Današnjim stupanjem na snagu zakona o zabrani prekrivanja lica u Portugalu, Zapad je dobio još jednu državu koja pod krinkom javne sgurnosti i sekularizma ograničava vjerske slobode. Dok evropske metropole propisuju rigorozne novčane kazne, a desničarske opcije retoriku šire i na najmlađe, postavlja se pitanje da li prisustvujemo tek simboličkom populizmu političkih elita ili trajnom uspostavljanju institucionalizirane islamofobije na tlu Evrope

Stupanje na snagu portugalskog Zakona 58/2026, kojim se pod prijetnjom novčanih kazni i do 3.000 eura zabranjuje prekrivanje lica na javnim mjestima, označava najnoviju epizodu u višedecenijskom širenju takozvanih „zakona o burki“ širom Evrope. Iako tekst portugalskog zakona nominalno izbjegava eksplicitno spominjanje isključivo vjerskih rekvizita poput burke ili nikaba, zaklanjajući se iza neutralnog pravnog jezika o „onemogućavanju identifikacije“ na javnim površinama, sportskim borilištima i protestima, politička i društvena pozadina ove mjere jasno ukazuje na njen stvarni cilj. Portugal, koji je dugi niz godina važio za pošteđeni bastion evropske pravne suzdržanosti prema identitetskim zakonima, poklekao je pod političkim pritiscima koji potresaju zapadni kontinent.

Ovaj potez Lisabona otvara duboka pitanja o normativnom pravcu Zapadne Evrope: da li je riječ o nužnoj mjeri javne bezbjednosti i sekularizma, politikantskom ustupku populističkoj desnici ili o uvođenju sistemske, institucionalizovane islamofobije kroz državne pravne mehanizme?

Portugal je tek posljednja karika u dugom lancu evropskih država koje su u proteklih petnaest godina u potpunosti ili djelimično restrukturirale svoje zakonodavstvo kako bi ograničile ili potpuno zabranile nošenje odjeće koja prekriva lice.

Pionir ovog pravnog i ideološkog trenda bila je Francuska, koja je još 2010. godine usvojila opću zabranu prekrivanja lica na javnom prostoru, postavljajući pravni presedan koji je kasnije potvrdio i Evropski sud za ljudska prava pod doktrinom „uslova za zajednički život“ (vivre ensemble).

Francuski model ubrzo je slijedila Belgija 2011. godine, a potom i Austrija (2017), Danska (2018) te Holandija (2019), s tim da je holandski model primijenjen ciljano na javne zgrade, bolnice, škole i javni prevoz. Švicarska je nakon višegodišnjih kantonalnih pokusa (poput Ticina i St. Gallena) 2021. godine putem federalnog referenduma usvojila zabranu na nivo ustavne odredbe, koja je operativno stupila na snagu početkom 2025. godine.

Pored potpunih ili općih zabrana na nivou države, niz evropskih zemalja primjenjuje parcijalne ili sektorske restrikcije. U tom pogledu, Bugarska i Letonija su ugradile opće zabrane u svoje pravne sisteme još 2016. godine pod izgovorom nacionalne bezbjednosti. Njemačka primjenjuje visoko fragmentiran model u kojem federalni zakon zabranjuje prekrivanje lica službenicima, vojnicima i sudijama, dok su pojedine savezne pokrajine, poput Bavarske ili Baden-Württemberga, uvele restrikcije u školstvu i javnoj službi.

S druge strane, Italija koristi zakon o javnoj bezbjednosti iz 1975. godine koji zabranjuje nošenje bilo čega što onemogućava identifikaciju, pri čemu pojedine sjeverne regije pod kontrolom desnice rigorozno primjenjuju ove odredbe na vjersku odjeću.

Osim Evrope, restrikcije ove vrste prisutne su u pojedinim frankofonskim afričkim državama poput Čada, Gabona i Republike Kongo, gdje su uvedene prvenstveno iz bezbjednosnih razloga u jeku borbe protiv ekstremističkih grupa, ali i u postsovjetskim državama Centralne Azije poput Tadžikistana i Uzbekistana, gdje autokratski režimi restrikcijama nastoje suzbiti „politički islam“.

U nizu država u kojima opća zabrana još uvijek ne postoji, političke debate i najave zakonskih rješenja nalaze se u samom vrhu nacionalnih agendi. U Ujedinjenom Kraljevstvu i Švedskoj desničarske i konzervativne političke opcije periodično pokreću inicijative za uvođenje restrikcija, dok se u Španiji nakon portugalskog zakona očekuje dodatni pritisak desničarskih partija na regionalnim i nacionalnim nivoima.

Posebno osjetljivo i pravno kompleksno pitanje odnosi se na zabrane nošenja vjerskih obilježja i odjeće za djecu i maloljetnike u obrazovnim ustanovama. Dok potpuo prekrivanje lica (nikab ili burka) među maloljetnicama predstavlja izuzetno rijedak fenomen, politička koplja se u ovom segmentu često lome i oko hidžaba (marame koja ne prekriva lice).

Na tom polju, Austrija je 2019. godine usvojila zakon kojim se zabranjuje nošenje marama koje prekrivaju glavu djeci u osnovnim školama, odnosno do desete godine života. Iako je Ustavni sud Austrije krajem 2020. godine oborio ovu zabranu proglasivši je diskriminatornom i usmjerenom isključivo protiv muslimana, desničarske i konzervativne snage u zemlji kontinuirano traže načine za redefiniranje ove mjere.

