ‘Ne mogu više izdržati.’ Mitraljeski rafal ga je presjekao i pao je. Pokrio sam se s dva mrtva tijela i ostao pod njima dvadeset četiri sata. Tokom dana čuo sam da neko zove: ‘Salko, Salko.’ Ponovio je to oko dvadeset puta. Onda je neko rekao: …. ti tursku majku. Još si živ’. Čuo se pucanj iz puške. Taj glas se više nije čuo. Nakon toga, pojavili su se kamion i bager. Počeli su rušiti zid skladišta prema putu, a zatim su počeli tovariti. Tovarili su do noći. Bager je prišao veoma blizu. Pomislio sam: ‘To mi je kraj. Sav taj strah je bio uzalud’, ali morate se nadati dok ste živi. A onda sam čuo nekog kako kaže: ‘Parkiraj bager, operi asfalt i pokrij leševe sijenom. Dosta je za danas’”, ispričao je drugi svjedok.

Luka Marković, svjedok Tužilaštva u slućaju “Kravica”, koji je bio uposlenik ZZ-a, ispričao je da su muškarce u Kravicu dovezli u 18 autobusa, te je u hangaru bilo “oko 1.000 ljudi”.

“Kada su napunili zatvoreni dio hangara, zaključali su vrata katancem i počeli puniti otvoreni dio. Čuo sam rafal i glasni uzvik Allahu ekber!. Zatočenici su nasrnuli na stražare. Oni ispred kapije su zapucali. Za pola sata su svi pobijeni u otvorenom dijelu hangara. Ubijanje je ubrzo nastavljeno i u zatvorenom dijelu”, prisjetio se Marković.

I Ilija Nikolić je ispričao da je jedan od zarobljenika oteo pušku i ubio policajca, nakon čega su ostali povikali Allahu ekber! i krenuli ka stražarima, zbog čega su oni počeli pucati po njima.

Preživjeli svjedok negirao je navode o bilo kakvom napadu, tvrdeći da je jedina pucnjava koju je čuo bila “kada su po nama pucali”.

Neposredno nakon strijeljanja, u Kravici je bio Jovan Nikolić, bivši direktor zadruge.

“Bio sam svega nekoliko metara udaljen od grupe zarobljenika kada im je jedan vojnik rekao da legnu. Potom ih je sve pobio. U hangaru sam vidio beživotna tijela pobijenih ljudi. Pod nisam mogao vidjeti od leševa. Brzo su ih odnijeli na lokaciju Glogova. Nekoliko dana kasnije došle su dvije cisterne i oprali su hangar”, svjedočio je Jovan Nikolić.

Zoran Erić, koji je u vrijeme ubistava u Kravici služio vojnu radnu obavezu, rekao je kako nije vidio strijeljanje, ali da je iz hangara čuo krike “dajte vode“ i “majko moja”. Dan poslije, 14. jula, Erić je, zajedno sa vojnicima, prekrivao sijenom leševe “oko 200 ljudi” ispred hangara, “kako ih ne bi primijetili vojnici UNPROFOR-a”.

Prema iskazima svjedoka, po naredbi komande Bratunačke brigade, tijela su uklanjali pripadnici Civilne zaštite, među kojima je bio i zaštićeni svjedok S3.

“Da sam znao da ću utovarati leševe, ne bih došao. Nakon što su nam utovarili leševe u kamione, rekli su da ih vozimo u selo Glogova. Tamo su nas dočekali vojnici i grobnica dužine oko 50 metara i širine oko 2,5 metara, u kojoj je bilo već nekoliko leševa”, ispričao je S3.

Dragomir Mirković, bivši direktor Komunalnog preduzeća Bratunac, rekao je da je u grobnici Glogova ukopano “500 do 600 leševa”. Ovaj svjedok Odbranâ je govorio o tome kako su njegovi radnici tokom rata “pokopavali tijela mrtvih, poginulih ljudi i uginulih životinja”, odnosno da su vršili “asanaciju terena”. Komunalno preduzeće pozvao je pukovnik Ljubiša Beara.

“Kad je iskop počeo, kamioni su počeli dovoziti leševe”, rekao je Mirković i dodao da je toga dana na putu prema Konjević Polju vidio “incident” u Kravici.

“Vidio sam kamaru ljudi pobijenih i čovjeka u maskirnoj uniformi kako ubija neke koji su ležali na zemlji”, sjetio se Mirković.

Najveći broj ubijenih tijela iz skladišta u Kravici, prema nalazima vještaka, zakopan je u grobnicama Glogova I, gdje je 1999. godine ekshumirani posmrtni ostaci 191 osobe i 283 dijela tijela, te u masovnoj grobnici Ravnice, gdje su ekshumacijom 2000. godine pronađena tijela 32 osobe i približno 148 dijelova tijela.

U grobnici Glogova su pored tijela ubijenih pronađeni i dijelovi armiranog betona, okvir vrata, te dijelovi vrata koji su identični onima iz skladišta Kravica.