Francuska od 2004. godine primjenjuje striktan zakon koji zabranjuje nošenje svih upadljivih vjerskih simbola, uključujući islamske marame, kape i velike krstove u državnim osnovnim i srednjim školama, a 2023. godine ta zabrana je proširena i na tradicionalne duge haljine, odnosno abaje. Istovremeno, u pojedinim njemačkim pokrajinama i švicarskim kantonima godinama se vode političke rasprave o zabrani hidžaba za djevojčice mlađe od 14 godina, pod argumentom zaštite prava djeteta i sprječavanja rane religijske prisile.

Za razliku od zapadnoevropskog trenda normativne hiperprodukcije, Republika Hrvatska nema poseban zakon koji zabranjuje prekrivanje lica na javnim mjestima iz vjerskih razloga, niti je pitanje burke ili nikaba ikada bilo predmetom ozbiljne parlamentarne procedure.

Sistemski okvir u Hrvatskoj oslanja se na opće propise o javnom redu i miru, koji sankcionira prikrivanje identiteta isključivo u specifičnim, sigurnosno rizičnim okolnostima, poput sportskih takmičenja, odnosno u skladu sa Zakonom o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima ili tokom određenih oblika javnih okupljanja ako je cilj prikrivanja vršenje krivičnih djela ili prekršaja.

Nekoliko ključnih faktora objašnjava odsustvo ovakvih zakonodavnih inicijativa u Hrvatskoj. Prije svega, tu je ustavno-pravni okvir oličen u članu 40. Ustava RH koji jamči slobodu savjesti i vjeroispovijesti te slobodno javno očitovanje vjere. Osim toga, izuzetno su značajni i stabilni institucionalni odnosi koje Hrvatska ima s Islamskom zajednicom, utemeljeni na Ugovoru o pitanjima od zajedničkog interesa iz 2002. godine, pri čemu se hrvatski model integracije i odnosa države i autohtone muslimanske zajednice često u političkom diskursu navodi kao primjer funkcionalnog suživota.

Na koncu, prisutni su i demografski te praktični razlozi, budući da je broj žena koje u Hrvatskoj nose nikab ili burku zanemarljiv i uglavnom je vezan za pojedinačne slučajeve ili strane turistice.

Međutim, iako zakonska zabrana u Hrvatskoj ne postoji niti je u izradi, rast desnog populizma i promjena demografske slike usljed priliva strane radne snage (među kojima je značajan broj radnika iz azijskih i muslimanskih zemalja) povremeno otvaraju prostor za retoričko instrumentalizovanje ove teme od strane desničarskih političkih opcija, pri čemu se evropski modeli zabrana navode kao potencijalni uzor.

Stupanje na snagu portugalskog zakona, koji propisuje drastične novčane kazne do 3.000 eura, nameće konačnu analitičku dilemu: da li prisustvujemo samo jeftinom populističkom podilaženju biračkom tijelu ili trajno uspostavljenoj, sistemskoj islamofobiji maskiranoj u sekularno pravo?

Odgovor ne leži u isključivosti jednog od ova dva koncepta, već u njihovoj sinergiji. S jedne strane, populistički aspekt je očigledan. Političke elite u Evropi, kako desničarske tako i stranke centra koje gube biračko tijelo, koriste zakone o zabrani prekrivanja lica kao izuzetno efikasan i vizuelno upečatljiv instrument. U situacijama kada su države nemoćne da brzo riješe kompleksne strukturne probleme poput stambene krize, inflacije ili neuspjeha integracijskih politika, usvajanje „zakona o burki“ služi kao simbolička demonstracija državne strogoće i kontrole. Riječ je o zakonodavstvu koje se bavi promilom populacije (budući da je broj žena koje nose potpunu pokrivenost u Portugalu ili Švicarskoj statistički zanemarljiv), ali ostvaruje maksimalan politički i medijski efekat.

S druge strane, pravna normalizacija ovih zabrana predstavlja dublji indikator institucionalizovane islamofobije. Kada država zakonski definira odjeću koju nosi marginalizirana skupina žena kao primarnu prijetnju po „javni red“, „sigurnost“ ili „zajednički život“, ona posredno kriminalizira sam vjerski identitet i stvara pravni presedan prema kojem se muslimanska manjina posmatra primarno kroz prizmu sigurnosnog rizika.

Ironija portugalskog i srodnih evropskih zakona leži u njihovoj deklarativnoj namjeri. Dok se u tekstovima zakona formalno navodi cilj „zaštite žena od prisile“ (što portugalski zakon i normira zabranom prisiljavanja na pokrivanje), sankcioniranje samih žena novčanim kaznama i policijskim legitimisanjem u praksi vodi ka njihovoj daljoj izolaciji, potiskivanju iz javnog prostora i guranju na marginu društva.

Na koncu, evropski val zabrana prekrivanja lica pokazuje da se pojam sekularizma na zapadu kontinenta drastično transformirao: od neutralnog okvira koji jamči slobodu svih vjeroispovijesti, sekularizam postepeno postaje agresivan instrument državnog inženjeringa i uskraćivanja individualnih prava u ime homogenizacije javnog prostora.